Odlazak
Ljetni dan, kroz zelena žumberačka brda piri lagani povjetarac, nosi miris pokošenog sijena pomiješan s mirisom ranih jabuka. Stablo stare jabuke razgranate krošnje se dijelom nadvilao nad ulaz u kuću i stari ganak stvarajući ugodan hlad. Iz starog mlina ispod kuće dopire prepoznatljiv zvuk struganja mlinskog kamena koji drobi kukuruz pretvarajući ga u sipko brašno.Mlinski kotač okreće se ustaljenim ritmom vode . Tu je Marin dom.
Uzvik se prolomi nad ljetnim mirom i otkrije djetinji glas.- Mareee, Maree koooko melicaaa! Mare!
Mare podigne glavu, na čas prestane sa skupljanjem sijena da bi rukom zaklonila oči od sunca i otkrila dječaka koji doziva sa susjednog brda mašući ručicom. Uzvrati dječaku pozdrav mašući prema njemu. Osmijeh s jedne i druge strane brda. Dijete sa susjednog imanja i djevojčica Mare Lijepu gustu tamnu kosu splela je u pletenicu . Plave oči vedro su gledale u smjeru malog dozivača, smiješnog malog Ive.
I sada, mnogo godina kasnije ležeći u bolesničkom krevetu joj se učinilo da čuje taj djetinji glas, ponovo ga sasvim jasno čuje i opet joj izmami osmijeh, uz posljednji dah na putu prema vječnosti.
Putuj Mare moja, ptico moja draga, raširi svoja krila i poleti u svijet koji te doziva iz sjećanja, poleti tamo gdje nema boli, straha ni tjeskobe. Budi opet mala Mare iz malena, bezbrižna i sretna. Leti slobodno prostranstvima u kojem se stapaju san, mašta i radost. Putuj mila, dobra dušice moja, putuj prema potpunoj, beskrajnoj slobodi.Tamo negdje u tom beskraju srest ćemo se opet.
2.3.2018. Počivaj mirno, dušice moja
