Sama

                 Sama

 Vesna je žena ustaljenih navika. Uspravnog tijela, rezerviranog  držanja. Prvi mjeseci u mirovini prolazili su bez  stresa ranog ustajanja i prometne gužve. No, navika je navika pa je od 5 sati kad je napravila sebi prvu šalicu instant kave s malo mlijeka, provirivala kroz prozor osluškujući vjetar, gledajući prolaznike. U pidžami i kućnoj haljini. Tjelesni gabariti su se posljednjih desetak godina širili, malo, pa još malo. Standard konfekcija, Varteks... njezine trgovine iz osamdesetih  s točnim brojevima 36,38, 40,42... eh, svega toga je nestalo i tako je krivnja za rasplinutost figure djelomično bila i na njima. I brojnim pekarama koje su mamile usput. Vrećaste tunike, vrećaste hlače, široke ljetne haljine zamijenile su nekadašnje precizno krojene, profesionalno šivane odjevne predmete  kvalitetnih materijala i ravnih štepova. Kao mnoge druge žene bez  rutine vježbanja, sportskih  aktivnosti  i ona  je dobila slobodu da se brzo i jeftino razobliči. Nova sloboda kapitalizma. Sva odjeća koju je  posljednje desetljeće nosila bila je na gumu u struku. Pojava trgovačkih centara, Kika, Tedyija, Mane  i sličnih trgovina  pomogla je gubljenju osjećaja o pravoj veličini nekadašnjih brojeva. Cijena je bitna, treba priznati, no Vesna je ionako zadnjih godina malo marila za modu. Maa tko me gleda, ja volim da mi je uredno i komotno, neću da me sapinje ništa; dosta me život stezao!- to je postao njezin stav. Jedina nepokolebljiva utvrda bila je njezina kosa. Bob frizura oštrih rubova, tamno crvenokestenjastog sjaja. Svaka 2 mjeseca, gotovo u dan točno sjedila je u frizeraju. Frizerku ne bi mijenjala ni za što. Radno mjesto s mnogo žena ostavilo taj bedem prividne sređenosti kao armiranu naviku. Situacija od vrata nadolje bila je druga priča kojom se nije bavila. I sad taj bivši muž kojeg je gotovo zaboravila ! Odjednom, ničim izazvan dovukao se u njezin osobni, najintimniji kutak uma...  ni pet ni šest, drito u san! U snu i na javi taj je znao uživati...niti jednu priliku za zabavu i putovanja on propustio nije, ako je imao šansu.

 Po glavi su joj se odjednom stale vrzmati misli o prolaznosti, o tome da je život tako reći prohujao pokraj nje, a ona nije puno u tom životu uživala, ma vraga puno, gotovo da i nije. Veselila se jedino kćeri i unuci, njihovim malim životnim uspjesima. Njoj su bili veliki, veći od svega. Najbolju prijateljicu je nažalost odnijela bolest prije 5 godina, strašno joj je nedostajala, nije bilo druge slične na cijeloj kugli zemaljskoj, okrutna sudbina; danas si tu...dišeš, planiraš, smiješ se a drugi dan te nema. Nju i pokojne roditelje posjećivala je sada na groblju. Umjesto zajedničke kave i smijeha...cvijet i upaljen lampuš. S nekima je održavala kakav takav kontakt putem društvenih mreža. Tek da pokaže da postoji.Knjižnica je bila njezino mjesto zaborava. Jako je voljela čitati biografije poznatih ljudi, njen prvi izbor uvijek. Nije joj bilo posebno stalo do sklapanja novih prijateljstava. Samo poznanstva. Nema više tu bliskosti kao s onima s kojima si praktički odrastao, sve znaju bez da nacrtaš svaku sitnicu i ne moraš gacat ko po jajima da izraziš svoje mišljenje o bilo kojoj temi. Pogotovo političkoj. Ljudi su danas jako osjetljivi, kratkog fitilja.Dakle, malo se distancirala od svega. Svojevoljno. Bila je sama, ali nije bila usamljena. Prvi dani u mirovini  bili su joj neobično prazni, ali bez nervoze. Mogla je provesti cijeli dan u trenirci, nikome ne mora polagati račune. Nije se cifrala i modirala, kako bi sama rekla, dok je radila...gdje bi sad! Nije putovala po tamo nekim Maldivima, Havajima, Dubaima i Amerikama! Nije stigla. A i s kim bi uopće bila išla? Onaj vjetropir je odmaglio odavno; on se naputovao! O da, taj je umjesto nje obišao i njezin dio svijeta. Svjetski putnik ...ma obični landerpuh! Niš koristi. Jedva da je i kćeri povremeno dao kakve - takve  novce dok je studirala. Praktički za kavu i sendvič. Kako su tada  stvari stajale bome je morala dobro zapeti da zaradi za život. Sada je lakše, kćer je svoj čovjek, ima solidan posao i muž joj je, Bogu hvala, pravi čovjek. Da kucne u drvo. Vesna se nakon svojeg bračnog brodoloma nije trudila da upozna nekakvog potencijalnog partnera broj 2, pomislila nije na drugi brak. Ne, ali...kada je tako od jutros počela pretumbavati sve te prohujale godine...bilo joj je nekako žao same sebe. Kao kad gledaš rijeku koja teče, usporava i utiče u močvarno jezero. Mora se trgnuti. Sanjala je dakle  prošlu noć upravo tog bivšeg muža s njegovom 20 godina mlađom sadašnjom ženom, kako trče po bijeloj plaži i ulaze u more, mršavi i preplanuli, i mašu... mašu njoj i smiju se glasno; pozivaju je rukama da dođe. Ona je u snu sjedila na nekom niskom, plavom stolčeku, htjela je ustati ali joj je pogled pao na noge. Te njezine noge bile su odjednom strašno dlakave, sirasto bijele kože i ostala je u šoku od srama. Kako? Od kud sad to? Zašto se nije depilirala prije puta, u snu su se rojila pitanja na koja nije moglo biti suvislog objašnjenja. Pokrivala je noge nekim kaputom, i htjela pobjeći, ali nije mogla naći put do hotela...sve je bilo daleko, uličice uske, tražila je zgradu hotela koje nigdje odjednom nije bilo. Kad se probudila, proklela je tukca koji ju je ostavio još prije više od 25 godina!  Nije ga vidjela barem 15 ! Od kuda joj je baš noćas došao u san? Samo vrag ga je poslao...iš, šic! Ali baš taj san joj je dao misliti. Nikada nije bilo luksuza a niti novaca za kerefeke. Je. Trebalo je jesti, održavati stan, odgajati i školovati dijete, plaćati režije, nije dobila na lotu. Život je bajka možda tamo nekim Rockfellerima, Hiltonima,  njoj je bio svakodnevna borba. Sada odjednom spoznaja da nema vremena za odgađanje života  pljusnula ju je poput mokre krpe po čelu. Prokleta skromnost. Uvijek je nešto čuvala za prave prigode, za kasnije. Bolje komade odjeće je vječito čuvala u ormaru, pretežno su bili kupljeni za neko vjenčanje, krštenje, promociju ili sprovod. Jednom nošeno i spremljeno. Za koje prilike?! Nikad nisu stigle. Izvukla je tako, još pod dojmom sna, prohujalog vremena i propuštenih prilika svoje „cipele za svečane zgode“ – crne salonke koje su u ormaru stajale od kćerkine diplome. Malo će hodati po stanu u njima, bome malo i po stubištu...smeće ionako treba odnijeti u kontejner. Nema više čuvanja. Počinje život koji je odgađan, ovdje i sada. Sada! Potpetice su iritantno kljuckale po svakoj stepenici; sva sreća da nije bilo susjeda koji ju vidjeli kako iznosi plavu vreću sa smećem u salonkama. Scena neviđena. Nije baš krenulo najbolje, jer cipele su bile jako knap.

Malo su se stisnule u kutiji,  ali budu se one razgazile ...bila je uvjerena Vesna. Nekako je uspjevala održati ravnotežu, ali je shvatila da su se njezina stopala, u međuvremenu, fakat otišla u širinu, dok su cipele ostale u davno prošlom vremenu po pitanju broja noge. Eto ti kad nosiš samo tenisice, kroksice i ravne cipele na žniranje! Desna peta a i mali prst počeli su pri penjanju natrag u stan  peckati kao da je netko prislonio komad šmirgl papira i ribao kožu. Do stana se već uspio napraviti žulj na peti. Ah, dobro, otmjenost i visoka peta nikad nisu ni išle ruku pod ruku s njezinom osobom. I kog vraga baš danas mora biti fensi ? Jel gori negdje?! Samo zato jer je sanjala ludorije, treba li ih raditi? Dobro da nije pala ili iskrenula gležanj. S olakšanjem je skinula cipele...nekome će možda poslužiti, ali ne njoj; vraćene su u kutiju, na dno ormara gdje su i bile. Promjene koje su njoj trebale iziskivale su planiranje. Plan je bio ugoditi sebi, u okviru realiteta. Počela je odmah pregledavati stranice raznih agencija za putovanja, najzanimljivija su joj trenutno bila ona za jednodnevna shopping putovanja. Do Beča, makar do Graza. Sjediti bez brige u autobusu, gledati kroz prozor...otići do robne kuće Kastner i Ohler. Kada su tamo bili zadnji puta, prije 35 godina...mutno se prisjetila. Eh...bila su to ipak lijepa vremena, dašak nostalgije pojavio se i isto tako brzo nestao. Pa da, tamo se i sada valjda može naći nešto što bi odgovaralo njezinim godinama, stilu. Ali...koji je to stil? Nije više imala pojma. Pronaći će novi. Samo da joj pristaje, i da nije vrećasto, to ne. Prepustit će se trenutku, neće više  biti uštogljena ...savjete prodavačica će prihvatiti. Možda. Otići će na ručak u onaj restorančić s finim bečkim odrescima, još ih se sjećala, mmm...meso kao putar! Možda taj restoran više ne postoji? Puno je vode proteklo Murom i Savom; svijet se mijenja tako brzo da ga ne možeš više uloviti ni za glavu ni za rep. Nema veze  bit će neki drugi; na kraju krajeva kava i kolač bi joj bili dovoljni. Mora skinuti desetak kila, je, i to je realnost. Bila je zadovoljna svojim planom, slijedeći tjedan kupuje kartu i to će biti početak ostatka njezinog novog života bez odgode. Sama. Bez čekanja da se vremenski uskladi s nekim. Nikako da se  poklopi vrijeme, zdravlje, volja i financije. Oduvijek je htjela otići na Lago di Como, pa posjetiti Toscanu, vidjeti Pariz. Sada ima vremena a svojim vremenom može upravljati. Sitnica kao što je neobičan san odškrinula je prozor prema svijetu. Davno zanemareni, svjesno odbačeni hobiji mogli bi oživjeti...poput poezije koju je nekad voljela. Pjesme je pisala u ranoj mladosti, u knjižice  skrivene od svakog pogleda i suda. Sjetila se da je jednom, davnih dana, netom nakon razvoda imala žutu minutu kad je dio pjesama spalila, da zauvijek zatre svoju pjesničku ranjivost. Ostale su još neke, pospremljene u malom,smeđem kovčegu. Romantika nije više tema koja bi Vesnu zanimala. Život je  pun zanimljivijih tema.