od Twiggy do Piggy

 Od Twiggy do Piggy 

 

 

                    Od Twiggy do Piggy

 Sat vremena trebalo joj je da se vrati kući. Odlučila je ići pješice dio puta. Dvije trgovina u koje je svratila nije računala kao gubitak vremena, iako nije ništa kupila. Gledala je kakve su akcije. Skrenula je da se rashladi, prvenstveno. Još toliko vremena provela je jutros u čekaonici  kod nove doktorice. Njezin stari liječnik otišao je u mirovinu prošle godine... generacija. Viroza koja je Veru prije dva tjedna dana  uhvatila, sada je prošla ali nova, mlada liječnica je  savjetovala da napravi pretrage, krvnu sliku i ekg.To je obavila. Nervozu izazvanu čekanjem je jedva smirivala a samo dvoje ljudi  ispred nje. Sva se zajapurila bez ijednog pokreta. Dok je k'o zapeta puška iščekivala poziv, mislila je šta li se tako dugo radi...ili je dr. jako detaljna, ili puno telefonira, ili joj se živo fućka za sve. Konačno!  “A da vidimo tlakić"  rekla je mlada ljepuškasta liječnica. Pa je onda rezimirala...tlak vam je  malo povišen, ali nije to za vaše godine zabrinjavajuće, no budemo pratili par dana ...pa je klimala glavom lijevo desno čitajući vrijednosti krvne slike. Holesterol je visok, a i šećer je viši od normale. Promjena prehrane i  puno više kretanja  su  preporuka. Treba i štitnu žlijezdu pregledati, T3 T4. Kardiologu bi trebalo. Uputnica. Ne voli Vera čekati, nikada nije podnosila duge redove, šaltere, blagajne i gužve u tramvaju. Pogotovo nije voljela čekaonice u bolnicama, ambulantama. Upravo čekaonice izazovu stres i dignu joj tlak. Uvijek  i svuda samo čekanje; čekaj magare dok trava naraste....otišlo evo 2 i pol sata današnjeg dana, zvocala je u sebi. Svi misle da penzioneri imaju vremena čekati do sudnjeg dana! Vraga imaju, pa već im život curi kroz prste. Još malo i gotovo. A te vrućine nikako da popuste...35 stupnjeva opet, sparno kao u  sauni. Tri stanice tramvajem su bile olakšanje, iako kad je krenula prema netom upražnjenom sjedalu, neki mladić se bacio na to sjedalo kao da je iz topa ispaljen. Umoran je, siromah. Ali  slušalice su u ušima. U sebi je i dalje grintala... mlađima smo postali nevidljivi, što stariji, to prozirniji, nebitni. Gledaju kroz tebe kao kroz staklenu stijenu. Eh...što je život; jedan dan poletan i mlad, trepneš i već si star sa sto boljki. Kapljica znoja je kliznula niz sljepoočnicu, kosa se počela kovrčati iako ju je jutros rano ispeglala. Sve ju je nekako žuljalo, grudnjak se urezao ispod prsa, a gumb na košulji prijetio je da će se katapultirati pri svakom pokretu. Natečena k'o buhtla.                    

Jedva je otključala vrata i čim je ušla u stan, u tu malu slobodu, spustila je torbicu na pod te nestala u kupaonici na dobrih pola sata. Nakon tuširanja   pogledala se pažljivo u ogledalo na kupaonskom ormariću. Vidjela je svoju figuru samo do pola prsa. Omotana ručnikom izašla je u mali hodnik i stala pred uskim ogledalom koje je pokrivalo cijelu figuru, barem po sredini. Malo je odvinula ručnik...kritički promotrila otkriveni dio tijela, pa još malo odmaknula ručnik; ono što joj se tako otkriveno, ogoljeno ukazalo pred očima nije joj se ni malo svidjelo. Gravitacija je došla po svoje. O da...došla i ostala! Prvi puta se gledala kao stranac, kao potpuno nepristrani promatrač. Ocijenila se  razlomkom +1/-2!  To nije tijelo... pa to je balvan od dizanog tijesta...sama je sebi tiho i utučeno izgovorila. Sva dešperatna, zagrnula je čvrsto kućni ogrtač. Sjela za stol da popije svoj  capuccino za utjehu. Utjeha iz šalice je kratko trajala. U naletu hrabrosti je zatim u ostavi potražila vagu. Ako još radi. Ali gdje je?! Pipala je ispod najdonje police i ispod posloženih starih kuhinjskih tava i limova za pečenje... napipala ju je konačno, bila je u plavoj najlon vreći zamotana.  Izvukla je odbojni predmet, oznojila se već u tom manevriranju i puzanju. Rastrgala je živčano vreću i položila vagu na pod. Duboko udahnuvši, stala je na  mrsku spravu i zažmirila prizivajući čudo. Jednim je okom napola škicnula, polako, pa otvorila drugo oko. Žmirenje ne pomaže, trenutak istine je tu; možda je dobila 10 kila?Broj se zaustavio i ostao na  82 kilograma. Da da... eto ti sad! Nadala se da nije baš tako, mada je bilo sasvim očito da gospođica Twiggy već odavno ne stanuje na ovoj adresi. Kako li je samo do toga došlo?  Istina, voli jesti, kolači su joj bili uvijek slaba točka, ali ipak...od 62, ma najviše 65kg  prije 10 godina... do ovoga! U sjećanju su se pojavile neke stvari koje su mogle upućivati i suptilno kritizirati...na primjer kad je pretprošli mjesec, ispred zgrade Zagrebačke banke na Jelačić placu slučajno srela nekadašnjeg susjeda koji se odselio iz zgrade prije 12 godina. Bio je jako iznenađen kad su se sreli...rekao je... ooo, pa to ste vi suseda Verica, nisam vas skužil na prvu, malo ste se popravili, kak ste? Pričali su dobrih četvrt sata, i nije registrirala tu rečenicu odmah. Iznenađenje, pretresanje drugih tema i uspomena. Malo ste se popravili... hmm, da...taj famozni popravak je sad iznosio ravno 20 kila! Uvijek je neke neugodne stvari prečula, ignorirala ili nije bila koncentrirana. Pa i kćer je više puta brižno i onako, malo naokolo (sad joj se vraća i taj film), savjetovala da ide malo na neke vježbe, gimnastiku za žene ...kao da ne bude sama stalno, da si nađe društvo. Sestra ju je više puta nagovarala da odu na Sljeme, pomalo...nekako bude došla do nekog planinarskog doma, na koju god stranu hoće...Runolist, Puntijarka, Grafičar. Odbila je svaki puta. Razlog... nema planinarske cipele. Pa su predlagale obje neka prošeće po Maksimiru malo češće, da se ne muči s pečenjem kolača kad ih poziva na ručak...to je u stvari, sada joj je tek  kliker proradio, bila fino zamotana kritika. A ona je već godinama bila pravi pravcati noj s glavom gurnutom u duboki pijesak. Sada je noj podigao glavu i kristalno jasno vidio  broj 82. I plus onaj prokleti holesterol  7!. Jedan broj ide ruku pod ruku s drugim. Niti jedan ne valja. Nekad je bila kao Twiggy . Kako je stigla do Piggy?!

 

„Glavu van iz pijeska. Sad je dosta! Stvarno dosta." progunđala je Vera . Sjela je za stol i uzela blokić u koji je inače zapisivala recepte za kolače. Okrenula je novi, prazni list. Na vrhu je odlučno, velikim štampanim slovima napisala : PLAN .Prva stavka bila je najteža.1. POKRENI SE! Pokret bez zabušavanja- Maksimir. Bez Sljemena za početak, jer cipela i dalje nema, a i koljena bi je vjerojatno izdala već kod prve strmine prema Puntijarki. A tek natrag, nizbrdo! Možda bi završila  na nosilima!   Ali Maksimir... Maksimir ima ravne staze, hladovinu stoljetnih hrastova i, što je najvažnije, ima staza  na kojima možaš biti sam.Tamo može biti prozirna i nebitna, baš onako kako se osjećala u tramvaju, ali ovaj put u svoju korist.Sljedećeg jutra, prije nego što je ljetna žega ponovno pretvorila Zagreb u saunu, Vera je, odlučna u odluci, obula svoje najstarije, ali najudobnije platnene tenisice. Odjenula je pamučnu majicu koja je nije žuljala i krenula.Ulaz u park dočekao ju je mirisom vlage i svježine. Prvih deset minuta bilo je čisto mučenje. Srce joj je lupalo u grlu, a mlada doktorica i njezin EKG letjeli su joj mislima sa svakim korakom. No, kako je prolazila pokraj Prvog jezera, ritam joj se ujednačio. Promatrala je patke, mlade majke s kolicima i par svojih vršnjaka koji su žustro hodali s onim skijaškim štapovima."Možda i meni trebaju ti štapovi," pomislila je s laganim smiješkom. "Barem da imam čime blokirati prolaz  ako se neki mladac opet baci na moje mjesto u tramvaju."Nakon pola sata žustrog hodanja, sjela je na klupu u debelom hladu. Bila je umorna, oblili su je grašci znoja, ali osjećaj u prsima bio je drugačiji. Nije to bio onaj sparni, teški pritisak iz čekaonice. Ovo je bio umor koji je odrađen, umor koji je mogao značiti početak. 

Izvadila je mobitel i nakon kraćeg oklijevanja nazvala kćer."Bok, Mikica... čuj... sjećaš se onog tvog prijedloga za gimnastiku za žene?"S druge strane žice začuo se iznenađen, ali beskrajno topao glas: "Naravno, mama. Pa to bi ti bilo odlično!""Eto, provjeri  onda još jedanput kad su upisi," rekla je Vera, gledajući kroz krošnje drveća u plavo zagrebačko nebo. " Samo bolje da je jesenski rok, jer vrućine su mi jako naporne i za hodanje. I reci teti ako se čujete... neka mi slobodno kupi one planinarske cipele za rođendan. Možda do kasne jeseni stignemo do  Puntijarke." Vrativši se kući, Vera je ponovno stala pred usko ogledalo u hodniku. Još uvijek je to bilo isto tijelo od dizanog tijesta, gravitacija je i dalje radila svoj posao, a holesterol od 7 nije magično nestao. Ali noj je konačno podigao glavu. I po prvi put nakon dugo vremena, Vera  se nasmijala( malo kiselo ) vlastitom odrazu, spremna da se uhvati u koštac s izazovom koji je pred njom.

Zarobljene u prošlosti

         

Majda je nekad bila lice koje je krasilo brojne filmske plakate u zemlji. Njezina ljepota, bila je hladna, savršena. Dok je ona blistala pod reflektorima, njezine dvije sestra, povučene i tihe, pretvorile su se u njezine sjene. Služile su joj kao dvorkinje: jedna  joj je pripremala kupke, a mlađa je strpljivo i predano isčešljavala do sjaja njezinu dugu, plavu kosu, pazeći da nijedna vlas ne pobjegne.

Godine su prošle kao jedan kratki kadar. Filmski su pozivi utihnuli, a ogledalo je postalo Majdin najveći neprijatelj. Bore su se urezale duboku, koža je izgubila  sjaj. Vrat se smežurao i nekako uvukao u ramena, tijelo se udebljalo i ostarilo. Nestalo je obožavanje. Nestali su kavaliri.

Sada, u zapuštenoj vili s teškim baršunastim zavjesama, Majda živi u vječnom polumraku. Još uvijek naređuje, ali glas joj je oporo šaptanje. Starija sestra, pogrbljena od starosti, i dalje joj donosi čaj u okrhnutom otmjenom porculanu, a mlađa sestra svako jutro donosi tešku šminku kojom ona drhtavom rukom crta lice koje je izgubila. Umjetne trepavice koje je pažljivo lijepila stajale su sve više nakrivo... i vid je izgubio oštrinu. Nervozni očaj je svakim danom bujao i rastao poput bršljana koji obavija stabla u vrtu pa i samu kuću.

Iako je ljepota nestala, uloga sestara u kući se nije promijenila. One su ostale zatočenice njezine nekadašnje slave, vezane  navikom, ljubavlju i Majdinim gorkim očajem. U toj kući tišine, tri stare žene zajedno, okružene prašnjavim suhim cvijećem i crno-bijelim fotografijama žene koju više nitko ne prepoznaje.

Mirisi djetinjstva

 

 

 

*

Miris brašna iz mlina, miris crnog grožđa iz podruma uz mlin; visoko na zidu okačena je  odrezana cijela grana loze, s tamnim grozdovima izabele, prava divota. Suho sijeno, šumske jagode mirisi su koji izazovu sjećanje na vožnju  na punom vozu sijena na ljetnim praznicima. Predivno volovi bijelih šiški vukli su kola...kotači bi povremeno poskočili preko kamena pa bi se i sijeno protreslo. Miris čaja od lipe u  kuhinji s prozorčićem koji gleda  na potok i na slap. Miris bakinog svježe ispečenog kruha... ta osjetila nas vode u drugu dimenziju. Onu u koju se nitko nikada nije fizički vratio. U djetinjstvo. Zapanjujuće je kako  određeni miris na trenutak udahnut  negdje u prolazu, negdje gdje ga ne očekuješ, probudi dijete u tebi koje se u sekundi vrati na mjesto kamo ga je prepoznat miris poveo. Miris svježe mljevenog brašna je povratak na potok u Jezerinama, u kuću djeda Petra, gotovo da i čujem prepoznatljiv šum visokog vodenog slapa i žubor potoka. Mirisi su putovanje.

Sama

                 Sama

 Renata je žena ustaljenih navika. Uspravnog tijela, rezerviranog  držanja. Prvi mjeseci u mirovini prolazili su bez  stresa ranog ustajanja i prometne gužve. No, navika je navika pa je od 5 sati kad je napravila sebi prvu šalicu instant kave s malo mlijeka, provirivala kroz prozor osluškujući vjetar, gledajući prolaznike. U pidžami i kućnoj haljini. Tjelesni gabariti su se posljednjih desetak godina širili, malo, pa još malo. Standard konfekcija, Varteks... njezine trgovine iz osamdesetih  s točnim brojevima 36,38, 40,42... eh, svega toga je nestalo i tako je krivnja za rasplinutost figure djelomično bila i na njima. I brojnim pekarama koje su mamile usput. Vrećaste tunike, vrećaste hlače, široke ljetne haljine zamijenile su nekadašnje precizno krojene, profesionalno šivane odjevne predmete  kvalitetnih materijala i ravnih štepova. Kao mnoge druge žene bez  rutine vježbanja, sportskih  aktivnosti  i ona  je dobila slobodu da se brzo i jeftino razobliči. Nova sloboda kapitalizma. Sva odjeća koju je  posljednje desetljeće nosila bila je na gumu u struku. Pojava trgovačkih centara, Kika, Tedyija, Mane  i sličnih trgovina  pomogla je gubljenju osjećaja o pravoj veličini nekadašnjih brojeva. Cijena je bitna, treba priznati, no Renata je ionako zadnjih godina malo marila za modu. Maa tko me gleda, ja volim da mi je uredno i komotno, neću da me sapinje ništa; dosta me život stezao!- to je postao njezin stav. Jedina nepokolebljiva utvrda bila je njezina kosa. Bob frizura oštrih rubova, tamno crvenokestenjastog sjaja. Svaka 2 mjeseca, gotovo u dan točno sjedila je u frizeraju. Frizerku ne bi mijenjala ni za što. Radno mjesto s mnogo žena ostavilo taj bedem prividne sređenosti kao armiranu naviku. Situacija od vrata nadolje bila je druga priča kojom se nije bavila. I sad taj bivši muž kojeg je gotovo zaboravila ! Odjednom, ničim izazvan dovukao se u njezin osobni, najintimniji kutak uma...  ni pet ni šest, drito u san! U snu i na javi taj je znao uživati...niti jednu priliku za zabavu i putovanja on propustio nije, ako je imao šansu.

 Po glavi su joj se odjednom stale vrzmati misli o prolaznosti, o tome da je život tako reći prohujao pokraj nje, a ona nije puno u tom životu uživala, ma vraga puno, gotovo da i nije. Veselila se jedino kćeri i unuci, njihovim malim životnim uspjesima. Njoj su bili veliki, veći od svega. Najbolju prijateljicu je nažalost odnijela bolest prije 5 godina, strašno joj je nedostajala, nije bilo druge slične na cijeloj kugli zemaljskoj, okrutna sudbina; danas si tu...dišeš, planiraš, smiješ se a drugi dan te nema. Nju i pokojne roditelje posjećivala je sada na groblju. Umjesto zajedničke kave i smijeha...cvijet i upaljen lampuš. S nekima je održavala kakav takav kontakt putem društvenih mreža. Tek da pokaže da postoji.Knjižnica je bila njezino mjesto zaborava. Jako je voljela čitati biografije poznatih ljudi, njen prvi izbor uvijek. Nije joj bilo posebno stalo do sklapanja novih prijateljstava. Samo poznanstva. Nema više tu bliskosti kao s onima s kojima si praktički odrastao, sve znaju bez da nacrtaš svaku sitnicu i ne moraš gacat ko po jajima da izraziš svoje mišljenje o bilo kojoj temi. Pogotovo političkoj. Ljudi su danas jako osjetljivi, kratkog fitilja. Dakle, malo se distancirala od svega. Svojevoljno. Bila je sama, ali nije bila usamljena. Prvi dani u mirovini  bili su joj neobično prazni, ali bez nervoze. Mogla je provesti cijeli dan u trenirci, nikome ne mora polagati račune. Nije se cifrala i modirala, kako bi sama rekla, dok je radila...gdje bi sad! Nije putovala po tamo nekim Maldivima, Havajima, Dubaima i Amerikama! Nije stigla. A i s kim bi uopće bila išla? Onaj vjetropir je odmaglio odavno; on se naputovao! O da, taj je umjesto nje obišao i njezin dio svijeta. Svjetski putnik ...ma obični landerpuh! Niš koristi. Jedva da je i kćeri povremeno dao kakve - takve  novce dok je studirala. Praktički za kavu i sendvič. Kako su tada  stvari stajale bome je morala dobro zapeti da zaradi za život. Sada je lakše, kćer je svoj čovjek, ima solidan posao i muž joj je, Bogu hvala, pravi čovjek. Da kucne u drvo. Renata se nakon svojeg bračnog brodoloma nije trudila da upozna nekakvog potencijalnog partnera broj 2, pomislila nije na drugi brak. Ne, ali...kada je tako od jutros počela pretumbavati sve te prohujale godine...bilo joj je nekako žao same sebe. Kao kad gledaš rijeku koja teče, usporava i utiče u močvarno jezero. Mora se trgnuti. Sanjala je dakle  prošlu noć upravo tog bivšeg muža s njegovom 20 godina mlađom sadašnjom ženom, kako trče po bijeloj plaži i ulaze u more, mršavi i preplanuli, i mašu... mašu njoj i smiju se glasno; pozivaju je rukama da dođe. Ona je u snu sjedila na nekom niskom, plavom stolčeku, htjela je ustati ali joj je pogled pao na noge. Te njezine noge bile su odjednom strašno dlakave, sirasto bijele kože i ostala je u šoku od srama. Kako? Od kud sad to? Zašto se nije depilirala prije puta, u snu su se rojila pitanja na koja nije moglo biti suvislog objašnjenja. Pokrivala je noge nekim kaputom, i htjela pobjeći, ali nije mogla naći put do hotela...sve je bilo daleko, uličice uske, tražila je zgradu hotela koje nigdje odjednom nije bilo. Kad se probudila, proklela je tukca koji ju je ostavio još prije više od 25 godina!  Nije ga vidjela barem 15 ! Od kuda joj je baš noćas došao u san? Samo vrag ga je poslao...iš, šic! Ali baš taj san joj je dao misliti. Nikada nije bilo luksuza a niti novaca za kerefeke. Je. Trebalo je jesti, održavati stan, odgajati i školovati dijete, plaćati režije, nije dobila na lotu. Život je bajka možda tamo nekim Rockfellerima, Hiltonima,  njoj je bio svakodnevna borba. Sada odjednom spoznaja da nema vremena za odgađanje života  pljusnula ju je poput mokre krpe po čelu. Prokleta skromnost. Uvijek je nešto čuvala za prave prigode, za kasnije. Bolje komade odjeće je vječito čuvala u ormaru, pretežno su bili kupljeni za neko vjenčanje, krštenje, promociju ili sprovod. Jednom nošeno i spremljeno. Za koje prilike?! Nikad nisu stigle. Izvukla je tako, još pod dojmom sna, prohujalog vremena i propuštenih prilika svoje „cipele za svečane zgode“ – crne salonke koje su u ormaru stajale od kćerkine diplome. Malo će hodati po stanu u njima, bome malo i po stubištu...smeće ionako treba odnijeti u kontejner. Nema više čuvanja. Počinje život koji je odgađan, ovdje i sada. Sada! Potpetice su iritantno kljuckale po svakoj stepenici; sva sreća da nije bilo susjeda koji ju vidjeli kako iznosi plavu vreću sa smećem u salonkama. Scena neviđena. Nije baš krenulo najbolje, jer cipele su bile jako knap.

Malo su se stisnule u kutiji,  ali budu se one razgazile ...bila je uvjerena Renata. Nekako je uspjevala održati ravnotežu, ali je shvatila da su se njezina stopala, u međuvremenu, fakat otišla u širinu, dok su cipele ostale u davno prošlom vremenu po pitanju broja noge. Eto ti kad nosiš samo tenisice, kroksice i ravne cipele na žniranje! Desna peta a i mali prst počeli su pri penjanju natrag u stan  peckati kao da je netko prislonio komad šmirgl papira i ribao kožu. Do stana se već uspio napraviti žulj na peti. Ah, dobro, otmjenost i visoka peta nikad nisu ni išle ruku pod ruku s njezinom osobom. I kog vraga baš danas mora biti fensi ? Jel gori negdje?! Samo zato jer je sanjala ludorije, treba li ih raditi? Dobro da nije pala ili iskrenula gležanj. S olakšanjem je skinula cipele...nekome će možda poslužiti, ali ne njoj; vraćene su u kutiju, na dno ormara gdje su i bile. Promjene koje su njoj trebale iziskivale su planiranje. Plan je bio ugoditi sebi, u okviru realiteta. Počela je odmah pregledavati stranice raznih agencija za putovanja, najzanimljivija su joj trenutno bila ona za jednodnevna shopping putovanja. Do Beča, makar do Graza. Sjediti bez brige u autobusu, gledati kroz prozor...otići do robne kuće Kastner i Ohler. Kada su tamo bili zadnji puta, prije 35 godina...mutno se prisjetila. Eh...bila su to ipak lijepa vremena, dašak nostalgije pojavio se i isto tako brzo nestao. Pa da, tamo se i sada valjda može naći nešto što bi odgovaralo njezinim godinama, stilu. Ali...koji je to stil? Nije više imala pojma. Pronaći će novi. Samo da joj pristaje, i da nije vrećasto, to ne. Prepustit će se trenutku, neće više  biti uštogljena ...savjete prodavačica će prihvatiti. Možda. Otići će na ručak u onaj restorančić s finim bečkim odrescima, još ih se sjećala, mmm...meso kao putar! Možda taj restoran više ne postoji? Puno je vode proteklo Murom i Savom; svijet se mijenja tako brzo da ga ne možeš više uloviti ni za glavu ni za rep. Nema veze  bit će neki drugi; na kraju krajeva kava i kolač bi joj bili dovoljni. Mora skinuti desetak kila, je, i to je realnost. Bila je zadovoljna svojim planom, slijedeći tjedan kupuje kartu i to će biti početak ostatka njezinog novog života bez odgode. Sama. Bez čekanja da se vremenski uskladi s nekim. Nikako da se  poklopi vrijeme, zdravlje, volja i financije. Oduvijek je htjela otići na Lago di Como, pa posjetiti Toscanu, vidjeti Pariz. Sada ima vremena a svojim vremenom može upravljati. Sitnica kao što je neobičan san odškrinula je prozor prema svijetu. Davno zanemareni, svjesno odbačeni hobiji mogli bi oživjeti...poput poezije koju je nekad voljela. Pjesme je pisala u ranoj mladosti, u knjižice  skrivene od svakog pogleda i suda. Sjetila se da je jednom, davnih dana, netom nakon razvoda imala žutu minutu kad je dio pjesama spalila, da zauvijek zatre svoju pjesničku ranjivost.  Nekoliko sačuvanih poetskih fantazija ostalo je  pospremljeno zajedno sa starim fotografijama. Pohranjen djelić  prošlog života sažet u malom, smeđem kovčegu. Romantika nije više tema koja bi Renatu imalo zanimala. Život je  pun zanimljivijih tema. 

Proljeće

 Proljeće ...biljke iz prirode u tanjuru.

 Podsljeme...Bliznec. Ovakvih poklona šume poput ovog drvenog primjerka  sigurno ne bude, možda 

ne bude nikakvih obzirom na posječene šume. Vidjet ćemo. Za sada, rano proljeće može nas razveseliti medvjeđim lukom, bljuštom ( kuke), šparoge na žalost ne rastu po Medvednici i okolici Zagreba, ali kopriva ima bome dosta. Divljeg radiča ima najviše, pa korisno ga je nabrati kao salatu i usput pročistiti travnjak od korova. Ne voli svatko takve salate, ali zdrava je pa probajte barem jednom. Juha od kopriva, medvjeđeg luka uz dodatak jednog, dva krumpira koji će krem juhi dati gustoću, odlična. Bljušt, vrhovi se beru dok ne ide u cvijet. Kida se na mjestu koje samo pukne kod savijanja stabljike. Inače, ako ne puca, pomicati se treba prema vrhu i probati prelomiti, da ne bi bila  stabljika žilava i drvenasta. Odlično s tjesteninom, najbolje slične teksture i oblika...špageti br.5  ili bavete. Može  u rižotu, a i s kajganom.

    Nije jednostavno vidjeti bljušt koji raste najčešće u najgorem mogućem grmlju i trnju, omotan oko stabljike trna ili tanke šibe.Dugi rukavi obavezni, izgrebene ruke nisu rijetkost. 7000 do 10 000 koraka minimum, za ručak. Ha ha...

 

    Srcoliki listići su jedan od znakova prepoznavanja. Neke stabljike još i nemaju lišća, imaju cofek         poput mekog klasa.

 

  

   Pirjani na ljutiki i maslinovom ulju bljušt, blanširan prije, sol, mrva papra, posipan parmezanom

 

  

   Najčešće raste uz potok, ali ne uvijek. Rijetko koji potok, to treba znati.Od pet, šest naših     podsljemenskih potoka, od izvora do kraja...samo uz jedan ga ima.

 

Juha od medvjeđeg luka, krumpira i celera štapni mikser potreban. Malo preprženih kockica kruha

Kifle s medvjeđim lukom, blanš. miksanim.

Sjećanja na život prije društvenih mreža

 

Život prije društvenih mreža

Kakav bi nam život bio da je Internet postojao davnih godina kada smo mi, današnji 60 i plus godina bili klinci, kad smo bili mlađarija zvana teenageri? Nemoguće je znati s ove točke gledišta. Vjerojatno bi sve novo prigrlili kao i današnja generacija. Ali, tada je to bila naučna fantastika. Radio, gramafon i ploče...to je bilo već tu, poznato i privaćeno odavno. U vrijeme ranog djetinjstva moje generacije, a pogotovo onih rođenih prije 1960.  veliki tehnološki napredak je bila veš mašina, televizor, (prvo crno-bijeli) u boji kasnije. Oni koji su u to vrijeme imali doma telefon, bili su bome neke važne ličnosti ili su živjeli u gradu. Periferija je kaskala za napretkom. Danas...nema više granica po pitanju dostupnosti informacija svih mogućih vrsta, samo ako imaš dobar mobitel.I  novca da si ga najprije  kupiš, jasno. Pa plaćaš pretplatu ili bonove. To malo čudo  te locira, plaća račune, otvara svijet i mnoštvo informacija  kao i dezinformacija, fotografira, snima  sve i svašta, imaš sat za buđenje, kalendar, podsjetnik i tajmer, prognozu vremena,  pohranjene omiljene pjesme,čitave albume ako želiš. Moguće se posvaditi preko njega a da nisi rekao  riječ, samo tipkanje, dapače čak i to nije potrebno jer se pojavilo mnoštvo prigodni smajlija, gifova itd. Debeli prsti i slab vid mogu bome zakuhati nesporazum. Svi mi, starije generacije, smo se lako navikli, dapače, postali i sami ovisni o svim pogodnostima koje mali ekrančić pruža. Informacija putuje u sekundi bilo da si u istoj ulici ili na drugom kontinentu. Ostaneš pet minuta bez interneta već te spopada nervoza i taj tren se zove služba  za  korisnike određenog operatera. zašto, o zašto nema internetske veze?! Pet minuta nije prošlo...Olakšanje veliko  kad je veza ponovo uspostavljena. Nikad ne znaš, možda baš tu sekundu bude nešto od životne važnosti. Baš!  Već sasvim mala djeca znaju koristiti mobitele i upaliti omiljenu igricu ili crtani film. Držati korak s jurećim vremenom postalo je ipak  naporno za starije generacije.Neki se dugo opiru  novotarijama. Jedva su pristali nositi običan mobitel na nagovor zabrinute djece... koriste ga samo za važne  pozive. Glasovne. Ostalo ne žele znati. Ima i takvih.

A kako je onda u neko prošlo vrijeme izgledala naša komunikacija, kako smo se dogovarali, kako smo stigli na sastanke i bilo kamo uopće? Unaprijed dogovorenim mjestom i vremenom sastanka. Uživo, ne online. Pisma i brzojavi su bili od životne važnosti. Duga putovanja pisma koje se iščekivalo kao što ozebli iščekuje sunce. Strpljenje se podrazumijevalo. Nije pomogla nestrpljivost u prelasku pisama preko oceana, pa njegovom sortiranju i raspoređivanju. Strpljen spašen. Loše vijesti su putovale brzinom kojom su dolazile i dobre. Pisma su se čuvala kao dragocjenost kad su stizala od voljenih.  Tužbe i loše vijesti mogle su biti zgužvane i bačene u vatru da od njih postane pepeo i dim, stvarno kao i figurativno. Baciti i slupati mobitel nakon svađe nije isplativo, bez obzira na prepisku. Kontrola emocija danas je bolja? Možda da, možda ne. Kad su prvi telefoni bili u upotrebi kao jedino sredstvo razgovora na daljinu mogao si zalupiti slušalicom o aparat da se stol zatresao. Odušak za ljutnju, bijes izazvan komunikacijom s osobom tamo negdje daleko ili blizu, s one strane  žice...gdje god. Lupanje slušalicom također izumire, a to je samo po sebi bilo jasno kao dan. Poruka drugoj strani bez dodatne riječi. Bum, tres!

Sada se možeš posvađati ako nemaš s kime uživo, s umjetnom inteligencijom. Ako baš imaš potrebu.Haha. Ali AI će te prvo upozoriti da je programiran na kulturno i pristojno ophođenje, spreman je doduše na argumentiranu raspravu ...samo izaberi temu. Eto, moguće je posvaditi se, kulturno, doduše,  a da se nikome nisi zamjerio. To je dobra strana, pa čak i poučna. Nije umjetna inteligencija za odbaciti. Zrnce razuma je potrebno ipak za razlučiti  stvarne od izmanipuliranih situacija i fotografija . Prostor za manipulacije je postao ogroman, ali... sve se da isključiti jednim klikom. ON i OFF. Tko to želi. 

 piše  Zvijezdana Šantek