Sljemenska žičara

                                            Na Sljeme
Stazama 57 i 57 A, uz mala skretanja i istraživanja krenuli smo jednog jutra od Tunela na Sljeme. 

Na Sljeme prateći žičaru...koja više ne vozi.

Zanimala nas je trasa žičare pa smo se dobar dio puta kretali ispod nje, zapravo, ispod sajle. Kak' bi za sajlu ispravnim  književnim jezikom rekli,  čelično uže? Prošli  smo ispod 1. stupa, došli  do 6. stupa žičare i dalje sve do vrha i  Tv-tornja ... pa... da se prisjetimo naše sljemenske, danas pokojne žičare.

Sljemenska žičara zauvijek je prestala prevoziti putnike na vrh Sljemena 30. lipnja 2007.

Tada se odlučilo da je kvar motora neisplativo popraviti, te je žičara prestala s radom.

Planirana gradnja nove žičare je negdje zapela. Da li su u pitanju neriješeni pravno-imovinski odnosi, prostorni plan ili nedostatak sredstava,  nije poznato. Malo se u zadnje vrijeme zna o tome kako napreduje taj projekt.Vjesnik je prije 5 godina pisao o tome. Dan danas je situacija manje-više ista.

Jedan od važnih uvjeta gradnje nove žičare je  gradnja podzemne garaže za oko 1200 automobila(ako se ostalo pri prvobitnim idejama), i parkirnim mjestima za autobuse obzirom da se namjerava ograničiti promet  motornim vozilima prema vrhu Medvednice. To je po meni malo megalomanski plan, jer, kakti je skupo popravljati žičaru, nema novaca, a stvara se plan koji zahtijeva vjerojatno 50 puta više novca kojeg nema na vidiku. No,dobro... Prema novom planu, 400 metara duža trasa tako bi  kretala od Dolja; stara trasa se ne bi mijenjala, osim što bi se dobila međustanica na Brestovcu. Nova žičara bi bila građena tako da zadovoljava sve europske standarde, imala bi  veći kapacitet; kabine bi primale do 8 putnika, a to znači 1500 putnika u satu i vozila bi brzinom od 6 m u sekundi, dok je stara vozila brzinom od 3 m u sekundi, te je tada vožnja žičarom trajala 23 minute. Korisnicima naše stare žičare je dobro poznato da je promet njome morao biti prekinut svako malo kod jačeg bočnog vjetra, a pravo je čudo da nikada nije bilo ozbiljnijih incidenata. Slučaj iz srpnja 1973. kada je grad zahvatilo olujno nevrijeme i ljudi su ostali zarobljeni u kabinama  i do 24 sata, sretno je završio i svi su bili spašeni (i ne ozbiljnije ozlijeđeni)! Kabine su izdržale nalete vjetra koji su čupali stoljetna  stabla s korijenjem kao od šale. Kako je pisao Vjesnik, kada je žičara puštena u promet 1963.godine, bila je to najduža trasa (4017m) jednoužne žičare u Europi sa samo jednim pogonom. Dakle, naš stari Sljemenski lift je otišao u mirovinu nakon 44 godine rada, a za novi se još uvijek ne zna kada bi mogao početi prevoziti putnike jer nikakvi radovi nisu ni započeli. Ako se namjerava voditi računa o utjecaju povećanog automobilskog prometa na kvalitetu zraka, te biljni  i životinjski svijet Medvednice, onda bi žičara bila bolja opcija. Bilo bi dobro da se smanji količina ispušnih plinova, a ne obrnuto... Kako se i inače ne vodi naročita briga o zaštiti  šuma i voda, te životinjskom i biljnom svijetu (osim na papiru), uz kronični nedostatak novca, cijeli taj projekt je jedno veliko pitanje, tim više što je stara žičara uglavnom radila s gubitkom. Šteta, ipak je žičara puno značila izletnicima i ugostiteljima na vrhu  Medvednice jer je promet u ugostiteljskim objektima preko radnog dana drastično pao.

Eee... kada će se riješiti zavrzlame s otkupima zemljišta, nitko ne zna, a tek troškovi nove moderne žičare, njezinog postavljanja, uz sve popratne troškove i pitanja koja prate takve velike projekte? Niti glasa, niti slova! Nitko  više o tome ne govori.

    Nad Tunelom, doslovno

Prvi stup žičare, (ili 2.)

Stupovi i sajle su podsjetnik...kabine više ne putuju...

6. stup žičare

Ispod Tv-tornja na Sljemenu(Sljeme na 1033 m/nv)

Pogled sa staze 26 na Zagorje; crkva u Kraljevom vrhu

"Crveni spust" u zelenom izdanju

Činovnička livada s tornjem u pozadini, zimi sanjkalište i skijalište za djecu..

Sljemenska kapelica Majke Božje kraljice Hrvata..

Unutrašnjost kapelice, u uređenju su sudjelovali cijenjeni hrv. akademski .slikari

stube prema Sljemenskoj cesti

"Stara lugarnica " i objed... štrudle su ovdje odlične...

Od Šestina uz kapelicu sv.Jakoba na Sljeme

Od Šestina uz kapelicu sv.Jakoba na Sljeme

Danas idemo na izlet središnjim dijelom Medvednice, polazimo od crkve Sv.Emerika

 u Šestinama. Cesta vodi prema restoranu“Šestinski lagvić“, s lijeve strane pogled privlači Kulmerov dvorac, zapravo, nekadašnji Kulmerov, a danas, po svemu sudeći  Todorićev. Ne pitajte kako je do njega došao.

„Šestinski lagvić“ se nalazi uz  Sljemensku cestu - silazni smjer. Sljemenska cesta je jednosmjerna, smjer prema vrhu vodi od Blizneca.  Mi danas za daljnji uspon biramo stazu br.12. 

Kako nismo vezani automobilom, možemo se vratiti doma preko Mrzljaka ili kako nam bude zgodno.

Crkva sv.Mirka (Emerika) i groblje uz župnu crkvu  su evidentirani kao spomenik kulture.

Šestine  su po narodnoj predaji dobile ime po odlasku na tlaku nekadašnjih seljaka (kmetova) na medvedgradski majur. Svakog šestog dana u tjednu obavezno su morali raditi za vlastelu pa su taj dan nazvali  odlazak „na šestinu“. Porezi koje su seljaci morali davati uključivali su desetinu Crkvi, devetinu vlastelinu, seljak je bio dužan plaćati i porez državi koji je mogao biti redovni  i izvanredni, a  plaćanje se dijelilo na tri vrste davanja: radnu rentu ili tlaku, davanja u naturi i davanja u novcu. Svi  su seljaci bili obavezni odraditi svoj dio tlake na medvedgradskom majuru a zbog lošeg postupanja sa seljacima odlazak na medvedgradski majur  nije bio popularan, no nije se dao izbjeći. Legende o Medvedgradu i Crnoj kraljici su nastale baš na tom području. U tim pričama vlastelini nisu prikazani kao dobri, pravični ljudi pa vjerujem da i nisu bili naročito plemeniti prema sirotinji.

U šestinskoj ulici Himper nalazi se Kulmerov dvorac, ime je dobio po svom posljednjem vlasniku grofu Kulmeru, koji je bio i posljednji vlasnik Medvedgrada.

Dvorac (u doba gradnje kurija) je izgradio Stjepko Gregorijanec koji se već1571.preselio  u Šestine.(razorni potres 1590. je jako oštetio Medvedgrad i učinio ga potpuno neprikladnim za stanovanje.)

Kulmerov dvorac, s popratnim gospodarskim zgradama nalazi se na zemljišnom kompleksu od oko 60 000 m2, sama zgrada je impozantne kvadrature. Dvorac je krajem 2. Sv. rata(1945.)  dijelom izgorio u podmetnutom požaru, a propadanje je nastavljeno narednih par godina pa je 1954. tadašnji konzervatorski zavod Zagreba oduzeo Kulmerovu dvorcu status spomenika kulture. Što se tiče samih gabarita dvorca, renesansna jezgra potječe iz 16.st.,dok je kasniji vlasnik grof Petar Zrinski  dvorac dogradio u kasnorenesansnom stilu (17.st.). Otkriveno je i da je najnoviji, zapadni dio dvorca dograđen u 18. pa možda čak i u 19.st. Razne velikaške obitelji su bile u posjedu ovog dvorca (Zrinski, Turovicz, Mikulić, Sermage itd.).

Grof  Ivan Emil Kulmer postao je vlasnikom  preko svoje supruge, grofice Judite Sermage. U posjedu obitelji Kulmer ostaje do 1945. Posljednji vlasnik grof Ferdinand Kulmer mirno je promatrao kako se nakon rata imovina Kulmerovih razvlači i dijeli, kako u Hrvatskoj tako i u Mađarskoj gdje je bila većina posjeda ove obitelji; on je  prihvatio novo doba socijalističke raspodjele i programa, čak je osobno  sudjelovao u dobrovoljnim radnim akcijama. Bio je vrlo cijenjen slikar; kao mladić putovao je svijetom, živio je i učio u mnogim gradovima Europe. Kao redovni profesor predavao je na ALU u Zagrebu do umirovljenja. Ferdinand Kulmer je bio  angažiran na povijesnom filmu Vatroslava Mimice (1973.) „Seljačka buna“ kao kostimograf, film je sniman po romanu Augusta Šenoe. Vodio se spor oko vlasništva između Barbare Kulmer  (kćerke pokojnog slikara Ferdinanda Kulmera) i grada  za povrat ovog plemićkog dobra, koji je Barbara Kulmer izgubila  no palača Kulmer na Gornjem gradu vraćena je nasljednici grofa Ferdinanda. Gornjogradska palača Kulmer nalazi se na Katarininom trgu, u njoj se nalazio muzej suvremene umjetnosti do preseljenja muzeja u novu zgradu; povrat palače bio je moguć tek nakon što je zgrada novog muzeja bila kompletno završena. Barbara Kulmer, nakon što joj je formalno zgrada vraćena, daje prostor u najam te se sada na prvom katu palače nalazi prvi privatni muzej, muzej Marton. Šestinski dvorac Kulmer  je temeljito obnovljen tek početkom ovog stoljeća - obnovio ga je Ivica Todorić (vlasnik „Agrokora“), koji danas  živi i uživa u ovom zdanju. Zašto ova zgrada nije danas muzej u vlasništvu grada, ee...to je pitanje.

Medvedgrad je podignut u 13.stoljeću;dao ga je izgraditi tadašnji biskup Filip na poticaj pape Inocenta IV, za vrijeme kralja Bele IV. Oko vremena početka gradnje i namjene postoje nedoumice no sigurno je da je dovršen  1254.god. Medvedgradski dvostruki bedemi, dvije branič kule, opkop, te stambeni dio s palasom, velikom cisternom i kapelom pružali su sigurnost i  udobnost. Obnovljena osmerokutna kapela sv.Filipa i Jakova uz ostale građevne dijelove utvrde, smatraju se našim vrhunskim ranogotičkim zdanjima nastalim pod utjecajem srednjeeuropske gotike.

Izgrađen je kao utvrda za obranu od Tatara mada postoji i teorija  da je zapravo izgrađen kao

spremište i riznica crkvenog blaga. Kako god bilo, Medvedgrad je izgrađen na vrhu južnog obronka brda Mali Plazur, na nadmorskoj visini od 593 m. Taj strateški povoljan položaj je davao dobar pregled prostora od Medvednice na sjeveru do Turopolja na jugu. Medvedgrad je često mijenjao gospodare: od zagrebačkih biskupa do hrvatsko-ugarskih kraljeva i velikaša. Kao vlasnici i gospodari Medvedgrada spominju se kralj Matijaš Korvin, herceg Ivaniš Korvin, herceg Koloman, kralj Žigmund, grofovi Celjski, Babonići, Juranić, Brandenburški, Nikola Zrinski, a posljednji su mu gospodari bili Gregorijanci. Jak potres 1590.godine razorio je Medvedgrad koji je već i ranije bio uzdrman jednim dosta jakim potresom.

Arheološka otkopavanja započeta 1987. g. dala su uvid u kulturu stanovanja i življenja  u ovoj utvrdi koja na kraju  nije nikada poslužila svojoj obrambenoj svrsi, Medvedgrad nije nikada bio napadnut.

Ispred južnog bedema podignut je spomenik svim hrvatskim junacima – Oltar domovine, rad kipara Kuzme Kovačića.

Nakon malog skretanja prema Medvedgradu, vraćamo se na stazu 12 koja se još zove Bažulovka. Usput, hodajući  pogledom pretražujemo šumsko tlo u nadi da će se pojaviti konačno vrganj negdje zašuškan u silnom lišću, ali nije bilo niti jednoga, na žalost.

Odlučujemo u hodu da ne idemo na Kraljičin zdenac, već do kapelice sv.Jakoba. Krenuli smo ravno uzbrdo jednim strmim putem, više nekom krčevinom prema Sljemenskoj cesti preko koje smo prešli i nastavili vrlo strmom stazom koja vodi do kapelice.

Staza nije markirana, ali je dobro utabana. Veliki Plazur je uspon gdje bome treba dobro „plaziti“.

Možda se zato vrh zove Veliki Plazur.(šala mala)

Kapelica sv.Jakoba nalazi se na vrhu Velikog Plazura  na 869m nadmorske visine. Građena

je u klasicističkom stilu.

Nekada se na tom mjestu nalazila drvena kapelica svete Barbare koja je izgorjela u požaru.(izgrađena vjerojatno prije propasti Medvedgrada) u koju su na molitvu dolazili rudari koji su radili u rudniku Zrinski.

Nakon malog predaha na klupama kod kapelice sv.Jakoba, nastavljamo dalje prema pl.domu Grafičar, prolazimo uz Dom Crvenog križa, pansion Medvednica, prelazimo cestu i dalje stazom 26.

Staza 26 od pl. doma Grafičar vodi do Hunjke, a sve do Tomislavovog doma koji je  pri vrhu

Sljemena, ova staza je uređena gotovo kao šetnica. Prolazimo uz Tomislavov dom, ugostiteljski objekt  Zlatni medvjed  i već smo na Vidikovcu pod Tv  tornjem na vrhu Sljemena (1033 m/nv).

Činovničkom livadom stižemo do ugostiteljskog objekta Stara lugarnica i dobrog objeda.

Kako se ne vraćamo istim putem, nastavljamo prema Runolistu, skrećemo prema Šumarevom grobu, preko Bikčevićeve staze, dalje na Donji Mrzljak i prema Markuševcu makadamskom cestom. Na jednom mjestu se odvajamo i skrećemo lijevo za dio šume koji zovemo Sela, pa nastavljamo prečicom do puta prema Jelovečkoj šiji. Još jedna označena prečica vodi na put prema Banji, Ferovcu i M. Trnavi. Na Ferovcu smo skrenuli s našeg puta malo udesno da vidimo odmorište koje su dečki s bloga Ferovec uredili. I doista, dvije velike klupe, koševi za smeće, trava se lijepo zeleni; odmorište  kakvo i priliči šumskom ambijentu. 

Silazak kroz šumu Banja na branu Trnava, uz Lovački dom i eto nas u Mark Trnavi do 17 sati; 7 sati na izletu  na našoj  lijepoj, zelenoj Medvednici, iako se „Hrvatske šume“ iz petnih žila trude da ne bude baš tako zelena. Ovo je bila  šetnja više nego solidne kilometraže i noge su jedva dočekale odmor.

Za kraj zadnji odlomak iz romana „Zlatarevo zlato“ Augusta Šenoe(1839-1881) tiče se upravo

naše Medvednice i  Zagreba, koju je Šenoa, baš kao i mi danas, volio svim srcem:

„Divna si, bujna si zelen-goro rodnoga mi kraja, ti prvi vidiku mog djetinjstva.I dignem li oči prema tebi, kada večernje sunce poigrava vrhom i dolom, kada svoje zlato prosiplje tvojim zelenilom, tu bude se u mojoj duši slike iz davne davnine, vrli junaci, uznosite gospe, ljuti silnici, bijedni kmetovi, a stari Medvedgrad plamteći živim rumenilom, kao da je opet oživio!

Al nije! Ruši se stara gradina; ruši; no dalje dolje pod gorom, uspinje se sjajan, snažan kao

mlađahan junak – naš Zagreb grad.“

Pozdrav čitateljima bloga !

Šestine, crkva Sv. Emerika

   Dio groblja i u pozadini Kulmerov, danas, po svemu sudeći, Todorićev dvorac...

Ulica Himper,  vrlo blizu restorana" Šestinski lagvić"

Ulaz u Medvedgradske zidine

Staza Bažulovka

kapelica Sv Jakob

Hotel "Tomislavov dom" na Sljemenu

"Zlatni medvjed"

Ispod sljemenskog Tv tornja

pogled sa zapada prema istoku i sjeveroistoku Pečovje i Oštrec, u pozadini Rog i Lipa

Brestovac...na obroncima Medvednice

Brestovac

Sanatorij „Brestovac“ koji se nalazi na obroncima Medvednice bio je izgrađen i namijenjen

liječenju bolesnika koji su bolovali od plućnih bolesti. Na početku prošlog stoljeća, dakle 1900.godine, tuberkuloza (sušica, jetika) je bila teška i neizlječiva bolest. Lječilište „Brestovac“ je izgrađeno velikim zalaganjem mnogih građana, izgrađen je novcem koji su donirali tadašnji uglednici, obični građani, crkveni uglednici; organizirana je lutrija čiji je prihod od prodaje srećki  išao u fond za izgradnju ove bolnice; dakle svi su sudjelovali i bili voljni pomoći da se plan provede u djelo.Treba se prisjetiti da je u periodu prije 1.sv.

rata razvoj industrijske proizvodnje u grad privukao veliki broj seoskog stanovništva u potrazi za poslom i nadnicom.Rad u neadekvatnim uvjetima, slaba prehrana siromašna vitaminima i stanovanje u jeftinim, vlažnim, često podrumskim prostorijama pogodovali su brzom širenju tuberkuloze koja je bila čest uzrok smrti kod mlađeg stanovništva.Tako se nametnula potreba za gradnjom bolnice u kojoj će se moći liječiti oboljeli radnici ali i ostali građani. Najveće zasluge za gradnju ove bolnice imali su Ivan Ancel, ravnatelj zagrebačke Okružne blagajne za osiguranje radnika i novinar, književnik i liječnik  Milivoj Dežman(1873.-1940. specijalist za plućne bolesti). Zemljište za planiranu bolnicu darovao je grof  Miroslav Kulmer.

Gradnja ove bolnice koja je smještena na  nadmorskoj visini od  846 m, počela je 1906.g .

Brestovac je otvoren 1909.godine i jedna od prvih pacijentica koje su se liječile u ovom sanatoriju je bila Ljerka Šram(1874.-1913.) najljepša zagrebačka glumica toga doba i velika ljubav Milivoja Dežmana. Iako je Šramica u mladim danima svoju ljubav već bila poklonila drugom muškarcu, Dežman je Ljerku Šram svejedno obožavao; nakon propasti njenog braka a posebno nakon što je Ljerka oboljela od tuberkuloze, posvetio se njoj i izgradnji bolnice na Brestovcu. Možda je upravo njegova ljubav prema bolesnoj Šramici bila glavna pokretačka snaga čitavog tog projekta, tko zna? Možda bi se bolnica gradila puno duže da nije bilo ove ljubavne priče? Upravo ta ljubavna priča je ono što je Dežmana i lady Šram (tako je Ljerku  Šram navodno nazvao Matoš)bacilo u prvi plan kada se spomene Brestovac. Najviše je o tome pisao  poznati književnik i novinar, kroničar grada Zagreba, Zvonimir Milčec.

(Milčec je napisao  „Lowe story iz starog Zagreba“  opširnija i romantičnija varijanta priče o lady Šram i Dežmanu).
Kao što vidimo po današnjim fotografijama, od te velike ljubavi, od velikog entuzijazma koji je pratio gradnju sanatorija i predanosti ondašnjih gradskih dužnosnika i liječnika, od nade bolesnih koji su se liječili u bolnici „Brestovac“ danas je doista ostala samo tužna hrpa građevinskog materijala. Mogao se napraviti tematski hotel-muzej, s nesretnom ljubavnom pričom kao glavnom temom, moglo se obnoviti lječilište, moglo  je ovdje biti izletište i odmaralište za djecu ili za starije osobe. Moglo je, ali nije...  Ostali su samo goli, derutni zidovi, umrljani bojom  iz oružja paintball ratnika ...  
Mnogi nepoznati bolesnici proživljavali su u ovoj bolnici teške, bolne trenutke svjesni težine svoje bolesti .O njima nije pisao nitko, oni su ostali zapamćeni samo od svojih najbližih. Bolnica  „Brestovac“ je zatvorena  1968. Zbog novih načina  liječenja plućnih bolesti zaključeno je kako   Brestovac ne ispunjava potrebne uvjete za liječenje, te je tako započelo propadanje ovog kompleksa. I do dana današnjeg, niti jedna gradska vlast u periodu od 45 godina nije pronašla rješenje za Brestovac.

   danas sablasno

    Prednja strana glavne zgrade..    
 

     straznja strana gl. zgrade
 

     unutrasnjost gl. zgrade potpuno je propala...ovo su vjerojatno bile sanitarne prostorije
   

   jedan od brojnih ruševnih objekata kompleksa Brestovac

  

     Pogled s Brestovca na grad