Od Twiggy do Piggy
Od Twiggy do Piggy
Sat vremena trebalo joj je da se vrati kući. Odlučila je ići pješice dio puta. Dvije trgovina u koje je svratila nije računala kao gubitak vremena, iako nije ništa kupila. Gledala je kakve su akcije. Skrenula je da se rashladi, prvenstveno. Još toliko vremena provela je jutros u čekaonici kod nove doktorice. Njezin stari liječnik otišao je u mirovinu prošle godine... generacija. Viroza koja je Veru prije dva tjedna dana uhvatila, sada je prošla ali nova, mlada liječnica je savjetovala da napravi pretrage, krvnu sliku i ekg.To je obavila. Nervozu izazvanu čekanjem je jedva smirivala a samo dvoje ljudi ispred nje. Sva se zajapurila bez ijednog pokreta. Dok je k'o zapeta puška iščekivala poziv, mislila je šta li se tako dugo radi...ili je dr. jako detaljna, ili puno telefonira, ili joj se živo fućka za sve. Konačno! “A da vidimo tlakić" rekla je mlada ljepuškasta liječnica. Pa je onda rezimirala...tlak vam je malo povišen, ali nije to za vaše godine zabrinjavajuće, no budemo pratili par dana ...pa je klimala glavom lijevo desno čitajući vrijednosti krvne slike. Holesterol je visok, a i šećer je viši od normale. Promjena prehrane i puno više kretanja su preporuka. Treba i štitnu žlijezdu pregledati, T3 T4. Kardiologu bi trebalo. Uputnica. Ne voli Vera čekati, nikada nije podnosila duge redove, šaltere, blagajne i gužve u tramvaju. Pogotovo nije voljela čekaonice u bolnicama, ambulantama. Upravo čekaonice izazovu stres i dignu joj tlak. Uvijek i svuda samo čekanje; čekaj magare dok trava naraste....otišlo evo 2 i pol sata današnjeg dana, zvocala je u sebi. Svi misle da penzioneri imaju vremena čekati do sudnjeg dana! Vraga imaju, pa već im život curi kroz prste. Još malo i gotovo. A te vrućine nikako da popuste...35 stupnjeva opet, sparno kao u sauni. Tri stanice tramvajem su bile olakšanje, iako kad je krenula prema netom upražnjenom sjedalu, neki mladić se bacio na to sjedalo kao da je iz topa ispaljen. Umoran je, siromah. Ali slušalice su u ušima. U sebi je i dalje grintala... mlađima smo postali nevidljivi, što stariji, to prozirniji, nebitni. Gledaju kroz tebe kao kroz staklenu stijenu. Eh...što je život; jedan dan poletan i mlad, trepneš i već si star sa sto boljki. Kapljica znoja je kliznula niz sljepoočnicu, kosa se počela kovrčati iako ju je jutros rano ispeglala. Sve ju je nekako žuljalo, grudnjak se urezao ispod prsa, a gumb na košulji prijetio je da će se katapultirati pri svakom pokretu. Natečena k'o buhtla.
Jedva je otključala vrata i čim je ušla u stan, u tu malu slobodu, spustila je torbicu na pod te nestala u kupaonici na dobrih pola sata. Nakon tuširanja pogledala se pažljivo u ogledalo na kupaonskom ormariću. Vidjela je svoju figuru samo do pola prsa. Omotana ručnikom izašla je u mali hodnik i stala pred uskim ogledalom koje je pokrivalo cijelu figuru, barem po sredini. Malo je odvinula ručnik...kritički promotrila otkriveni dio tijela, pa još malo odmaknula ručnik; ono što joj se tako otkriveno, ogoljeno ukazalo pred očima nije joj se ni malo svidjelo. Gravitacija je došla po svoje. O da...došla i ostala! Prvi puta se gledala kao stranac, kao potpuno nepristrani promatrač. Ocijenila se razlomkom +1/-2! To nije tijelo... pa to je balvan od dizanog tijesta...sama je sebi tiho i utučeno izgovorila. Sva dešperatna, zagrnula je čvrsto kućni ogrtač. Sjela za stol da popije svoj capuccino za utjehu. Utjeha iz šalice je kratko trajala. U naletu hrabrosti je zatim u ostavi potražila vagu. Ako još radi. Ali gdje je?! Pipala je ispod najdonje police i ispod posloženih starih kuhinjskih tava i limova za pečenje... napipala ju je konačno, bila je u plavoj najlon vreći zamotana. Izvukla je odbojni predmet, oznojila se već u tom manevriranju i puzanju. Rastrgala je živčano vreću i položila vagu na pod. Duboko udahnuvši, stala je na mrsku spravu i zažmirila prizivajući čudo. Jednim je okom napola škicnula, polako, pa otvorila drugo oko. Žmirenje ne pomaže, trenutak istine je tu; možda je dobila 10 kila?Broj se zaustavio i ostao na 82 kilograma. Da da... eto ti sad! Nadala se da nije baš tako, mada je bilo sasvim očito da gospođica Twiggy već odavno ne stanuje na ovoj adresi. Kako li je samo do toga došlo? Istina, voli jesti, kolači su joj bili uvijek slaba točka, ali ipak...od 62, ma najviše 65kg prije 10 godina... do ovoga! U sjećanju su se pojavile neke stvari koje su mogle upućivati i suptilno kritizirati...na primjer kad je pretprošli mjesec, ispred zgrade Zagrebačke banke na Jelačić placu slučajno srela nekadašnjeg susjeda koji se odselio iz zgrade prije 12 godina. Bio je jako iznenađen kad su se sreli...rekao je... ooo, pa to ste vi suseda Verica, nisam vas skužil na prvu, malo ste se popravili, kak ste? Pričali su dobrih četvrt sata, i nije registrirala tu rečenicu odmah. Iznenađenje, pretresanje drugih tema i uspomena. Malo ste se popravili... hmm, da...taj famozni popravak je sad iznosio ravno 20 kila! Uvijek je neke neugodne stvari prečula, ignorirala ili nije bila koncentrirana. Pa i kćer je više puta brižno i onako, malo naokolo (sad joj se vraća i taj film), savjetovala da ide malo na neke vježbe, gimnastiku za žene ...kao da ne bude sama stalno, da si nađe društvo. Sestra ju je više puta nagovarala da odu na Sljeme, pomalo...nekako bude došla do nekog planinarskog doma, na koju god stranu hoće...Runolist, Puntijarka, Grafičar. Odbila je svaki puta. Razlog... nema planinarske cipele. Pa su predlagale obje neka prošeće po Maksimiru malo češće, da se ne muči s pečenjem kolača kad ih poziva na ručak...to je u stvari, sada joj je tek kliker proradio, bila fino zamotana kritika. A ona je već godinama bila pravi pravcati noj s glavom gurnutom u duboki pijesak. Sada je noj podigao glavu i kristalno jasno vidio broj 82. I plus onaj prokleti holesterol 7!. Jedan broj ide ruku pod ruku s drugim. Niti jedan ne valja. Nekad je bila kao Twiggy . Kako je stigla do Piggy?!
„Glavu van iz pijeska. Sad je dosta! Stvarno dosta." progunđala je Vera . Sjela je za stol i uzela blokić u koji je inače zapisivala recepte za kolače. Okrenula je novi, prazni list. Na vrhu je odlučno, velikim štampanim slovima napisala : PLAN .Prva stavka bila je najteža.1. POKRENI SE! Pokret bez zabušavanja- Maksimir. Bez Sljemena za početak, jer cipela i dalje nema, a i koljena bi je vjerojatno izdala već kod prve strmine prema Puntijarki. A tek natrag, nizbrdo! Možda bi završila na nosilima! Ali Maksimir... Maksimir ima ravne staze, hladovinu stoljetnih hrastova i, što je najvažnije, ima staza na kojima možaš biti sam.Tamo može biti prozirna i nebitna, baš onako kako se osjećala u tramvaju, ali ovaj put u svoju korist.Sljedećeg jutra, prije nego što je ljetna žega ponovno pretvorila Zagreb u saunu, Vera je, odlučna u odluci, obula svoje najstarije, ali najudobnije platnene tenisice. Odjenula je pamučnu majicu koja je nije žuljala i krenula.Ulaz u park dočekao ju je mirisom vlage i svježine. Prvih deset minuta bilo je čisto mučenje. Srce joj je lupalo u grlu, a mlada doktorica i njezin EKG letjeli su joj mislima sa svakim korakom. No, kako je prolazila pokraj Prvog jezera, ritam joj se ujednačio. Promatrala je patke, mlade majke s kolicima i par svojih vršnjaka koji su žustro hodali s onim skijaškim štapovima."Možda i meni trebaju ti štapovi," pomislila je s laganim smiješkom. "Barem da imam čime blokirati prolaz ako se neki mladac opet baci na moje mjesto u tramvaju."Nakon pola sata žustrog hodanja, sjela je na klupu u debelom hladu. Bila je umorna, oblili su je grašci znoja, ali osjećaj u prsima bio je drugačiji. Nije to bio onaj sparni, teški pritisak iz čekaonice. Ovo je bio umor koji je odrađen, umor koji je mogao značiti početak.
Izvadila je mobitel i nakon kraćeg oklijevanja nazvala kćer."Bok, Mikica... čuj... sjećaš se onog tvog prijedloga za gimnastiku za žene?"S druge strane žice začuo se iznenađen, ali beskrajno topao glas: "Naravno, mama. Pa to bi ti bilo odlično!""Eto, provjeri onda još jedanput kad su upisi," rekla je Vera, gledajući kroz krošnje drveća u plavo zagrebačko nebo. " Samo bolje da je jesenski rok, jer vrućine su mi jako naporne i za hodanje. I reci teti ako se čujete... neka mi slobodno kupi one planinarske cipele za rođendan. Možda do kasne jeseni stignemo do Puntijarke." Vrativši se kući, Vera je ponovno stala pred usko ogledalo u hodniku. Još uvijek je to bilo isto tijelo od dizanog tijesta, gravitacija je i dalje radila svoj posao, a holesterol od 7 nije magično nestao. Ali noj je konačno podigao glavu. I po prvi put nakon dugo vremena, Vera se nasmijala( malo kiselo ) vlastitom odrazu, spremna da se uhvati u koštac s izazovom koji je pred njom.
