Neprilagođeni

 

Neprilagođeni

Sjedili su pred diskontom, pijuckali pivu iz flaše i promatrali prolaznike. Park je bio udaljen desetak metara, staza je dovodila, odvodila  ljude i pse prema  prometnicama, zgradama, tramvaju i parkiralištima. Zgrade u kvartu su bile većinom peterokatnice. Bila su u sklopu naselja i tri visoka nebodera, uz njih  jedna sasvim nova zgrada. Trgovački centri preko puta parka.  Njih  trojica nisu voljeli ogromne nove trgovine . Dok stigneš do kraja reda...nahodaš se i bogovski naživciraš! A što bi uopće kupovali tamo kad u njihovoj maloj trgovini uzmu potrebno!  Tu je bio i stari diskont pića, koji svojom oljuštenom bojom odudara od ostatka kvarta. Njihova omiljena trgovina. Kao da je zaglavio u prošlosti, ali još nije potpisao kapitulaciju. Još odolijeva  novotarijama. Klupica uza stražnji zid utočište je neprilagođenima. Skupe se tako njih nekoliko, prokomentiraju  utakmice, politiku i kritiziraju sve po redu. Često pričaju o stvarima iz prošlosti,  više nego  iz sadašnjosti. Uglavnom se svi slažu da je prije bilo bolje.  Budućnost ne spominju, nemaju dugoročni planova. Ne žele pričati o temama koje  im izazivaju tjeskobu, ali ponekad se zalomi i takva tema.  Dva kompića, Žac i Tom najduže sjede tu... često se pridruži Frenki, golubar. Golubovi su ih i sada okružili bez imalo straha. Svakog  dana  dolaze, ponekad samo sjede šutke, nekada se rasplamsa živa rasprava.. Druženje je ovisilo o raspoloženju, ponekom piću, a najviše o vremenu. Tom je u svojim blagoglagoljivim  danima jako volio filozofirati. Nisu srećom svi dani bili isti. Sada se uhvatio nedavnog  Žacovog druženja s nekim tipom.

-Ma daj, pa pisci su najveće pijavice, krpelji samo takvi. Svaku će ti riječ ukrasti, svaku rečenicu koju čuju izvrtit će u glavi, malo prekrojiti  i pretvoriti u svoju. To su ti najgori kradljivci misli izrečene na glasi čak pri nekom slučajnom susretu ! Ti nisi svjestan dok se povjeravaš, kao tobože dobrom i strpljivom sugovorniku da je on zapravo jedan običan voajer.  Samo što ti on ne gleda kroz prozor tvojeg stana, nego u tvoju dušu,  u tvoju tugu…u tvoje, ej…TVOJE uspomene, spoznaje, tvoj životni stav. Sluša on, naćulio uši, ti sretan što te netko razumije; kao,  suosjeća s tvojim problemom. Misliš…evo, napokon netko tko je svjestan kako si ti pametan i mudar čovjek, potisnut, pritisnut svim mogućim nedaćama, ON zna kako je biti čovjek bez ljubavi, bez sreće od rođenja. ON razumije, ON te shvaća. ON je na tvojoj strani u tvojoj priči! Istina može biti skroz zajebana. Ne radi on to zato da tebi olakša dušu već radi sebe…on više nema ideja, on je kradljivac tuđih ideja, otimač  tuđeg života. Znaš onu poslovicu…“ne laje pas zbog sela  već zbog sebe“ E… to ti je to! Pazi ubuduće, inače možeš očekivati priču  u kojoj ćeš prepoznati sebe, svoj život, samo kad  bi bio svjestan tko je on, taj tvoj novi navodni prijatelj. Onaj, da da, koji ti je platio cugu neki dan…onaj novinar, pisac, nekog vraga tobože istražiuje. Istražuje drek…sebi skuplja materijal!  Zašto bi ti njemu pričao svoje privatne stvari zabadava? Neka plati! Jedan gemišt  ti je platio,vidio sam, jebo ga gemišt! Cicija… to je taj tip, cicija obična. Mukte bi materijale…mrš! -  Tom je bio upravo bijesan pa  su i riječi bile grube. Ispaljivane iz usta poput netom prepiljenih cjepanica.

-Ma nije to…čovjek je u redu…a platio je dva gemišta i jedan pelinkovec. Tak da znaš! Ti si zavidan jer tebe nije zvao, to je. -  Progunđao je Žac tiho i poželio napustiti društvo prijatelja; baš ga je iznervirao svojim brbljanjem. Tom  u svemu i svima vidi zavjeru, špijunažu, tipove s odašiljačima kojima prate ljude i nadziru ih. Jako je inteligentan, stvarno je... barem je nekada bio…ali pamet mu je prilično skrenula, udarila u kontranapad. Prisjetio se gdje su se upoznali…i to je bilo dovoljno da se počne hladiti od vrućine, od ljutnje koja ga je obuzimala. Upoznali su se pred ustanovom. Tom je tamo bio već dosta dugo kada je on stigao na procjenu.  Bio je…ili lud, ili se pravio lud. Nisi s njim bio na čistu. No lijekovi koje je dobio su djelovali i kad ih je uzimao redovito, mogao je inteligentno satima raspravljati o bilo kojoj temi na svijetu. Kad bi par dana preskočio terapiju onda je govorio ubrzano, nerazgovijetno. Sto na sat! Jednom ga je čak zatekao da govori na žičani kućni telefon. Vani, sjedeći  na klupi. Telefon nije bio povezan ni s čim, ni s kim, osim u Tomovoj glavi; on je glasno pričao u slušalicu izazivajući opći podsmijeh prolaznika. Susjeda Mira iz zgrade, na povratku z pekare se krišom prekrižila ubrzavajući korak. Poslije je cijela zgrada pa i šire doznala za taj čudan razgovor. Na „ liniji“ su možda bili golubovi ili druge ptice preletačice.

On je pak završio u ustanovi jer je jednom navodno istukao tipa. Zasluženo sasvim, ali  je klipan kukavno poslije  pred policijom cmoljio i tako je ON ispao bezdušni nasilnik. No bio je pijan i nije se baš sjećao u prvi mah kako je počelo. A provokator je skočio sa zidića bježeći od aperkata  pa je pao. Ni kosti mu nisu nizašto, a izaziva; izaziva, provocira, prvi udara a kad vratiš… cmizdri ko stara baba. Da klipanu noga u bežaniji nije pukla ne bi on možda dana zatvora dobio. Ah, prošlost je to, vrijeme curi poput pijeska u pješčanom satu i eto sada je tu, sjedi na klupici hrani golubove, sluša Tomove prodike bez kraja i konca, često budu čak bez smisla. Nema veze, glavno da nije dosadno…što bi inače radio? Sam, kao nasukan brod.