Lantanin blog : Od Šestina uz kapelicu sv.Jakoba na Sljeme

Od Šestina uz kapelicu sv.Jakoba na Sljeme

Danas idemo na izlet središnjim dijelom Medvednice, polazimo od crkve Sv.Emerika

u Šestinama. Cesta vodi prema restoranu“Šestinski lagvić“, s lijeve strane pogled privlači Kulmerov dvorac, zapravo, nekadašnji Kulmerov, a danas, po svemu sudeći Todorićev. Ne pitajte kako je do njega došao.

„Šestinski lagvić“ se nalazi uz Sljemensku cestu - silazni smjer. Sljemenska cesta je jednosmjerna, smjer prema vrhu vodi od Blizneca. Mi danas za daljnji uspon biramo stazu br.12.

Kako nismo vezani automobilom, možemo se vratiti doma preko Mrzljaka ili kako nam bude zgodno.

Crkva sv.Mirka (Emerika) i groblje uz župnu crkvu su evidentirani kao spomenik kulture.

Šestine su po narodnoj predaji dobile ime po odlasku na tlaku nekadašnjih seljaka (kmetova) na medvedgradski majur. Svakog šestog dana u tjednu obavezno su morali raditi za vlastelu pa su taj dan nazvali odlazak „na šestinu“. Porezi koje su seljaci morali davati uključivali su desetinu Crkvi, devetinu vlastelinu, seljak je bio dužan plaćati i porez državi koji je mogao biti redovni i izvanredni, a plaćanje se dijelilo na tri vrste davanja: radnu rentu ili tlaku, davanja u naturi i davanja u novcu. Svi su seljaci bili obavezni odraditi svoj dio tlake na medvedgradskom majuru a zbog lošeg postupanja sa seljacima odlazak na medvedgradski majur nije bio popularan, no nije se dao izbjeći. Legende o Medvedgradu i Crnoj kraljici su nastale baš na tom području. U tim pričama vlastelini nisu prikazani kao dobri, pravični ljudi pa vjerujem da i nisu bili naročito plemeniti prema sirotinji.

U šestinskoj ulici Himper nalazi se Kulmerov dvorac, ime je dobio po svom posljednjem vlasniku grofu Kulmeru, koji je bio i posljednji vlasnik Medvedgrada.

Dvorac (u doba gradnje kurija) je izgradio Stjepko Gregorijanec koji se već1571.preselio u Šestine.(razorni potres 1590. je jako oštetio Medvedgrad i učinio ga potpuno neprikladnim za stanovanje.)

Kulmerov dvorac, s popratnim gospodarskim zgradama nalazi se na zemljišnom kompleksu od oko 60 000 m2, sama zgrada je impozantne kvadrature. Dvorac je krajem 2. Sv. rata(1945.) dijelom izgorio u podmetnutom požaru, a propadanje je nastavljeno narednih par godina pa je 1954. tadašnji konzervatorski zavod Zagreba oduzeo Kulmerovu dvorcu status spomenika kulture. Što se tiče samih gabarita dvorca, renesansna jezgra potječe iz 16.st.,dok je kasniji vlasnik grof Petar Zrinski dvorac dogradio u kasnorenesansnom stilu (17.st.). Otkriveno je i da je najnoviji, zapadni dio dvorca dograđen u 18. pa možda čak i u 19.st. Razne velikaške obitelji su bile u posjedu ovog dvorca (Zrinski, Turovicz, Mikulić, Sermage itd.).

Grof Ivan Emil Kulmer postao je vlasnikom preko svoje supruge, grofice Judite Sermage. U posjedu obitelji Kulmer ostaje do 1945. Posljednji vlasnik grof Ferdinand Kulmer mirno je promatrao kako se nakon rata imovina Kulmerovih razvlači i dijeli, kako u Hrvatskoj tako i u Mađarskoj gdje je bila većina posjeda ove obitelji; on je prihvatio novo doba socijalističke raspodjele i programa, čak je osobno sudjelovao u dobrovoljnim radnim akcijama. Bio je vrlo cijenjen slikar; kao mladić putovao je svijetom, živio je i učio u mnogim gradovima Europe. Kao redovni profesor predavao je na ALU u Zagrebu do umirovljenja. Ferdinand Kulmer je bio angažiran na povijesnom filmu Vatroslava Mimice (1973.) „Seljačka buna“ kao kostimograf, film je sniman po romanu Augusta Šenoe. Vodio se spor oko vlasništva između Barbare Kulmer (kćerke pokojnog slikara Ferdinanda Kulmera) i grada za povrat ovog plemićkog dobra, koji je Barbara Kulmer izgubila no palača Kulmer na Gornjem gradu vraćena je nasljednici grofa Ferdinanda. Gornjogradska palača Kulmer nalazi se na Katarininom trgu, u njoj se nalazio muzej suvremene umjetnosti do preseljenja muzeja u novu zgradu; povrat palače bio je moguć tek nakon što je zgrada novog muzeja bila kompletno završena. Barbara Kulmer, nakon što joj je formalno zgrada vraćena, daje prostor u najam te se sada na prvom katu palače nalazi prvi privatni muzej, muzej Marton. Šestinski dvorac Kulmer je temeljito obnovljen tek početkom ovog stoljeća - obnovio ga je Ivica Todorić (vlasnik „Agrokora“), koji danas živi i uživa u ovom zdanju. Zašto ova zgrada nije danas muzej u vlasništvu grada, ee...to je pitanje.

Medvedgrad je podignut u 13.stoljeću;dao ga je izgraditi tadašnji biskup Filip na poticaj pape Inocenta IV, za vrijeme kralja Bele IV. Oko vremena početka gradnje i namjene postoje nedoumice no sigurno je da je dovršen 1254.god. Medvedgradski dvostruki bedemi, dvije branič kule, opkop, te stambeni dio s palasom, velikom cisternom i kapelom pružali su sigurnost i udobnost. Obnovljena osmerokutna kapela sv.Filipa i Jakova uz ostale građevne dijelove utvrde, smatraju se našim vrhunskim ranogotičkim zdanjima nastalim pod utjecajem srednjeeuropske gotike.

Izgrađen je kao utvrda za obranu od Tatara mada postoji i teorija da je zapravo izgrađen kao

spremište i riznica crkvenog blaga. Kako god bilo, Medvedgrad je izgrađen na vrhu južnog obronka brda Mali Plazur, na nadmorskoj visini od 593 m. Taj strateški povoljan položaj je davao dobar pregled prostora od Medvednice na sjeveru do Turopolja na jugu. Medvedgrad je često mijenjao gospodare: od zagrebačkih biskupa do hrvatsko-ugarskih kraljeva i velikaša. Kao vlasnici i gospodari Medvedgrada spominju se kralj Matijaš Korvin, herceg Ivaniš Korvin, herceg Koloman, kralj Žigmund, grofovi Celjski, Babonići, Juranić, Brandenburški, Nikola Zrinski, a posljednji su mu gospodari bili Gregorijanci. Jak potres 1590.godine razorio je Medvedgrad koji je već i ranije bio uzdrman jednim dosta jakim potresom.

Arheološka otkopavanja započeta 1987. g. dala su uvid u kulturu stanovanja i življenja u ovoj utvrdi koja na kraju nije nikada poslužila svojoj obrambenoj svrsi, Medvedgrad nije nikada bio napadnut.

Ispred južnog bedema podignut je spomenik svim hrvatskim junacima – Oltar domovine, rad kipara Kuzme Kovačića.

Nakon malog skretanja prema Medvedgradu, vraćamo se na stazu 12 koja se još zove Bažulovka. Usput, hodajući pogledom pretražujemo šumsko tlo u nadi da će se pojaviti konačno vrganj negdje zašuškan u silnom lišću, ali nije bilo niti jednoga, na žalost.

Odlučujemo u hodu da ne idemo na Kraljičin zdenac, već do kapelice sv.Jakoba. Krenuli smo ravno uzbrdo jednim strmim putem, više nekom krčevinom prema Sljemenskoj cesti preko koje smo prešli i nastavili vrlo strmom stazom koja vodi do kapelice.

Staza nije markirana, ali je dobro utabana. Veliki Plazur je uspon gdje bome treba dobro „plaziti“.

Možda se zato vrh zove Veliki Plazur.(šala mala)

Kapelica sv.Jakoba nalazi se na vrhu Velikog Plazura na 869m nadmorske visine. Građena

je u klasicističkom stilu.

Nekada se na tom mjestu nalazila drvena kapelica svete Barbare koja je izgorjela u požaru.(izgrađena vjerojatno prije propasti Medvedgrada) u koju su na molitvu dolazili rudari koji su radili u rudniku Zrinski.

Nakon malog predaha na klupama kod kapelice sv.Jakoba, nastavljamo dalje prema pl.domu Grafičar, prolazimo uz Dom Crvenog križa, pansion Medvednica, prelazimo cestu i dalje stazom 26.

Staza 26 od pl. doma Grafičar vodi do Hunjke, a sve do Tomislavovog doma koji je pri vrhu

Sljemena, ova staza je uređena gotovo kao šetnica. Prolazimo uz Tomislavov dom, ugostiteljski objekt Zlatni medvjed i već smo na Vidikovcu pod Tv tornjem na vrhu Sljemena (1033 m/nv).

Činovničkom livadom stižemo do ugostiteljskog objekta Stara lugarnica i dobrog objeda.

Kako se ne vraćamo istim putem, nastavljamo prema Runolistu, skrećemo prema Šumarevom grobu, preko Bikčevićeve staze, dalje na Donji Mrzljak i prema Markuševcu makadamskom cestom. Na jednom mjestu se odvajamo i skrećemo lijevo za dio šume koji zovemo Sela, pa nastavljamo prečicom do puta prema Jelovečkoj šiji. Još jedna označena prečica vodi na put prema Banji, Ferovcu i M. Trnavi. Na Ferovcu smo skrenuli s našeg puta malo udesno da vidimo odmorište koje su dečki s bloga Ferovec uredili. I doista, dvije velike klupe, koševi za smeće, trava se lijepo zeleni; odmorište kakvo i priliči šumskom ambijentu.

Silazak kroz šumu Banja na branu Trnava, uz Lovački dom i eto nas u Mark Trnavi do 17 sati; 7 sati na izletu na našoj lijepoj, zelenoj Medvednici, iako se „Hrvatske šume“ iz petnih žila trude da ne bude baš tako zelena. Ovo je bila šetnja više nego solidne kilometraže i noge su jedva dočekale odmor.

Za kraj zadnji odlomak iz romana „Zlatarevo zlato“ Augusta Šenoe(1839-1881) tiče se upravo

naše Medvednice i Zagreba, koju je Šenoa, baš kao i mi danas, volio svim srcem:

„Divna si, bujna si zelen-goro rodnoga mi kraja, ti prvi vidiku mog djetinjstva.I dignem li oči prema tebi, kada večernje sunce poigrava vrhom i dolom, kada svoje zlato prosiplje tvojim zelenilom, tu bude se u mojoj duši slike iz davne davnine, vrli junaci, uznosite gospe, ljuti silnici, bijedni kmetovi, a stari Medvedgrad plamteći živim rumenilom, kao da je opet oživio!

Al nije! Ruši se stara gradina; ruši; no dalje dolje pod gorom, uspinje se sjajan, snažan kao

mlađahan junak – naš Zagreb grad.“

Pozdrav čitateljima bloga !