Dubovac

 Stari grad Dubovac s pogledom na Karlovac ...

 Ovaj prelijep stari grad-utvrdu posjetili smo 16. 03.2021. Korona ne pušta da život teče normalno, a potresi ne daju spokoja i dalje se treskamo svako malo. No, treba živjeti, odmaknuti se malo od svakodnevnog medijskog bombardiranja covidom i mjerama stožeraša, to jest zabranama svih fela, pa  smo se složili da mali izlet do Karlovca može biti jedan lijep odmor i opuštanje. Dubovac. Lijepo obnovljen, ali bez nekog sačuvanog inventara, nažalost. Osim jednog ormara i par povijesnih zemljovida, nekoliko komada hladnog oružja i to je manje više sve. U jednom dijelu utvrde nalazi se izložbeni prostor narodnih nošnji iz hrvatskih krajeva, a unutar dvorišta u prizemlju je restoran. U najvišoj četverokutnoj kuli nalazi se i dvorska kapela, a na vrhu vidikovac. Pogled se pruža nadaleko a Karlovac na svoje 4 rijeke prostrt je kao na dlanu pod ovom uzvisinom i utvrdom. Moram reći da je vrlo ugodno ozračje, da se tako izrazim. Meni je bilo posebno, nekako kao kad se vratiš doma, tako neki osjećaj. Borovi i ostalo zelenilo lijepo oplemenjuju ovaj stari grad na brdu (mislim umjetnom?) Moji Marko i Jelena su organizirali ovaj izlet.

Nešto osnovnih podataka:

Stari grad Dubovac je najstariji karlovački spomenik, ne samo zbog svoje bogate povijesti, već i zbog pionirske odluke da bude sačuvan u ime kolektivne memorije.Naime, još je od 1896. godine u općinskom vlasništvu i otvoren javnosti. Njegovom obnovom je od 1952. do 1961. godine u ime Konzervatorskog zavoda Hrvatske rukovodila Greta Jurišić. Kao vlasnik, Gradski muzej Karlovac je upravljao Dubovcem od 1965. do 2007. godine, a trenutno je korisnik branič-kule s vidikovcem, u kojoj je također postavljena i izložbe „Oko Kupe i Korane“ autora Laze Čučkovića i Željka Kovačića.

Dubovac je ime je dobio po nekadašnjoj hrastovoj (dubovoj) šumi koja ga je okruživala, a prenio ga je na suvremenu gradsku četvrt na karlovačkoj periferiji. I kao što se u 16. stoljeću govorilo „Karlovac pod Dubovcem“, jer je Dubovac bio stariji i poznatiji, tako je i danas stari grad na brdu povrh Kupe najuočljivije obilježje karlovačkog kulturno-povijesnog krajolika na koji se otvara pogled s auto-puta.

Najvažniji predložak za obnovu u 20. stoljeću je bila snimka vojnog inženjera Kreya iz 1777. godine na kojoj je dokumentirana građevina tipa kaštel, zidana uglavnom lomljenim kamenom, nepravilna četvrtasta tlocrta i ojačana ugaonim kulama. Četvrtasta branič-kula za otprilike dva kata nadvisuje tri oble, dvokatne kule, između kojih su pak razvijena krila s obrambenim, skladišnim i stambenim prostorijama. Međašem u graditeljskoj povijesti može se smatrati godina 1511. kada tadašnji vlasnik, Bernardin Frankopan, u jednom svojemu pismu spominje da je Dubovac od pretežno drvenog postao kameno zdanje.

Od 1997. se provode i arheološka istraživanja koja su razotkrila bogate prapovijesne i starovjekovne slojeve nekadašnjeg naselja, osobito značajnog u kasno brončano i rano željezno doba. U srednjem se vijeku Dubovac razvio kao naselje s utvrdom na rubu Podunavlja, tek stotinjak kilometara udaljeno od Hrvatskog primorja, na raskrižju riječnih i cestovnih putova te na području velike gustoće utvrđenih položaja. Prvi put se spominje 1339. godine, kada dobiva svojeg prvog župnika. Često pisana glagoljicom, svjedočanstva o trgovačkim i obrtničkim, pravnim i školskim okolnostima života dubovačkih purgera-slobodnjaka najbrojnija su u nekoliko desetljeća koja prethode zlosretnom Velikom petku 1578. godine, kada su Osmanlije do temelja poharale njihovu varoš. Izbjeglice su već iduće godine pribježište pronašle u novoosnovanom i hitro građenom Karlovcu, a preostao je samo kaštel što ga je, zajedno s dubovačkim veleposjedom, tih godina od Jurja Zrinskog kupilo Ratno vijeće koje je rukovodilo Hrvatskom vojnom granicom. Premda zemljišno nevelik, dubovački veleposjed je bio gospodarski značajan kao regionalno trgovište. Njegovi su vlasnici bile, između ostalih, i značajne velikaške obitelji, (S)Zudar (1387.-1426.), Frankopan (1442.-1550.) i Zrinski (1550.-1578.) a potom zapovjedništvo karlovačke vojske (1678.-1810.).

Info preuzete sa stranica grada

     

Stari grad Samobor

 

 

       Stari grad Samobor...   ožujak 2021.

Prvi izlet u koroni odveo nas je u Samobor...kao da smo prodisali... konačno vidjeli ljude u broju većem od deset. U simpatičnom gradiću Samoboru na gradskom središnjem trgu ljudi sjede i piju kavu mada je još prilično hladno, pa smo i mi napravili isto. S velikom radošću i dozom olakšanja; kao da smo konačno pušteni iz tamnice na svjetlo dana. Činilo se kako su se i ostali ljudi na trgu tog sunčanog dana na početku ožujka osjećali slično. Popiti kavu i pojesti kremšnitu? Je li to moguće u ovom koroniziranom svijetu, ili je ovaj dan samo san, sanjan godinu dana...Stvarnost je, ipak. S malom dozom nevjerice, sretni, konačno ugrabili smo bili  stol, da sjednemo i naručimo  kapučino ...prvi u godini dana izvan vlastitog doma.. U daljini na brdu vidljivom s prostranog gradskog  trga ruševine starog grada Samobora mamile su nas da priđemo bliže. Pa smo nakon finog kapučina i dugog čekanja na kremšnite (brojnost gostiju  i potražnja daleko su nadmašile sva očekivanja ugostitelja danas), odlučili da se prošetamo uz potok i nakon desetak minuta lagane šetnje dođemo do staze koja vodi prema ruševinama nekada impozantnog grada. Još desetak minuta strmijeg uspona i već smo pod zidovima koji svjedoče o postojanju jednog drugačijeg vremena.

Brojni su kraljevi i plemići kroz stoljeća bili gospodari Samobor-grada, od češkog kralja Otokara koji ga je dao izgraditi 1268. godine, vjerojatno na mjestu već postojeće građevine. Arpadovići, Babonići, Anžuvinci, Frankopani, Erdody, grofovi Celjski, Matija Korvin, Ungnadi, Gruberi, Auerspergi, Kulmeri, Kiepachi, Alnochi i Montecuccoli, velikaške su obitelji koje su godinama nadograđivale Samobor-grad i živjele u njemu.

Od početnog romaničko-gotičkog burga s velikom kulom, vremenom je zadobio kasnogotičko-renesansne oblike da bi na krajem 17. i početkom 18. stoljeća postao barokizirani dvorac.

Njegovi vlasnici najčešće su bili u sukobu sa stanovnicima slobodnog trgovišta Samobor o čemu svjedoči i višestoljetni sudski proces koji je trajao od konca 15. stoljeća sve do 1769. godine. Naime, Samobor je kao slobodno kraljevsko trgovište bio izvan dohvata plemića iz Starog grada sve do greške kralja Matijaša Korvina koji je dopustio tadašnjim vlasnicima Starog grada da se u knjige uvedu i kao vlasnici trgovišta.

Na kraju je, 1902. godine, tad već napušteni i zapušteni Samobor-grad završio u vlasništvu trgovišta za 5293 krune kao turistička atrakacija koju poneki zaljubljenik u film pamti i kao lokaciju na kojoj je skoro skončao Jackie Chan snimajući Božji oklop. Nažalost, višestruki napori da se spriječi propadanje Starog grada nisu urodili plodom pa je sad ulazak među ruševine Starog grada moguć isključivo na vlastitu odgovornost. (preneseno sa stranica grada Samobora )

 

Danas je  gradinu ljepše gledati iz daljine i zamišljati život kakav se ovdje nekada mogao odvijati. Onda... dok je grad bio u svojem punom sjaju, kada je život unutar čvrstih zidova bio stvaran. Sada je ovo samo grad duhova, duhova prohujalih vremena  A vremena su bila i dobra i loša, smjenjivala se kao godišnja doba, kao dan i noć...

Crna kraljica s Medvedgrada, Barbara Celjska je često spominjana u raznim legendama i pričama a što je istina ili barem blizu istine, danas je mislim, nemoguće znati. Evo kako većinom pišu o toj povijesnoj osobi:

Barbara Celjska, u predaji poznatija kao Crna kraljica, bila je gospodarica Staroga grada. Što bi poželjela, to bi dobila. Priča se da je bila nemilosrdna prema svojim bivšim ljubavnicima. Reputaciju zle i okrutne žene vjerojatno je stekla zbog svog bavljenja alkemijom. O njoj kao alkemičarki postoje zapisi. Spominje ju češki alkemičar Johann von Laaz u djelu Via universalis i Bazilije Valentin u uvodu sedmog izdanja djela Chymische Schriften iz 1717. godine.

 

( A niti ovisnost o kockanju i kartanju nikako ne valja...očito.)

Krištofor Erdődy izgubio je Stari grad Samobor u Genovi na kartama, 1777. godine Stari grad je sudskom presudom dan na upravljanje pobjednicima kartaške igre u trajanju od 32 godine.

 

Pitam se što bi nekadašnji stanovnici od prije par stotina godina rekli na ovo naše doba da imaju priliku vremeplovom se vratiti. Možda bi pobjegli natrag istog trena, bez obzira na sve tegobe i zahtjeve onog vremena. Jer ni naše vrijeme trenutno nije neko koje će se opisivati hvalospjevima,  svakako korona i potresi nisu  ostavili dobre uspomene.2020. i 2021. No stare zidine se jedva nekako drže na kupu, mnogi potresi su njih protresali kroz stoljeća... jedan dio je konzerviran, donekle, ali malo je to. Ako se ne krene u nekakvu konzervaciju ovih preostalih zidina, malo jači potres bi mogao porušiti sve zidove koji stoje bez pravog  saveza među kamenjem. Tako se meni čini. U svojim najboljim danima ovo je doista bilo impresivno zdanje.

 

     

 



Navodno je ovako izgledao Stari grad Samobor oko 1776 god.

 

   

   

   

  

   

   

   
   Navodno je ovako izgledao Samoborski grad u svojem zlatnom dobu

    Pogled na ruševine starog grada Samobora sa suprotne strane