Majda je nekad bila lice koje je krasilo brojne filmske plakate u zemlji. Njezina ljepota, bila je hladna, savršena. Dok je ona blistala pod reflektorima, njezine dvije sestra, povučene i tihe, pretvorile su se u njezine sjene. Služile su joj kao dvorkinje: jedna joj je pripremala kupke, a mlađa je strpljivo i predano isčešljavala do sjaja njezinu dugu, plavu kosu, pazeći da nijedna vlas ne pobjegne.
Godine su prošle kao jedan kratki kadar. Filmski su pozivi utihnuli, a ogledalo je postalo Majdin najveći neprijatelj. Bore su se urezale duboku, koža je izgubila sjaj. Vrat se smežurao i nekako uvukao u ramena, tijelo se udebljalo i ostarilo. Nestalo je obožavanje. Nestali su kavaliri.
Sada, u zapuštenoj vili s teškim baršunastim zavjesama, Majda živi u vječnom polumraku. Još uvijek naređuje, ali glas joj je oporo šaptanje. Starija sestra, pogrbljena od starosti, i dalje joj donosi čaj u okrhnutom otmjenom porculanu, a mlađa sestra svako jutro donosi tešku šminku kojom ona drhtavom rukom crta lice koje je izgubila. Umjetne trepavice koje je pažljivo lijepila stajale su sve više nakrivo... i vid je izgubio oštrinu. Nervozni očaj je svakim danom bujao i rastao poput bršljana koji obavija stabla u vrtu pa i samu kuću.
Iako je ljepota nestala, uloga sestara u kući se nije promijenila. One su ostale zatočenice njezine nekadašnje slave, vezane navikom, ljubavlju i Majdinim gorkim očajem. U toj kući tišine, tri stare žene zajedno, okružene prašnjavim suhim cvijećem i crno-bijelim fotografijama žene koju više nitko ne prepoznaje.
Nema komentara:
Objavi komentar