Malo o Mariji Jurić Zagorki- posjet memorijalnom stanu. 26.2.2026.

 

 

 

 

 

 Marija Jurić  Zagorka

Rođena 2.3.1873.Negovec kraj Vrbovca(o godini rođenja postoje izvjesni upitnici, no ovaj datum i godina se uzimaju kao pravi  u podacima). Kako je sama opisivala svoj život, njezino djetinjstvo nije bilo lijepo ni sretno. Navodno je majka bila psihički nestabilna(jedan brat je bio psihički bolestan te zato nije bio naveden u nasljedstvu)Novinarka i spisateljica, najbitnije da je bila 1.prva hrvatska novinarka, borac za prava žena  za njihovo pravo na školovanje i rad prema vlastitom izboru i sposobnostima, za jednakost među spolovima, žena koja se nije bojala iskoračiti iz krutog i patrijarhalnog društvenog sklopa i zauzeti se za sebe, za sve druge žene bez prava izbora. Treba istaknuti ulogu biskupa Josipa Juraja Strossmayera, hrvatskog prosvjetitelja i  koji joj je omogućio da piše u časopisu "Obzor " i zauzimao se za nju. Često  su navodno ljubomorni kolege novinari nakon što bi Marija bila teško uvrijeđena i ponižavana zbog svog rada znala otići da se požali biskupu podrugljivo govorili...eno je opet cmizdri kod Strossmayera.  On ju je ohrabrivao u pisanju, dapače nagovarao je ida piše svoje povijesno romantičarske romane koji su najprije izlazili u dnevnim novinama kao roman u nastavcima, te su donosili povećanu tiražu i  dobru prodaju novina zbog zanimljivih zapleta i dramatičnosti te se jedva čekao nastavak.. Za života u Hrvatskoj domovini koju je jako voljela, često je manje vrednovana, više priznavana i cijenjena čak i od mađarskih novinara iako o Mađarima, a i Nijemcima nije lijepo pisala, nego vrlo kritički no na kraju ipak kroz prizmu vremena i brojnih povijesnih promjena i događanja, ona pronalazi mjesto koje joj pripada. Da li je to dovoljno, opet će prosuditi protok vremena i nove valorizacije. Nažalost, mnogi originalni rukopisi i predmeti su nestali u neobičnim okolnostima koje su se dogodile nakon njezine smrti. Ona je svu svoju imovinu ostavila Ninu Smolčiću tadašnjem sustanaru koji je živio sa svojim muškim partnerom,(Leo Car) zajedno sa Zagorkom u tom stanu. Stan od 130 m2 je u doba nakon 1945. bilo nemoguće zadržati samo za sebe, tako da su Zagorki dodijelili podstanare, ili sustanare. Ona se dogovorila, navodno s tom dvojicom mlađih muškaraca da će joj biti na pomoć kod izdavanja i brige za njezina djela, te ostavštinu. To je do neke mjere štimalo dok je bila živa. Nejasno je zašto je Zagorka usprkos saznanjima da je Nino već i u to doba bio ozbiljno bolestan, rak, ostavila njemu sve. Tako je on umro tek 3 mjeseca nakon Zagorke te je imovinu i stan naslijedio njegov životni partner Leo. On je vodio brigu o ostavštini, međutim, čovjek se zaljubio u nekog mlađeg tipa koji ga je praktički opelješio. U vrijeme odsustva Lea Cara zbog putovanja, vrijedni namještaj i mnoge stvari su nestale kao i taj ljubavnik. Neke informacije su govorile da je Marija Jurić svoja autorska prava i književnu ostavštinu oporučno ostavila Društvu Hrvatskih novinara, međutim, ta oporuka nije nikada pronađena pa se ne zna da li je to tako bilo.

 Umrla 30.11.1957. u Zagrebu. Na Mirogoju se nalazi njezino posljednje počivalište.

 

    Brončana statua Marije Jurić Zagorke u Tkalčićevoj ulici, nedaleko knjižnice koja nosi njezino ime.
    Na žalost, nema  ploče s imenom i opisom tko je i po čemu značajna. Zagrepčani znaju, ali ostali?

   

    U ovoj zgradi na zagrebačkom Dolcu nalazi se stan M.J.Zagorke, danas u vlasništvu grada i na brizi 
    Ženskih studija. Ulaz se nalazi pokraj kafića Zagorka.

   

  Na stubištu zgrade...

  

    Zagorkin pisaći stol i njezina pisaća mašina, Remington. Malo sačuvanih komada namještaja ostalo

    Malo se zna i to da je Zagorkin drugi muž bio i njezin suradnik u jednm razdoblju. Brak je potrajao     10 godina. Bio je to Slavko Amadej Vodvarka, Čeh. Na slici lijevo uz komodu.

    Časopis Hrvatica izlazio je od 1939. do 1941. Očito ni jedna vlast nije voljela slobodoumne novinare.

    Bista u stanu

    Pogled iz stana na tržnicu Dolac. Trenutno otvoreni dio tržnice preseljen na Harmicu i ul.Pod zidom

    pretipkane neke od pronađenih prepiski

   

    Odlomak iz Zagorkine pučke drame "Evica Gubčeva" praizvedba 1905. u HNK 

   U stanu postoji određeni dio raznih knjiga

    Na zidovima, dobro ispucale žbuke, od potresa, nalaze se plakati njezinih junakinja. Jakih žena.

   

     Zagorkini romani. U početku su bili tiskani kao male knjižice koje su se onda po želji uvezivale.
 

    Zbirka lenti koje su se tada poklanjale za praizvedbu na primjer, kao što se poklanja cvijeće .           Smatralo se da su lente trajniji podsjetnik na važan događaj, a kako je bio poprilično skup, znalo se   udružiti više obitelji ili društva da bi se kupila i poklonila autorici. Manje lente, išle su uz cvijeće...

                Natipkala se Zagorka na ovom stroju, mada je kasnije imala pomoć u vidu daktilografkinje.

     

   Na ovom zidu je fotografija Marije i njezine sestre koju je jako voljela, međutim, ta sestra je umrla u     dobi od 18 godina. Tuberuloza je bila česta i neizlječiva za većinu oboljelih.

   Na sasvim gornjoj slici lijevo je mala Marija s majkom. Slika mrtve prirode je njezin slikarski rad.

   
 
    Primjer novina i romana u nastavcima koji je izlazio prvo u novinama. Vrsni talent za dramatiku,       uvijek je nastavak završila tako napeto da se jedva čekao nastavak. Za današnje doba...fantazija od   talenta. Tek danas bi zaradila na autorskim pravima za filmove. 

Iz Hrvatskoh biografskog leksikona osnovni podaci

 JURIĆ, Marija (Zagorka), novinarka, prozaičarka i dramatičarka (Negovec kraj Vrbovca, 1. I. 1873 — Zagreb, 30. XI. 1957). Osnovnu školu polazila u dvorcu baruna Geze Raucha, čijim je imanjem upravljao njezin otac, te u Varaždinu, a od 1883. u zagrebačkom samostanu Sestara milosrdnica polazila je Višu djevojačku školu; ondje je 1885. kratko uređivala đački list Samostanske novine. Prekinuvši školovanje, 1889–91. živjela je u očevim zagorskim boravištima te pod pseudonimom M. Jurica Zagorski uredila jedini broj krapinskoga đačkoga lista Zagorsko proljeće (1891), potom 1892–95, za braka s L. Nagyom, u Szombathelyu

 Napustivši supruga, 1896. nepotpisanim člancima surađivala u Hrvatskom braniku i Posavskoj Hrvatskoj, a potkraj te godine postala članicom redakcije Obzora, isprva kao korektorica, potom, zahvaljujući potpori J. J. Strossmayera, kao novinarka. Za taj je dnevnik do 1917. pisala političke reportaže o mađarskoj politici, putopisne crtice, uglavnom iz Hrvatskoga zagorja, biografske skice, autobiografske bilješke, feljtone, humoreske i novelete te u njem u nastavcima objavila romane Roblje (1899) i Vladko Šaretić (1903). U doba Narodnoga pokreta 1903, kada su glavni urednik Obzora J. Pasarić i njegov zamjenik M. Heimerl zatvoreni, neformalna je izvršna urednica lista te je, organiziravši demonstracije protiv bana K. Khuena Héderváryja, nakratko zatvorena. God. 1906–07. Obzorova je dopisnica iz Budimpešte, odakle izvješćuje o radu zajedničkoga ugarsko-hrvatskoga sabora. Reportaže obogaćuje komentarima, dramskom napetošću, profilima političara, kratkim intervjuima i bilješkama o neslužbenim političkim razgovorima, o općem političkom i društvenom ozračju, čime znatno pridonosi porastu naklade lista na najveću do tada u Hrvatskoj. God. 1909. izvješćuje iz Beča o Friedjungovu procesu. Napustivši 1917. Obzor, 1918. pokreće i uređuje ilustrirane tjedne novine Zabavnik, od iste godine piše društvene i kriminalističke reportaže za Jutarnji list (do 1921. i ponovo 1927–29, 1931, 1935), potom izdaje i uređuje ženske časopise Ženski list (1925–38) i Hrvatica (1939–41), za koje je sama pisala većinu članaka, a koji su uz feminističku imali i naglašenu domoljubnu notu. Člancima i pripovijetkama također je surađivala u novinama i časopisima Bršljan (1897), Vienac (1897–1903), Prosvjeta (1898, 1901), Trn (1898–99), Nada (1899–1901), Keleti Értesitő (Budimpešta 1900–01), Nowa Reforma (Krakov 1900–01), Domaće ognjište (1901), Hrvatski branik (1901), Narodni list (1902), Novi list (1902, 1941), Savremenik (1906, 1916), Zvono (1908), Agramer Tagblatt (1911), Male novine (1911–13, 1917–18, 1929), Nedjeljne novosti (1911), Ilustrovani list (1916), Ženski svijet (1917), Narodno djelo (1919–20), Dom i svijet (1921), Naš list (1923–24), Hrvatska metropola (1925–26), Novosti (1925), Hrvatski borac (1928), Narodni val (1928, 1939), Ilustrovani tjednik (1932), Novo doba (1932), Hrvatski dnevnik (1936), Dalmatinski Hrvat (1937), Hrvatski list (1937–38, 1940–41), Hrvatski Zagorac (1937–38), Hrvatska straža (1940), Večer (1940), Nedjeljne viesti (poslije Novine, 1942–43), Zabavnik (1944–45). Od 1910. uglavnom se posvećuje pisanju romana koje objavljuje u nastavcima u novinama i časopisima: Kneginja iz Petrinjske ulice (Hrvatske novosti, 1910, 334–570; ponovo objavljen pod naslovom Gornjogradska kneginja u Ženskom listu, 1925–27), Tajna Krvavog mosta (Male novine, 1911, 122–351; 1912, 1–82), Grička vještica (Male novine, 1912, 200–354; 1913, 1–228), Republikanci (Ilustrovani list, 1914, 1–52; 1915, 1–52; 1916, 1–7), Crveni ocean (Jutarnji list, 1918–19, 2362–2716), Delivuk (Zabavnik, 1918, 1–33), Kći Lotrščaka (Jutarnji list, 1919–20, 2839–3054), Tozuki (Dva sata, 1922, 76–293), Crni kabinet Marije Terezije (Novosti, 1925, 329–357; 1926, 1–272), Kaptolski antikrist (Hrvatska metropola, 1925, 1–45; 1926, 1–23), Dvorska kamarila Marije Terezije (Jutarnji list, 1926–27, 5264–6456), Modri đavo (Hrvatska metropola, 1926, 1–33), Buntovnik na prijestolju (Jutarnji list, 1927, 5457–5698), Kameni križari (Jutarnji list, 1928–29, 5726–6394; u obliku knjige objavljen pod naslovom Plameni inkvizitori), Krijeposni griješnici (Ženski list, 1929, 1–2; 1930, 1–5), Suparnica Marije Terezije (Jutarnji list, 1929–30, 6394–6554), Proročanstvo sa Kamenitih vrati (Jutarnji list, 1930–32, 6609–7313), Gordana (Jutarnji list, 1933–35, 7619–8505), Kraljica Hrvata (Jutarnji list, 1937–39), Vitez slavonske ravni (Hrvatski list, 1937–38; ponovo objavljivan pod naslovom Njegov zavjet u Novoj Hrvatskoj, 1942, 12–50; 1943, 1–6), Mala revolucionarka (Hrvatica, 1939, 1–12; 1940, 1–12), Pustolovine novorođenog Petrice Kerempuha (Hrvatica, 1939, 1–12; 1940, 1–8), Sud božji (Jutarnji list, 1940, 10 310–10 351), Vragoljanka Trešnjevke (Večer, 1940–41, 5959–6110), Neznano čudo (Nova Hrvatska, 1943, 1–45; nedovršen). U prva dva romana (Roblje i Vladko Šaretić) slijedi realistički romaneskni model, u duhu načela tematske i narativne dovršenosti i zaokruženosti. Od većine kasnijih romana ta se djela razlikuju i smještanjem radnje u suvremenost te tmurnim završetcima. Trećim romanom, Kneginja iz Petrinjske ulice, okrenula se narativnoj razigranosti i nezavršenosti, ostvarivši prvi hrvatski kriminalistički feljtonski roman koji je ocijenjen kao »sinteza feljtonske beskonačnosti i kriminalističke logike« (S. Lasić), ujedno i njezin jedini bez ikakve ideološke sugestije. Tu uspostavljen pripovjedni model razvila je potom u svojem prvom povijesnom romanu Tajna Krvavog mosta. U tom je smislu središnji ostvaraj njezina romanesknoga opusa ciklus Grička vještica, koji čine knjige Tajna Krvavog mosta, izvorna Grička vještica prerađena i podijeljena na dva dijela pod naslovima Kontesa Nera i Malleus maleficarum, potom Suparnica Marije Terezije, Dvorska kamarila Marije Terezije i Buntovnik na prijestolju. Ciklusom je potpuno razradila tip feljtonskoga povijesnoga romana koji je dalje varirala u većini romana, s najviše uspjeha još u Kćeri Lotrščaka te Gordani, koja se kao knjiga također sastoji od nekoliko prije objavljenih romana u nastavcima (Proročanstvo s Kamenitih vrata, izvorna Gordana, Kraljica Hrvata i Sud božji). Za povijesni okvir radnje uzima različite odsječke hrvatske povijesti do kraja XVIII. st., npr. razdoblje jakobinske urote I. Martinovića 1790-ih u Republikancima, vladavinu Marije Terezije u Gričkoj vještici, vladavinu Stjepana V. i Ladislava IV. Arpadovića u Kamenim križarima, vladavinu Matije Korvina u Gordani. Prepletanje povijesnih sadržaja, koje uzima iz dokumenata, ali i usmene predaje koja otvara prostor motivima iz pučkoga folklora (posebice prisutnih u Kćeri Lotrščaka i Vitezu slavonske ravni) s postupcima i motivima iz ljubavnih (motiv strastvene ljubavi nadređen je ostalima) i pustolovnih romana tvori na strukturnom planu trivijalnu inačicu generičkoga oblika romanse, kojega je Zagorka u hrvatskoj književnosti vrhunska predstavnica. S tim su u svezi kontinuirano nizanje fabulativnih epizoda, pri čem se kao glavna pustolovina, okončanje koje zaokružuje priču, javlja potraga, potom dominacija tipiziranosti, podređivanje aktantske individualnosti fabularnim potrebama, a i povezivanje čitateljskih vrjednota s junacima, narativne formule spletka, otmica, zamka, bjegova, lutanja, prerušavanja, tajnih sastanaka, naglih obrata i prepoznavanja, također komponente demonskoga sa slikama urotničkih podzemnih prostora, tamnica, mučilišta i stratišta kao konkretizacijama arhetipskoga obrasca silaska u dijabolični labirintski donji svijet, kao i opća dijalektička suprotstavljenost niza kategorija (ljubav i mržnja, dobro i zlo, kaos i red) s temeljem u polarizaciji protagonista i antagonista, uz čestu shemu dvaju komplementarnih parova, naposljetku i provedba motiva propasti i obnove, odn., na metaforičkoj razini, smrti i uskrsnuća. Takav je narativni obrazac uklopljen i u zahtjev za održanjem nacionalnoga kontinuiteta, iz čega proizlaze oslonjenost na nacionalnu mitologiju, naglašena zavičajnost i kroatocentričnost (na pisanje povijesnih romana kao propagandnoga sredstva nagovorio ju je Strossmayer), iskazivanje nacionalnodemokratskih, protunjemačkih i protuaustrijskih ideja, a i protofeminističkih stajališta, sa ženama kao središnjim junacima. Tematizirala je i nedavnu prošlost (Mala revolucionarka, s radnjom za vladavine Khuena Héderváryja) te se vraćala suvremenim temama (pustolovno-fantastični roman s utopijskim elementima Crveni ocean, kriminalističko-politički Tozuki, Vragoljanka Trešnjevke). Kao dramatičarka uglavnom je pisala građansko-salonske konverzacijske tekstove – šale, vesele igre i dramolete u kojima se čista komika prepleće sa satirom, a humor s melodramskim efektima: Novi roman i Što žena umije (praizvedbe u zagrebačkom HNK 1901), Nesretna Ilica, U lovu, Ustrijelit ću se! (sve HNK 1903), Intermezzo (HNK 1908), kao i lakrdije Petrica Kerempuh (sa S. Vodvařkom, HNK 1906) i Jalnuševčani (HNK 1917), po ocjeni kritike njezino najuspjelije scensko djelo. U svima se nastavlja na tradiciju »lakrdijaških i konverzacionih odsječaka našega pučkoga igrokaza« (N. Batušić). Izvan takvih uzoraka nastali su dramolet radničke tematike Filip Košenski (HNK 1904) te povijesna pučka drama Evica Gupčeva (HNK 1905). S uspjehom je dramatizirala Kletvu A. Šenoe i J. E. Tomića (HNK 1914) kao i više vlastitih romana: Gričku vješticu (HNK 1916), Kćer Lotršćaka (HNK 1931), Suparnicu Marije Terezije (HNK 1932) i Gordanu (HNK 1940) te Republikance (Gradsko kazalište Varaždin). Vrijedna je i njezina memoarska proza: romansirana autobiografija Kamen na cesti (1938), prethodno objavljivana u Ženskom listu (1932, 12; 1933, 1–12; 1934, 1–12, pod naslovom Na cesti) i Hrvatskom dnevniku (1936, 1–172, pod naslovom Na mučilištu), oblikovana kao odgojno-razvojni roman, s naglaskom na raščlambi protagonističina psihičkoga stanja i obiteljske situacije, te tekstovi u kojima subjektivno evocira novinarsko-književnu djelatnost Tko ste vi? (Hrvatica,1939, 1–12; 1940, 1–12), Što je moja krivnja? (dijelom objavljen u tjedniku Danas 1988, a u cijelosti u knjizi Autobiografije hrvatskih pisaca 1997), Iz Zagorkinih memoara (Ilustrirani vjesnik, 1952, 338–344), Kako je bilo (1953). Političke je članke o zasjedanju ugarsko-hrvatskoga sabora skupila u knjizi Razvrgnute zaruke 

Kraće pripovjedne tekstove objavljuje u Zagrebačkim silhouettama (1911). Napisala je scenarije filmova Matija Gubec A. Biničkoga (1917), prema motivima Šenoine Seljačke bune, i Grička vještica H. Nučića (1920), prema vlastitoj dramatizaciji romana (filmovi nisu sačuvani). Uz najpoznatiji pseudonim Zagorka, koji je postao sastavnim dijelom njezina imena u javnoj percepciji, potpisivala se i kao -ka, Z., (z), Z-a, Iglica, Vlastelinka. Iako joj je novinarski rad donio priznanja istaknutih političara (F. Supilo, T. Masaryk), kao žena neprekidno se suočavala s nerazumijevanjem onodobne novinarske okoline da bi joj poslije bio priznat ugled prve hrvatske moderne političke reporterke (J. Horvat). Slično tomu, iako je već nakon čitalačkoga uspjeha Kneginje iz Petrinjske ulice, a posebice nakon Tajne Krvavog mosta i Gričke vještice, stekla ugled najčitanije hrvatske književnice, njezine romane nije pratila primjerena kritička recepcija. Na značenje Zagorkina književnoga rada i potrebu njegova prevrjednovanja prvi je upozorio I. Hergešić 1963. Sustavni prikaz njezina opusa do 1910, a sa stajališta ontološkoga strukturalizma, pružio je Lasić u monografiji Književni počeci Marije Jurić Zagorke (1986) u kojoj je ukazao i na autoričinu težnju k strukturalnoj napetosti. Njezina se djela posebice razmatraju u kontekstu odnosa žanra povijesnoga romana i fenomena trivijalne književnosti (Dunja Fališevac), a u njezinu se opusu pronalaze i obrasci poigravanja sa žanrovskim nasljeđem (Dunja Detoni-Dujmić). Djela su joj prevođena na češki, slovački, slovenski i poljski jezik. Prema motivima iz njezina života i književnoga rada V. Stojsavljević napisao je dramu Zagorka na duplerici (praizvedba u zagrebačkom Teatru &TD 2001).

DJELA: Roblje. Zagreb 1899. — Vladko Šaretić. Zagreb 1903, 1928². — Razvrgnute zaruke. Zagreb 1907. — Kneginja iz Petrinjske ulice. Zagreb 1910, 1988². — Tajna Krvavog mosta. Zagreb 1911 (5 izd. do 1995). — Zagrebačke silhouette. Zagreb 1911. — Grička vještica. Zagreb 1912 (9 izd. do 1995). — Republikanci. Zagreb 1924 (5 izd. do 1989). — Kamen na cesti. Zagreb 1938, 1983², 1990³. — Vitez slavonske ravni. Osijek 1938 (7 izd. do 1998). — Neznana junakinja. Zagreb 1939. — Mala revolucionarka. Zagreb 1941, 1988². — Jadranka. Zagreb 1953 (5 izd. do 1989). — Kako je bilo. Beograd 1953. — Špijunka. Zagreb 1956. — Gordana. Zagreb 1957–1961, 1977², 1984³. — Kontesa Nera. Zagreb 1960–1962. — Kći Lotrščaka. Zagreb 1962 (5 izd. do 1993). — Plameni inkvizitori. Zagreb 1962 (5 izd. do 1989). — Sabrana djela, 1–17. Zagreb 1963–1967. — Izabrana djela. Zagreb 1985–1987. — Autobiografije hrvatskih pisaca. Zagreb 1997, 451–473.

 

LIT.: A. G. Matoš: Domaće ognjište. Hrvatsko pravo, 7(1901) 30. X, str. 3. — M. Marjanović: Razvrgnute zaruke. Savremenik, 2(1907) 11, str. 695. — Zagorka. K desetgodišnjici njezina publicističkog rada. Hrvatska smotra, 4(1908) 3, str. 61. — B. Livadić (Ld.): Zagorka, Intermezzo. Savremenik, 3(1908) 2, str. 122–123. — A. Milčinović: Marija Jurić-Zagorka. Domaće ognjište, 8(1908) 6, str. 101–104. — A. G. Matoš: Ćaskanja. Hrvatska sloboda, 4(1911) 235, str. 1–2. — M. Dečak: Roman i drama Grička vještica. Male novine, 7(1916) 171, str. 2–3. — D. Prohaska: Pregled savremene hrvatsko-srpske književnosti. Zagreb 1921, 267. — A. Benko Grado: Historijski podaci našeg romana Dvorska kamarila Marije Terezije. Jutarnji list, 15(1926) 5266, str. 4. — r.: Što sve čeka čitatelje Plamenih križara. Ibid., 17(1928) 5733, str. 9. — M. Lavicki: Grička vještica u očima autorice, direktora kazališta i historičara. Ibid., 19(1930) 6526, str. 6. — (30-godišnjica Zagorkina rada): Jutarnji list, 17(1928) 6787, str. 13. — Ibid., 20(1931) 1. V, str. 7. — Vjesnik za prosvjetu i za upravu, 2(1931) 12/13, str. 79. — O. Badalić, Ženski list, 7(1931) 7, str. 25–26. — J. Horvat, Jutarnji list, 20(1931) 6931, str. 8. — B. O., Obzor, 72(1931) 120, str. 2. — Obzor. Spomen-knjiga 1860–1935. Zagreb 1936, 269–270. — Marija Jurić-Zagorka najpopularnija Hrvatica današnjice. Hrvatski Zagorac, 4(1937) 166, str. 3–4. — Z. S.: Naša Zagorka. Naša žena, 3(1937) 20, str. 10–11. — Zagorkin jubilej. Jutarnji list, 26(1937) 9287, str. 6. — K. Domazetović: Život Marije Jurić Zagorke, prve naše novinarke. Vreme (Beograd), 17(1937) br. 5679–5689. — I. Esih: Marija Jurić Zagorka. Obzor, 77(1937) 277, str. 1. — V. H.: Književni portret Marije Jurić-Zagorke. Hrvatski list, 18(1937) 348, str. 14. — D. Rubin (D. R.): Zagorka. Gluma, 1(1943–44) 4/5, str. 23. — J. Badalić: Bibliografija hrvatske dramske i kazališne književnosti. Zagreb 1948. — V. Kovačić: Na rastanku sa Zagorkom. Narodni list, 13(1957) 5. XII, str. 4. — A. Vojinović: Oko ostavštine Marije Jurić Zagorke. Večernji vjesnik, 2(1958) 6. II, str. 5. — J. Horvat: Povijest novinstva Hrvatske 1771–1939. Zagreb 1962, 353–356, 363. — I. Hergešić: Marija Jurić Zagorka (predgovor). U: Grička vještica. Zagreb 1963, str. V–XXI (u: Pet stoljeća hrvatske književnosti, 122. Zagreb 1983, 376–402). — B. Đorđević: Zagorka, kroničar starog Zagreba. Zagreb 1965. — D. Ungaro: Fenomen zvan Zagorka. Vjesnik, 33(1971) 21. III, str. 7. — S. Korać: Hrvatski roman između dva rata 1914–1941. Rad JAZU, 1972, 362, str. 751–753. — N. Batušić: Marija Jurić-Zagorka. U: Pučki igrokazi XIX. stoljeća. Pet stoljeća hrvatske književnosti, 36. Zagreb 1973, 457–469. — Lj. Sekulić: Grička vještica u borbi protiv mračnjaštva. Umjetnost riječi, 17(1973) 2, str. 103–120. — M. Sertić: Povijesni roman na rubu književnosti. Ibid., str. 124–129. — P. Pavličić: Otvoreno pismo Mariji Jurić Zagorki. Republika, 39(1983) 1, str. 79–88. — S. Lasić: Književni počeci Marije Jurić Zagorke (1873–1910). Zagreb 1986. — B. Donat: Na tragu Šenoe, Tomića i Gjalskog (pogovor knj. Mala revolucionarka). Zagreb 1988, 159–169. (i u: Drukčije. Eseji i feljtoni. Zagreb 1990). — P. Pavličić: Grička vila (pogovor knj. Vitez slavonske ravni). Zagreb 1989, 405–408. — J. Grbelja: Zagorka ponovno među Hrvatima. Vjesnik, 57(1996) 27. VIII, str. 18. — L. Sklevicky: Konji, žene, ratovi. Zagreb 1996, 245–247. — D. Detoni Dujmić: Ljepša polovica književnosti. Zagreb 1998. — K. Nemec: Povijest hrvatskog romana od 1900. do 1945. godine. Zagreb 1998. — D. Fališevac: Odjeci Francuske revolucije i slika jakobinske urote u Republikancima Marije Jurić Zagorke. Umjetnost riječi, 46(2002) 4, str. 243–260. — J. Matanović: Krsto i Lucijan. Rasprave i eseji o povijesnom romanu. Zagreb 2003.