Sama

                 Sama

 Vesna je žena ustaljenih navika. Uspravnog tijela, rezerviranog  držanja. Prvi mjeseci u mirovini prolazili su bez  stresa ranog ustajanja i prometne gužve. No, navika je navika pa je od 5 sati kad je napravila sebi prvu šalicu instant kave s malo mlijeka, provirivala kroz prozor osluškujući vjetar, gledajući prolaznike. U pidžami i kućnoj haljini. Tjelesni gabariti su se posljednjih desetak godina širili, malo, pa još malo. Standard konfekcija, Varteks... njezine trgovine iz osamdesetih  s točnim brojevima 36,38, 40,42... eh, svega toga je nestalo i tako je krivnja za rasplinutost figure djelomično bila i na njima. I brojnim pekarama koje su mamile usput. Vrećaste tunike, vrećaste hlače, široke ljetne haljine zamijenile su nekadašnje precizno krojene, profesionalno šivane odjevne predmete  kvalitetnih materijala i ravnih štepova. Kao mnoge druge žene bez  rutine vježbanja, sportskih  aktivnosti  i ona  je dobila slobodu da se brzo i jeftino razobliči. Nova sloboda kapitalizma. Sva odjeća koju je  posljednje desetljeće nosila bila je na gumu u struku. Pojava trgovačkih centara, Kika, Tedyija, Mane  i sličnih trgovina  pomogla je gubljenju osjećaja o pravoj veličini nekadašnjih brojeva. Cijena je bitna, treba priznati, no Vesna je ionako zadnjih godina malo marila za modu. Maa tko me gleda, ja volim da mi je uredno i komotno, neću da me sapinje ništa; dosta me život stezao!- to je postao njezin stav. Jedina nepokolebljiva utvrda bila je njezina kosa. Bob frizura oštrih rubova, tamno crvenokestenjastog sjaja. Svaka 2 mjeseca, gotovo u dan točno sjedila je u frizeraju. Frizerku ne bi mijenjala ni za što. Radno mjesto s mnogo žena ostavilo taj bedem prividne sređenosti kao armiranu naviku. Situacija od vrata nadolje bila je druga priča kojom se nije bavila. I sad taj bivši muž kojeg je gotovo zaboravila ! Odjednom, ničim izazvan dovukao se u njezin osobni, najintimniji kutak uma...  ni pet ni šest, drito u san! U snu i na javi taj je znao uživati...niti jednu priliku za zabavu i putovanja on propustio nije, ako je imao šansu.

 Po glavi su joj se odjednom stale vrzmati misli o prolaznosti, o tome da je život tako reći prohujao pokraj nje, a ona nije puno u tom životu uživala, ma vraga puno, gotovo da i nije. Veselila se jedino kćeri i unuci, njihovim malim životnim uspjesima. Njoj su bili veliki, veći od svega. Najbolju prijateljicu je nažalost odnijela bolest prije 5 godina, strašno joj je nedostajala, nije bilo druge slične na cijeloj kugli zemaljskoj, okrutna sudbina; danas si tu...dišeš, planiraš, smiješ se a drugi dan te nema. Nju i pokojne roditelje posjećivala je sada na groblju. Umjesto zajedničke kave i smijeha...cvijet i upaljen lampuš. S nekima je održavala kakav takav kontakt putem društvenih mreža. Tek da pokaže da postoji.Knjižnica je bila njezino mjesto zaborava. Jako je voljela čitati biografije poznatih ljudi, njen prvi izbor uvijek. Nije joj bilo posebno stalo do sklapanja novih prijateljstava. Samo poznanstva. Nema više tu bliskosti kao s onima s kojima si praktički odrastao, sve znaju bez da nacrtaš svaku sitnicu i ne moraš gacat ko po jajima da izraziš svoje mišljenje o bilo kojoj temi. Pogotovo političkoj. Ljudi su danas jako osjetljivi, kratkog fitilja.Dakle, malo se distancirala od svega. Svojevoljno. Bila je sama, ali nije bila usamljena. Prvi dani u mirovini  bili su joj neobično prazni, ali bez nervoze. Mogla je provesti cijeli dan u trenirci, nikome ne mora polagati račune. Nije se cifrala i modirala, kako bi sama rekla, dok je radila...gdje bi sad! Nije putovala po tamo nekim Maldivima, Havajima, Dubaima i Amerikama! Nije stigla. A i s kim bi uopće bila išla? Onaj vjetropir je odmaglio odavno; on se naputovao! O da, taj je umjesto nje obišao i njezin dio svijeta. Svjetski putnik ...ma obični landerpuh! Niš koristi. Jedva da je i kćeri povremeno dao kakve - takve  novce dok je studirala. Praktički za kavu i sendvič. Kako su tada  stvari stajale bome je morala dobro zapeti da zaradi za život. Sada je lakše, kćer je svoj čovjek, ima solidan posao i muž joj je, Bogu hvala, pravi čovjek. Da kucne u drvo. Vesna se nakon svojeg bračnog brodoloma nije trudila da upozna nekakvog potencijalnog partnera broj 2, pomislila nije na drugi brak. Ne, ali...kada je tako od jutros počela pretumbavati sve te prohujale godine...bilo joj je nekako žao same sebe. Kao kad gledaš rijeku koja teče, usporava i utiče u močvarno jezero. Mora se trgnuti. Sanjala je dakle  prošlu noć upravo tog bivšeg muža s njegovom 20 godina mlađom sadašnjom ženom, kako trče po bijeloj plaži i ulaze u more, mršavi i preplanuli, i mašu... mašu njoj i smiju se glasno; pozivaju je rukama da dođe. Ona je u snu sjedila na nekom niskom, plavom stolčeku, htjela je ustati ali joj je pogled pao na noge. Te njezine noge bile su odjednom strašno dlakave, sirasto bijele kože i ostala je u šoku od srama. Kako? Od kud sad to? Zašto se nije depilirala prije puta, u snu su se rojila pitanja na koja nije moglo biti suvislog objašnjenja. Pokrivala je noge nekim kaputom, i htjela pobjeći, ali nije mogla naći put do hotela...sve je bilo daleko, uličice uske, tražila je zgradu hotela koje nigdje odjednom nije bilo. Kad se probudila, proklela je tukca koji ju je ostavio još prije više od 25 godina!  Nije ga vidjela barem 15 ! Od kuda joj je baš noćas došao u san? Samo vrag ga je poslao...iš, šic! Ali baš taj san joj je dao misliti. Nikada nije bilo luksuza a niti novaca za kerefeke. Je. Trebalo je jesti, održavati stan, odgajati i školovati dijete, plaćati režije, nije dobila na lotu. Život je bajka možda tamo nekim Rockfellerima, Hiltonima,  njoj je bio svakodnevna borba. Sada odjednom spoznaja da nema vremena za odgađanje života  pljusnula ju je poput mokre krpe po čelu. Prokleta skromnost. Uvijek je nešto čuvala za prave prigode, za kasnije. Bolje komade odjeće je vječito čuvala u ormaru, pretežno su bili kupljeni za neko vjenčanje, krštenje, promociju ili sprovod. Jednom nošeno i spremljeno. Za koje prilike?! Nikad nisu stigle. Izvukla je tako, još pod dojmom sna, prohujalog vremena i propuštenih prilika svoje „cipele za svečane zgode“ – crne salonke koje su u ormaru stajale od kćerkine diplome. Malo će hodati po stanu u njima, bome malo i po stubištu...smeće ionako treba odnijeti u kontejner. Nema više čuvanja. Počinje život koji je odgađan, ovdje i sada. Sada! Potpetice su iritantno kljuckale po svakoj stepenici; sva sreća da nije bilo susjeda koji ju vidjeli kako iznosi plavu vreću sa smećem u salonkama. Scena neviđena. Nije baš krenulo najbolje, jer cipele su bile jako knap.

Malo su se stisnule u kutiji,  ali budu se one razgazile ...bila je uvjerena Vesna. Nekako je uspjevala održati ravnotežu, ali je shvatila da su se njezina stopala, u međuvremenu, fakat otišla u širinu, dok su cipele ostale u davno prošlom vremenu po pitanju broja noge. Eto ti kad nosiš samo tenisice, kroksice i ravne cipele na žniranje! Desna peta a i mali prst počeli su pri penjanju natrag u stan  peckati kao da je netko prislonio komad šmirgl papira i ribao kožu. Do stana se već uspio napraviti žulj na peti. Ah, dobro, otmjenost i visoka peta nikad nisu ni išle ruku pod ruku s njezinom osobom. I kog vraga baš danas mora biti fensi ? Jel gori negdje?! Samo zato jer je sanjala ludorije, treba li ih raditi? Dobro da nije pala ili iskrenula gležanj. S olakšanjem je skinula cipele...nekome će možda poslužiti, ali ne njoj; vraćene su u kutiju, na dno ormara gdje su i bile. Promjene koje su njoj trebale iziskivale su planiranje. Plan je bio ugoditi sebi, u okviru realiteta. Počela je odmah pregledavati stranice raznih agencija za putovanja, najzanimljivija su joj trenutno bila ona za jednodnevna shopping putovanja. Do Beča, makar do Graza. Sjediti bez brige u autobusu, gledati kroz prozor...otići do robne kuće Kastner i Ohler. Kada su tamo bili zadnji puta, prije 35 godina...mutno se prisjetila. Eh...bila su to ipak lijepa vremena, dašak nostalgije pojavio se i isto tako brzo nestao. Pa da, tamo se i sada valjda može naći nešto što bi odgovaralo njezinim godinama, stilu. Ali...koji je to stil? Nije više imala pojma. Pronaći će novi. Samo da joj pristaje, i da nije vrećasto, to ne. Prepustit će se trenutku, neće više  biti uštogljena ...savjete prodavačica će prihvatiti. Možda. Otići će na ručak u onaj restorančić s finim bečkim odrescima, još ih se sjećala, mmm...meso kao putar! Možda taj restoran više ne postoji? Puno je vode proteklo Murom i Savom; svijet se mijenja tako brzo da ga ne možeš više uloviti ni za glavu ni za rep. Nema veze  bit će neki drugi; na kraju krajeva kava i kolač bi joj bili dovoljni. Mora skinuti desetak kila, je, i to je realnost. Bila je zadovoljna svojim planom, slijedeći tjedan kupuje kartu i to će biti početak ostatka njezinog novog života bez odgode. Sama. Bez čekanja da se vremenski uskladi s nekim. Nikako da se  poklopi vrijeme, zdravlje, volja i financije. Oduvijek je htjela otići na Lago di Como, pa posjetiti Toscanu, vidjeti Pariz. Sada ima vremena a svojim vremenom može upravljati. Sitnica kao što je neobičan san odškrinula je prozor prema svijetu. Davno zanemareni, svjesno odbačeni hobiji mogli bi oživjeti...poput poezije koju je nekad voljela. Pjesme je pisala u ranoj mladosti, u knjižice  skrivene od svakog pogleda i suda. Sjetila se da je jednom, davnih dana, netom nakon razvoda imala žutu minutu kad je dio pjesama spalila, da zauvijek zatre svoju pjesničku ranjivost. Ostale su još neke, pospremljene u malom,smeđem kovčegu. Romantika nije više tema koja bi Vesnu zanimala. Život je  pun zanimljivijih tema. 

Proljeće

 Proljeće ...biljke iz prirode u tanjuru.

 Podsljeme...Bliznec. Ovakvih poklona šume poput ovog drvenog primjerka  sigurno ne bude, možda 

ne bude nikakvih obzirom na posječene šume. Vidjet ćemo. Za sada, rano proljeće može nas razveseliti medvjeđim lukom, bljuštom ( kuke), šparoge na žalost ne rastu po Medvednici i okolici Zagreba, ali kopriva ima bome dosta. Divljeg radiča ima najviše, pa korisno ga je nabrati kao salatu i usput pročistiti travnjak od korova. Ne voli svatko takve salate, ali zdrava je pa probajte barem jednom. Juha od kopriva, medvjeđeg luka uz dodatak jednog, dva krumpira koji će krem juhi dati gustoću, odlična. Bljušt, vrhovi se beru dok ne ide u cvijet. Kida se na mjestu koje samo pukne kod savijanja stabljike. Inače, ako ne puca, pomicati se treba prema vrhu i probati prelomiti, da ne bi bila  stabljika žilava i drvenasta. Odlično s tjesteninom, najbolje slične teksture i oblika...špageti br.5  ili bavete. Može  u rižotu, a i s kajganom.

    Nije jednostavno vidjeti bljušt koji raste najčešće u najgorem mogućem grmlju i trnju, omotan oko stabljike trna ili tanke šibe.Dugi rukavi obavezni, izgrebene ruke nisu rijetkost. 7000 do 10 000 koraka minimum, za ručak. Ha ha...

 

    Srcoliki listići su jedan od znakova prepoznavanja. Neke stabljike još i nemaju lišća, imaju cofek         poput mekog klasa.

 

  

   Pirjani na ljutiki i maslinovom ulju bljušt, blanširan prije, sol, mrva papra, posipan parmezanom

 

  

   Najčešće raste uz potok, ali ne uvijek. Rijetko koji potok, to treba znati.Od pet, šest naših     podsljemenskih potoka, od izvora do kraja...samo uz jedan ga ima.

 

Juha od medvjeđeg luka, krumpira i celera štapni mikser potreban. Malo preprženih kockica kruha

Kifle s medvjeđim lukom, blanš. miksanim.

Sjećanja na život prije društvenih mreža

 

Život prije društvenih mreža

Kakav bi nam život bio da je Internet postojao davnih godina kada smo mi, današnji 60 i plus godina bili klinci, kad smo bili mlađarija zvana teenageri? Nemoguće je znati s ove točke gledišta. Vjerojatno bi sve novo prigrlili kao i današnja generacija. Ali, tada je to bila naučna fantastika. Radio, gramafon i ploče...to je bilo već tu, poznato i privaćeno odavno. U vrijeme ranog djetinjstva moje generacije, a pogotovo onih rođenih prije 1960.  veliki tehnološki napredak je bila veš mašina, televizor, (prvo crno-bijeli) u boji kasnije. Oni koji su u to vrijeme imali doma telefon, bili su bome neke važne ličnosti ili su živjeli u gradu. Periferija je kaskala za napretkom. Danas...nema više granica po pitanju dostupnosti informacija svih mogućih vrsta, samo ako imaš dobar mobitel.I  novca da si ga najprije  kupiš, jasno. Pa plaćaš pretplatu ili bonove. To malo čudo  te locira, plaća račune, otvara svijet i mnoštvo informacija  kao i dezinformacija, fotografira, snima  sve i svašta, imaš sat za buđenje, kalendar, podsjetnik i tajmer, prognozu vremena,  pohranjene omiljene pjesme,čitave albume ako želiš. Moguće se posvaditi preko njega a da nisi rekao  riječ, samo tipkanje, dapače čak i to nije potrebno jer se pojavilo mnoštvo prigodni smajlija, gifova itd. Debeli prsti i slab vid mogu bome zakuhati nesporazum. Svi mi, starije generacije također, smo se lako navikli, dapače, postali i sami ovisni o svim pogodnostima koje mali ekrančić pruža. Informacija putuje u sekundi bilo da si u istoj ulici ili na drugom kontinentu. Ostaneš pet minuta bez interneta već te spopada nervoza i taj tren se zove služba  za  korisnike određenog operatera. zašto, o zašto nema internetske veze?! Pet minuta nije prošlo...Olakšanje veliko  kad je veza ponovo uspostavljena. Nikad ne znaš, možda baš tu sekundu bude nešto od životne važnosti.Daa...da.  Već sasvim mala djeca znaju koristiti mobitele i upaliti omiljenu igricu ili crtani film. Držati korak s vremenom postalo je ipak  naporno za starije generacije.Neki se dugo opiru  novotarijama. Jedva su pristali nositi običan mobitel na nagovor zabrinute djece... koriste ga samo za važne  pozive. Glasovne. Ostalo ne žele znati.Ima i takvih.

A kako je onda u neko prošlo vrijeme izgledala naša komunikacija, kako smo se dogovarali, kako smo stigli na sastanke i bilo kamo uopće? Unaprijed dogovorenim mjestom i vremenom sastanka. Uživo, ne online. Pisma i brzojavi su bili od životne važnosti. Duga putovanja pisma koje se iščekivalo kao što ozebli iščekuje sunce. Strpljenje se podrazumijevalo. Nije pomogla nestrpljivost u prelasku pisama preko oceana, pa njegovom sortiranju i raspoređivanju. Strpljen spašen. Loše vijesti su putovale brzinom kojom su dolazile i dobre. Pisma su se čuvala kao dragocjenost kad su stizala od voljenih.  Tužbe i loše vijesti mogle su biti zgužvane i bačene u vartu da od njih postane pepeo i dim, figurativno. Baciti i slupati mobitel nakon svađe nije isplativo, bez obzira na prepisku. Kontrola emocija danas je bolja? Možda da, možda. Kad su prvi telefoni bili u upotrebi kao jedino sredstvo razgovora na daljinu mogao si zalupiti slušalicom o aparat da se stol zatresao. Odušak za ljutnju, bijes izazvan komunikacijom s osobom tamo negdje daleko ili blizu, s one strane  žice...gdje god. Lupanje slušalicom također izumire, a to je samo po sebi bilo jasno kao dan. Poruka drugoj strani bez dodatne riječi. Bum, tres!

Sada se možeš posvađati ako nemaš s kime uživo, s umjetnom inteligencijom. Ako baš imaš potrebu.Haha. Ali AI će te prvo upozoriti da je programiran na kulturno i pristojno ophođenje, spreman je doduše na argumentiranu raspravu ...samo izaberi temu. Eto, moguće je posvaditi se, kulturno, doduše,  a da se nikome nisi zamjerio. To je dobra strana, pa čak i poučna. Nije umjetna inteligencija za odbaciti. Zrnce razuma je potrebno ipak za razlučiti stvarnih od izmanipuliranih situacija i fotografija . Prostor za manipulacije je postao ogroman, ali... sve se da isključiti jednim klikom. ON i OFF. Tko to želi. 

 piše  Zvijezdana Šantek 

Neprilagođeni

 

Neprilagođeni

Sjedili su pred diskontom, pijuckali pivu iz flaše i promatrali prolaznike. Park je bio udaljen desetak metara, staza je dovodila, odvodila  ljude i pse prema  prometnicama, zgradama, tramvaju i parkiralištima. Zgrade u kvartu su bile većinom peterokatnice. Bila su u sklopu naselja i tri visoka nebodera, uz njih  jedna sasvim nova zgrada. Trgovački centri preko puta parka.  Njih  trojica nisu voljeli ogromne nove trgovine . Dok stigneš do kraja reda...nahodaš se i bogovski naživciraš! A što bi uopće kupovali tamo kad u njihovoj maloj trgovini uzmu potrebno!  Tu je bio i stari diskont pića, koji svojom oljuštenom bojom odudara od ostatka kvarta. Njihova omiljena trgovina. Kao da je zaglavio u prošlosti, ali još nije potpisao kapitulaciju. Još odolijeva  novotarijama. Klupica uza stražnji zid utočište je neprilagođenima. Skupe se tako njih nekoliko, prokomentiraju  utakmice, politiku i kritiziraju sve po redu. Često pričaju o stvarima iz prošlosti,  više nego  iz sadašnjosti. Uglavnom se svi slažu da je prije bilo bolje.  Budućnost ne spominju, nemaju dugoročni planova. Ne žele pričati o temama koje  im izazivaju tjeskobu, ali ponekad se zalomi i takva tema.  Dva kompića, Žac i Tom najduže sjede tu... često se pridruži Frenki, golubar. Golubovi su ih i sada okružili bez imalo straha. Svakog  dana  dolaze, ponekad samo sjede šutke, nekada se rasplamsa živa rasprava.. Druženje je ovisilo o raspoloženju, ponekom piću, a najviše o vremenu. Tom je u svojim blagoglagoljivim  danima jako volio filozofirati. Nisu srećom svi dani bili isti. Sada se uhvatio nedavnog  Žacovog druženja s nekim tipom.

-Ma daj, pa pisci su najveće pijavice, krpelji samo takvi. Svaku će ti riječ ukrasti, svaku rečenicu koju čuju izvrtit će u glavi, malo prekrojiti  i pretvoriti u svoju. To su ti najgori kradljivci misli izrečene na glasi čak pri nekom slučajnom susretu ! Ti nisi svjestan dok se povjeravaš, kao tobože dobrom i strpljivom sugovorniku da je on zapravo jedan običan voajer.  Samo što ti on ne gleda kroz prozor tvojeg stana, nego u tvoju dušu,  u tvoju tugu…u tvoje, ej…TVOJE uspomene, spoznaje, tvoj životni stav. Sluša on, naćulio uši, ti sretan što te netko razumije; kao,  suosjeća s tvojim problemom. Misliš…evo, napokon netko tko je svjestan kako si ti pametan i mudar čovjek, potisnut, pritisnut svim mogućim nedaćama, ON zna kako je biti čovjek bez ljubavi, bez sreće od rođenja. ON razumije, ON te shvaća. ON je na tvojoj strani u tvojoj priči! Istina može biti skroz zajebana. Ne radi on to zato da tebi olakša dušu već radi sebe…on više nema ideja, on je kradljivac tuđih ideja, otimač  tuđeg života. Znaš onu poslovicu…“ne laje pas zbog sela  već zbog sebe“ E… to ti je to! Pazi ubuduće, inače možeš očekivati priču  u kojoj ćeš prepoznati sebe, svoj život, samo kad  bi bio svjestan tko je on, taj tvoj novi navodni prijatelj. Onaj, da da, koji ti je platio cugu neki dan…onaj novinar, pisac, nekog vraga tobože istražiuje. Istražuje drek…sebi skuplja materijal!  Zašto bi ti njemu pričao svoje privatne stvari zabadava? Neka plati! Jedan gemišt  ti je platio,vidio sam, jebo ga gemišt! Cicija… to je taj tip, cicija obična. Mukte bi materijale…mrš! -  Tom je bio upravo bijesan pa  su i riječi bile grube. Ispaljivane iz usta poput netom prepiljenih cjepanica.

-Ma nije to…čovjek je u redu…a platio je dva gemišta i jedan pelinkovec. Tak da znaš! Ti si zavidan jer tebe nije zvao, to je. -  Progunđao je Žac tiho i poželio napustiti društvo prijatelja; baš ga je iznervirao svojim brbljanjem. Tom  u svemu i svima vidi zavjeru, špijunažu, tipove s odašiljačima kojima prate ljude i nadziru ih. Jako je inteligentan, stvarno je... barem je nekada bio…ali pamet mu je prilično skrenula, udarila u kontranapad. Prisjetio se gdje su se upoznali…i to je bilo dovoljno da se počne hladiti od vrućine, od ljutnje koja ga je obuzimala. Upoznali su se pred ustanovom. Tom je tamo bio već dosta dugo kada je on stigao na procjenu.  Bio je…ili lud, ili se pravio lud. Nisi s njim bio na čistu. No lijekovi koje je dobio su djelovali i kad ih je uzimao redovito, mogao je inteligentno satima raspravljati o bilo kojoj temi na svijetu. Kad bi par dana preskočio terapiju onda je govorio ubrzano, nerazgovijetno. Sto na sat! Jednom ga je čak zatekao da govori na žičani kućni telefon. Vani, sjedeći  na klupi. Telefon nije bio povezan ni s čim, ni s kim, osim u Tomovoj glavi; on je glasno pričao u slušalicu izazivajući opći podsmijeh prolaznika. Susjeda Mira iz zgrade, na povratku z pekare se krišom prekrižila ubrzavajući korak. Poslije je cijela zgrada pa i šire doznala za taj čudan razgovor. Na „ liniji“ su možda bili golubovi ili druge ptice preletačice.

On je pak završio u ustanovi jer je jednom navodno istukao tipa. Zasluženo sasvim, ali  je klipan kukavno poslije  pred policijom cmoljio i tako je ON ispao bezdušni nasilnik. No bio je pijan i nije se baš sjećao u prvi mah kako je počelo. A provokator je skočio sa zidića bježeći od aperkata  pa je pao. Ni kosti mu nisu nizašto, a izaziva; izaziva, provocira, prvi udara a kad vratiš… cmizdri ko stara baba. Da klipanu noga u bežaniji nije pukla ne bi on možda dana zatvora dobio. Ah, prošlost je to, vrijeme curi poput pijeska u pješčanom satu i eto sada je tu, sjedi na klupici hrani golubove, sluša Tomove prodike bez kraja i konca, često budu čak bez smisla. Nema veze, glavno da nije dosadno…što bi inače radio? Sam, kao nasukan brod.

Malo o Mariji Jurić Zagorki- posjet memorijalnom stanu. 26.2.2026.

 

 

 

 

 

 Marija Jurić  Zagorka

Rođena 2.3.1873.Negovec kraj Vrbovca(o godini rođenja postoje izvjesni upitnici, no ovaj datum i godina se uzimaju kao pravi  u podacima). Kako je sama opisivala svoj život, njezino djetinjstvo nije bilo lijepo ni sretno. Navodno je majka bila psihički nestabilna(jedan brat je bio psihički bolestan te zato nije bio naveden u nasljedstvu)Novinarka i spisateljica, najbitnije da je bila 1.prva hrvatska novinarka, borac za prava žena  za njihovo pravo na školovanje i rad prema vlastitom izboru i sposobnostima, za jednakost među spolovima, žena koja se nije bojala iskoračiti iz krutog i patrijarhalnog društvenog sklopa i zauzeti se za sebe, za sve druge žene bez prava izbora. Treba istaknuti ulogu biskupa Josipa Juraja Strossmayera, hrvatskog prosvjetitelja i  koji joj je omogućio da piše u časopisu "Obzor " i zauzimao se za nju. Često  su navodno ljubomorni kolege novinari nakon što bi Marija bila teško uvrijeđena i ponižavana zbog svog rada znala otići da se požali biskupu podrugljivo govorili...eno je opet cmizdri kod Strossmayera.  On ju je ohrabrivao u pisanju, dapače nagovarao je ida piše svoje povijesno romantičarske romane koji su najprije izlazili u dnevnim novinama kao roman u nastavcima, te su donosili povećanu tiražu i  dobru prodaju novina zbog zanimljivih zapleta i dramatičnosti te se jedva čekao nastavak.. Za života u Hrvatskoj domovini koju je jako voljela, često je manje vrednovana, više priznavana i cijenjena čak i od mađarskih novinara iako o Mađarima, a i Nijemcima nije lijepo pisala, nego vrlo kritički no na kraju ipak kroz prizmu vremena i brojnih povijesnih promjena i događanja, ona pronalazi mjesto koje joj pripada. Da li je to dovoljno, opet će prosuditi protok vremena i nove valorizacije. Nažalost, mnogi originalni rukopisi i predmeti su nestali u neobičnim okolnostima koje su se dogodile nakon njezine smrti. Ona je svu svoju imovinu ostavila Ninu Smolčiću tadašnjem sustanaru koji je živio sa svojim muškim partnerom,(Leo Car) zajedno sa Zagorkom u tom stanu. Stan od 130 m2 je u doba nakon 1945. bilo nemoguće zadržati samo za sebe, tako da su Zagorki dodijelili podstanare, ili sustanare. Ona se dogovorila, navodno s tom dvojicom mlađih muškaraca da će joj biti na pomoć kod izdavanja i brige za njezina djela, te ostavštinu. To je do neke mjere štimalo dok je bila živa. Nejasno je zašto je Zagorka usprkos saznanjima da je Nino već i u to doba bio ozbiljno bolestan, rak, ostavila njemu sve. Tako je on umro tek 3 mjeseca nakon Zagorke te je imovinu i stan naslijedio njegov životni partner Leo. On je vodio brigu o ostavštini, međutim, čovjek se zaljubio u nekog mlađeg tipa koji ga je praktički opelješio. U vrijeme odsustva Lea Cara zbog putovanja, vrijedni namještaj i mnoge stvari su nestale kao i taj ljubavnik. Neke informacije su govorile da je Marija Jurić svoja autorska prava i književnu ostavštinu oporučno ostavila Društvu Hrvatskih novinara, međutim, ta oporuka nije nikada pronađena pa se ne zna da li je to tako bilo.

 Umrla 30.11.1957. u Zagrebu. Na Mirogoju se nalazi njezino posljednje počivalište.

 

    Brončana statua Marije Jurić Zagorke u Tkalčićevoj ulici, nedaleko knjižnice koja nosi njezino ime.
    Na žalost, nema  ploče s imenom i opisom tko je i po čemu značajna. Zagrepčani znaju, ali ostali?

   

    U ovoj zgradi na zagrebačkom Dolcu nalazi se stan M.J.Zagorke, danas u vlasništvu grada i na brizi 
    Ženskih studija. Ulaz se nalazi pokraj kafića Zagorka.

   

  Na stubištu zgrade...

  

    Zagorkin pisaći stol i njezina pisaća mašina, Remington. Malo sačuvanih komada namještaja ostalo

    Malo se zna i to da je Zagorkin drugi muž bio i njezin suradnik u jednm razdoblju. Brak je potrajao     10 godina. Bio je to Slavko Amadej Vodvarka, Čeh. Na slici lijevo uz komodu.

    Časopis Hrvatica izlazio je od 1939. do 1941. Očito ni jedna vlast nije voljela slobodoumne novinare.

    Bista u stanu

    Pogled iz stana na tržnicu Dolac. Trenutno otvoreni dio tržnice preseljen na Harmicu i ul.Pod zidom

    pretipkane neke od pronađenih prepiski

   

    Odlomak iz Zagorkine pučke drame "Evica Gubčeva" praizvedba 1905. u HNK 

   U stanu postoji određeni dio raznih knjiga

    Na zidovima, dobro ispucale žbuke, od potresa, nalaze se plakati njezinih junakinja. Jakih žena.

   

     Zagorkini romani. U početku su bili tiskani kao male knjižice koje su se onda po želji uvezivale.
 

    Zbirka lenti koje su se tada poklanjale za praizvedbu na primjer, kao što se poklanja cvijeće .           Smatralo se da su lente trajniji podsjetnik na važan događaj, a kako je bio poprilično skup, znalo se   udružiti više obitelji ili društva da bi se kupila i poklonila autorici. Manje lente, išle su uz cvijeće...

                Natipkala se Zagorka na ovom stroju, mada je kasnije imala pomoć u vidu daktilografkinje.

     

   Na ovom zidu je fotografija Marije i njezine sestre koju je jako voljela, međutim, ta sestra je umrla u     dobi od 18 godina. Tuberuloza je bila česta i neizlječiva za većinu oboljelih.

   Na sasvim gornjoj slici lijevo je mala Marija s majkom. Slika mrtve prirode je njezin slikarski rad.

   
 
    Primjer novina i romana u nastavcima koji je izlazio prvo u novinama. Vrsni talent za dramatiku,       uvijek je nastavak završila tako napeto da se jedva čekao nastavak. Za današnje doba...fantazija od   talenta. Tek danas bi zaradila na autorskim pravima za filmove. 

Iz Hrvatskoh biografskog leksikona osnovni podaci

 JURIĆ, Marija (Zagorka), novinarka, prozaičarka i dramatičarka (Negovec kraj Vrbovca, 1. I. 1873 — Zagreb, 30. XI. 1957). Osnovnu školu polazila u dvorcu baruna Geze Raucha, čijim je imanjem upravljao njezin otac, te u Varaždinu, a od 1883. u zagrebačkom samostanu Sestara milosrdnica polazila je Višu djevojačku školu; ondje je 1885. kratko uređivala đački list Samostanske novine. Prekinuvši školovanje, 1889–91. živjela je u očevim zagorskim boravištima te pod pseudonimom M. Jurica Zagorski uredila jedini broj krapinskoga đačkoga lista Zagorsko proljeće (1891), potom 1892–95, za braka s L. Nagyom, u Szombathelyu

 Napustivši supruga, 1896. nepotpisanim člancima surađivala u Hrvatskom braniku i Posavskoj Hrvatskoj, a potkraj te godine postala članicom redakcije Obzora, isprva kao korektorica, potom, zahvaljujući potpori J. J. Strossmayera, kao novinarka. Za taj je dnevnik do 1917. pisala političke reportaže o mađarskoj politici, putopisne crtice, uglavnom iz Hrvatskoga zagorja, biografske skice, autobiografske bilješke, feljtone, humoreske i novelete te u njem u nastavcima objavila romane Roblje (1899) i Vladko Šaretić (1903). U doba Narodnoga pokreta 1903, kada su glavni urednik Obzora J. Pasarić i njegov zamjenik M. Heimerl zatvoreni, neformalna je izvršna urednica lista te je, organiziravši demonstracije protiv bana K. Khuena Héderváryja, nakratko zatvorena. God. 1906–07. Obzorova je dopisnica iz Budimpešte, odakle izvješćuje o radu zajedničkoga ugarsko-hrvatskoga sabora. Reportaže obogaćuje komentarima, dramskom napetošću, profilima političara, kratkim intervjuima i bilješkama o neslužbenim političkim razgovorima, o općem političkom i društvenom ozračju, čime znatno pridonosi porastu naklade lista na najveću do tada u Hrvatskoj. God. 1909. izvješćuje iz Beča o Friedjungovu procesu. Napustivši 1917. Obzor, 1918. pokreće i uređuje ilustrirane tjedne novine Zabavnik, od iste godine piše društvene i kriminalističke reportaže za Jutarnji list (do 1921. i ponovo 1927–29, 1931, 1935), potom izdaje i uređuje ženske časopise Ženski list (1925–38) i Hrvatica (1939–41), za koje je sama pisala većinu članaka, a koji su uz feminističku imali i naglašenu domoljubnu notu. Člancima i pripovijetkama također je surađivala u novinama i časopisima Bršljan (1897), Vienac (1897–1903), Prosvjeta (1898, 1901), Trn (1898–99), Nada (1899–1901), Keleti Értesitő (Budimpešta 1900–01), Nowa Reforma (Krakov 1900–01), Domaće ognjište (1901), Hrvatski branik (1901), Narodni list (1902), Novi list (1902, 1941), Savremenik (1906, 1916), Zvono (1908), Agramer Tagblatt (1911), Male novine (1911–13, 1917–18, 1929), Nedjeljne novosti (1911), Ilustrovani list (1916), Ženski svijet (1917), Narodno djelo (1919–20), Dom i svijet (1921), Naš list (1923–24), Hrvatska metropola (1925–26), Novosti (1925), Hrvatski borac (1928), Narodni val (1928, 1939), Ilustrovani tjednik (1932), Novo doba (1932), Hrvatski dnevnik (1936), Dalmatinski Hrvat (1937), Hrvatski list (1937–38, 1940–41), Hrvatski Zagorac (1937–38), Hrvatska straža (1940), Večer (1940), Nedjeljne viesti (poslije Novine, 1942–43), Zabavnik (1944–45). Od 1910. uglavnom se posvećuje pisanju romana koje objavljuje u nastavcima u novinama i časopisima: Kneginja iz Petrinjske ulice (Hrvatske novosti, 1910, 334–570; ponovo objavljen pod naslovom Gornjogradska kneginja u Ženskom listu, 1925–27), Tajna Krvavog mosta (Male novine, 1911, 122–351; 1912, 1–82), Grička vještica (Male novine, 1912, 200–354; 1913, 1–228), Republikanci (Ilustrovani list, 1914, 1–52; 1915, 1–52; 1916, 1–7), Crveni ocean (Jutarnji list, 1918–19, 2362–2716), Delivuk (Zabavnik, 1918, 1–33), Kći Lotrščaka (Jutarnji list, 1919–20, 2839–3054), Tozuki (Dva sata, 1922, 76–293), Crni kabinet Marije Terezije (Novosti, 1925, 329–357; 1926, 1–272), Kaptolski antikrist (Hrvatska metropola, 1925, 1–45; 1926, 1–23), Dvorska kamarila Marije Terezije (Jutarnji list, 1926–27, 5264–6456), Modri đavo (Hrvatska metropola, 1926, 1–33), Buntovnik na prijestolju (Jutarnji list, 1927, 5457–5698), Kameni križari (Jutarnji list, 1928–29, 5726–6394; u obliku knjige objavljen pod naslovom Plameni inkvizitori), Krijeposni griješnici (Ženski list, 1929, 1–2; 1930, 1–5), Suparnica Marije Terezije (Jutarnji list, 1929–30, 6394–6554), Proročanstvo sa Kamenitih vrati (Jutarnji list, 1930–32, 6609–7313), Gordana (Jutarnji list, 1933–35, 7619–8505), Kraljica Hrvata (Jutarnji list, 1937–39), Vitez slavonske ravni (Hrvatski list, 1937–38; ponovo objavljivan pod naslovom Njegov zavjet u Novoj Hrvatskoj, 1942, 12–50; 1943, 1–6), Mala revolucionarka (Hrvatica, 1939, 1–12; 1940, 1–12), Pustolovine novorođenog Petrice Kerempuha (Hrvatica, 1939, 1–12; 1940, 1–8), Sud božji (Jutarnji list, 1940, 10 310–10 351), Vragoljanka Trešnjevke (Večer, 1940–41, 5959–6110), Neznano čudo (Nova Hrvatska, 1943, 1–45; nedovršen). U prva dva romana (Roblje i Vladko Šaretić) slijedi realistički romaneskni model, u duhu načela tematske i narativne dovršenosti i zaokruženosti. Od većine kasnijih romana ta se djela razlikuju i smještanjem radnje u suvremenost te tmurnim završetcima. Trećim romanom, Kneginja iz Petrinjske ulice, okrenula se narativnoj razigranosti i nezavršenosti, ostvarivši prvi hrvatski kriminalistički feljtonski roman koji je ocijenjen kao »sinteza feljtonske beskonačnosti i kriminalističke logike« (S. Lasić), ujedno i njezin jedini bez ikakve ideološke sugestije. Tu uspostavljen pripovjedni model razvila je potom u svojem prvom povijesnom romanu Tajna Krvavog mosta. U tom je smislu središnji ostvaraj njezina romanesknoga opusa ciklus Grička vještica, koji čine knjige Tajna Krvavog mosta, izvorna Grička vještica prerađena i podijeljena na dva dijela pod naslovima Kontesa Nera i Malleus maleficarum, potom Suparnica Marije Terezije, Dvorska kamarila Marije Terezije i Buntovnik na prijestolju. Ciklusom je potpuno razradila tip feljtonskoga povijesnoga romana koji je dalje varirala u većini romana, s najviše uspjeha još u Kćeri Lotrščaka te Gordani, koja se kao knjiga također sastoji od nekoliko prije objavljenih romana u nastavcima (Proročanstvo s Kamenitih vrata, izvorna Gordana, Kraljica Hrvata i Sud božji). Za povijesni okvir radnje uzima različite odsječke hrvatske povijesti do kraja XVIII. st., npr. razdoblje jakobinske urote I. Martinovića 1790-ih u Republikancima, vladavinu Marije Terezije u Gričkoj vještici, vladavinu Stjepana V. i Ladislava IV. Arpadovića u Kamenim križarima, vladavinu Matije Korvina u Gordani. Prepletanje povijesnih sadržaja, koje uzima iz dokumenata, ali i usmene predaje koja otvara prostor motivima iz pučkoga folklora (posebice prisutnih u Kćeri Lotrščaka i Vitezu slavonske ravni) s postupcima i motivima iz ljubavnih (motiv strastvene ljubavi nadređen je ostalima) i pustolovnih romana tvori na strukturnom planu trivijalnu inačicu generičkoga oblika romanse, kojega je Zagorka u hrvatskoj književnosti vrhunska predstavnica. S tim su u svezi kontinuirano nizanje fabulativnih epizoda, pri čem se kao glavna pustolovina, okončanje koje zaokružuje priču, javlja potraga, potom dominacija tipiziranosti, podređivanje aktantske individualnosti fabularnim potrebama, a i povezivanje čitateljskih vrjednota s junacima, narativne formule spletka, otmica, zamka, bjegova, lutanja, prerušavanja, tajnih sastanaka, naglih obrata i prepoznavanja, također komponente demonskoga sa slikama urotničkih podzemnih prostora, tamnica, mučilišta i stratišta kao konkretizacijama arhetipskoga obrasca silaska u dijabolični labirintski donji svijet, kao i opća dijalektička suprotstavljenost niza kategorija (ljubav i mržnja, dobro i zlo, kaos i red) s temeljem u polarizaciji protagonista i antagonista, uz čestu shemu dvaju komplementarnih parova, naposljetku i provedba motiva propasti i obnove, odn., na metaforičkoj razini, smrti i uskrsnuća. Takav je narativni obrazac uklopljen i u zahtjev za održanjem nacionalnoga kontinuiteta, iz čega proizlaze oslonjenost na nacionalnu mitologiju, naglašena zavičajnost i kroatocentričnost (na pisanje povijesnih romana kao propagandnoga sredstva nagovorio ju je Strossmayer), iskazivanje nacionalnodemokratskih, protunjemačkih i protuaustrijskih ideja, a i protofeminističkih stajališta, sa ženama kao središnjim junacima. Tematizirala je i nedavnu prošlost (Mala revolucionarka, s radnjom za vladavine Khuena Héderváryja) te se vraćala suvremenim temama (pustolovno-fantastični roman s utopijskim elementima Crveni ocean, kriminalističko-politički Tozuki, Vragoljanka Trešnjevke). Kao dramatičarka uglavnom je pisala građansko-salonske konverzacijske tekstove – šale, vesele igre i dramolete u kojima se čista komika prepleće sa satirom, a humor s melodramskim efektima: Novi roman i Što žena umije (praizvedbe u zagrebačkom HNK 1901), Nesretna Ilica, U lovu, Ustrijelit ću se! (sve HNK 1903), Intermezzo (HNK 1908), kao i lakrdije Petrica Kerempuh (sa S. Vodvařkom, HNK 1906) i Jalnuševčani (HNK 1917), po ocjeni kritike njezino najuspjelije scensko djelo. U svima se nastavlja na tradiciju »lakrdijaških i konverzacionih odsječaka našega pučkoga igrokaza« (N. Batušić). Izvan takvih uzoraka nastali su dramolet radničke tematike Filip Košenski (HNK 1904) te povijesna pučka drama Evica Gupčeva (HNK 1905). S uspjehom je dramatizirala Kletvu A. Šenoe i J. E. Tomića (HNK 1914) kao i više vlastitih romana: Gričku vješticu (HNK 1916), Kćer Lotršćaka (HNK 1931), Suparnicu Marije Terezije (HNK 1932) i Gordanu (HNK 1940) te Republikance (Gradsko kazalište Varaždin). Vrijedna je i njezina memoarska proza: romansirana autobiografija Kamen na cesti (1938), prethodno objavljivana u Ženskom listu (1932, 12; 1933, 1–12; 1934, 1–12, pod naslovom Na cesti) i Hrvatskom dnevniku (1936, 1–172, pod naslovom Na mučilištu), oblikovana kao odgojno-razvojni roman, s naglaskom na raščlambi protagonističina psihičkoga stanja i obiteljske situacije, te tekstovi u kojima subjektivno evocira novinarsko-književnu djelatnost Tko ste vi? (Hrvatica,1939, 1–12; 1940, 1–12), Što je moja krivnja? (dijelom objavljen u tjedniku Danas 1988, a u cijelosti u knjizi Autobiografije hrvatskih pisaca 1997), Iz Zagorkinih memoara (Ilustrirani vjesnik, 1952, 338–344), Kako je bilo (1953). Političke je članke o zasjedanju ugarsko-hrvatskoga sabora skupila u knjizi Razvrgnute zaruke 

Kraće pripovjedne tekstove objavljuje u Zagrebačkim silhouettama (1911). Napisala je scenarije filmova Matija Gubec A. Biničkoga (1917), prema motivima Šenoine Seljačke bune, i Grička vještica H. Nučića (1920), prema vlastitoj dramatizaciji romana (filmovi nisu sačuvani). Uz najpoznatiji pseudonim Zagorka, koji je postao sastavnim dijelom njezina imena u javnoj percepciji, potpisivala se i kao -ka, Z., (z), Z-a, Iglica, Vlastelinka. Iako joj je novinarski rad donio priznanja istaknutih političara (F. Supilo, T. Masaryk), kao žena neprekidno se suočavala s nerazumijevanjem onodobne novinarske okoline da bi joj poslije bio priznat ugled prve hrvatske moderne političke reporterke (J. Horvat). Slično tomu, iako je već nakon čitalačkoga uspjeha Kneginje iz Petrinjske ulice, a posebice nakon Tajne Krvavog mosta i Gričke vještice, stekla ugled najčitanije hrvatske književnice, njezine romane nije pratila primjerena kritička recepcija. Na značenje Zagorkina književnoga rada i potrebu njegova prevrjednovanja prvi je upozorio I. Hergešić 1963. Sustavni prikaz njezina opusa do 1910, a sa stajališta ontološkoga strukturalizma, pružio je Lasić u monografiji Književni počeci Marije Jurić Zagorke (1986) u kojoj je ukazao i na autoričinu težnju k strukturalnoj napetosti. Njezina se djela posebice razmatraju u kontekstu odnosa žanra povijesnoga romana i fenomena trivijalne književnosti (Dunja Fališevac), a u njezinu se opusu pronalaze i obrasci poigravanja sa žanrovskim nasljeđem (Dunja Detoni-Dujmić). Djela su joj prevođena na češki, slovački, slovenski i poljski jezik. Prema motivima iz njezina života i književnoga rada V. Stojsavljević napisao je dramu Zagorka na duplerici (praizvedba u zagrebačkom Teatru &TD 2001).

DJELA: Roblje. Zagreb 1899. — Vladko Šaretić. Zagreb 1903, 1928². — Razvrgnute zaruke. Zagreb 1907. — Kneginja iz Petrinjske ulice. Zagreb 1910, 1988². — Tajna Krvavog mosta. Zagreb 1911 (5 izd. do 1995). — Zagrebačke silhouette. Zagreb 1911. — Grička vještica. Zagreb 1912 (9 izd. do 1995). — Republikanci. Zagreb 1924 (5 izd. do 1989). — Kamen na cesti. Zagreb 1938, 1983², 1990³. — Vitez slavonske ravni. Osijek 1938 (7 izd. do 1998). — Neznana junakinja. Zagreb 1939. — Mala revolucionarka. Zagreb 1941, 1988². — Jadranka. Zagreb 1953 (5 izd. do 1989). — Kako je bilo. Beograd 1953. — Špijunka. Zagreb 1956. — Gordana. Zagreb 1957–1961, 1977², 1984³. — Kontesa Nera. Zagreb 1960–1962. — Kći Lotrščaka. Zagreb 1962 (5 izd. do 1993). — Plameni inkvizitori. Zagreb 1962 (5 izd. do 1989). — Sabrana djela, 1–17. Zagreb 1963–1967. — Izabrana djela. Zagreb 1985–1987. — Autobiografije hrvatskih pisaca. Zagreb 1997, 451–473.

 

LIT.: A. G. Matoš: Domaće ognjište. Hrvatsko pravo, 7(1901) 30. X, str. 3. — M. Marjanović: Razvrgnute zaruke. Savremenik, 2(1907) 11, str. 695. — Zagorka. K desetgodišnjici njezina publicističkog rada. Hrvatska smotra, 4(1908) 3, str. 61. — B. Livadić (Ld.): Zagorka, Intermezzo. Savremenik, 3(1908) 2, str. 122–123. — A. Milčinović: Marija Jurić-Zagorka. Domaće ognjište, 8(1908) 6, str. 101–104. — A. G. Matoš: Ćaskanja. Hrvatska sloboda, 4(1911) 235, str. 1–2. — M. Dečak: Roman i drama Grička vještica. Male novine, 7(1916) 171, str. 2–3. — D. Prohaska: Pregled savremene hrvatsko-srpske književnosti. Zagreb 1921, 267. — A. Benko Grado: Historijski podaci našeg romana Dvorska kamarila Marije Terezije. Jutarnji list, 15(1926) 5266, str. 4. — r.: Što sve čeka čitatelje Plamenih križara. Ibid., 17(1928) 5733, str. 9. — M. Lavicki: Grička vještica u očima autorice, direktora kazališta i historičara. Ibid., 19(1930) 6526, str. 6. — (30-godišnjica Zagorkina rada): Jutarnji list, 17(1928) 6787, str. 13. — Ibid., 20(1931) 1. V, str. 7. — Vjesnik za prosvjetu i za upravu, 2(1931) 12/13, str. 79. — O. Badalić, Ženski list, 7(1931) 7, str. 25–26. — J. Horvat, Jutarnji list, 20(1931) 6931, str. 8. — B. O., Obzor, 72(1931) 120, str. 2. — Obzor. Spomen-knjiga 1860–1935. Zagreb 1936, 269–270. — Marija Jurić-Zagorka najpopularnija Hrvatica današnjice. Hrvatski Zagorac, 4(1937) 166, str. 3–4. — Z. S.: Naša Zagorka. Naša žena, 3(1937) 20, str. 10–11. — Zagorkin jubilej. Jutarnji list, 26(1937) 9287, str. 6. — K. Domazetović: Život Marije Jurić Zagorke, prve naše novinarke. Vreme (Beograd), 17(1937) br. 5679–5689. — I. Esih: Marija Jurić Zagorka. Obzor, 77(1937) 277, str. 1. — V. H.: Književni portret Marije Jurić-Zagorke. Hrvatski list, 18(1937) 348, str. 14. — D. Rubin (D. R.): Zagorka. Gluma, 1(1943–44) 4/5, str. 23. — J. Badalić: Bibliografija hrvatske dramske i kazališne književnosti. Zagreb 1948. — V. Kovačić: Na rastanku sa Zagorkom. Narodni list, 13(1957) 5. XII, str. 4. — A. Vojinović: Oko ostavštine Marije Jurić Zagorke. Večernji vjesnik, 2(1958) 6. II, str. 5. — J. Horvat: Povijest novinstva Hrvatske 1771–1939. Zagreb 1962, 353–356, 363. — I. Hergešić: Marija Jurić Zagorka (predgovor). U: Grička vještica. Zagreb 1963, str. V–XXI (u: Pet stoljeća hrvatske književnosti, 122. Zagreb 1983, 376–402). — B. Đorđević: Zagorka, kroničar starog Zagreba. Zagreb 1965. — D. Ungaro: Fenomen zvan Zagorka. Vjesnik, 33(1971) 21. III, str. 7. — S. Korać: Hrvatski roman između dva rata 1914–1941. Rad JAZU, 1972, 362, str. 751–753. — N. Batušić: Marija Jurić-Zagorka. U: Pučki igrokazi XIX. stoljeća. Pet stoljeća hrvatske književnosti, 36. Zagreb 1973, 457–469. — Lj. Sekulić: Grička vještica u borbi protiv mračnjaštva. Umjetnost riječi, 17(1973) 2, str. 103–120. — M. Sertić: Povijesni roman na rubu književnosti. Ibid., str. 124–129. — P. Pavličić: Otvoreno pismo Mariji Jurić Zagorki. Republika, 39(1983) 1, str. 79–88. — S. Lasić: Književni počeci Marije Jurić Zagorke (1873–1910). Zagreb 1986. — B. Donat: Na tragu Šenoe, Tomića i Gjalskog (pogovor knj. Mala revolucionarka). Zagreb 1988, 159–169. (i u: Drukčije. Eseji i feljtoni. Zagreb 1990). — P. Pavličić: Grička vila (pogovor knj. Vitez slavonske ravni). Zagreb 1989, 405–408. — J. Grbelja: Zagorka ponovno među Hrvatima. Vjesnik, 57(1996) 27. VIII, str. 18. — L. Sklevicky: Konji, žene, ratovi. Zagreb 1996, 245–247. — D. Detoni Dujmić: Ljepša polovica književnosti. Zagreb 1998. — K. Nemec: Povijest hrvatskog romana od 1900. do 1945. godine. Zagreb 1998. — D. Fališevac: Odjeci Francuske revolucije i slika jakobinske urote u Republikancima Marije Jurić Zagorke. Umjetnost riječi, 46(2002) 4, str. 243–260. — J. Matanović: Krsto i Lucijan. Rasprave i eseji o povijesnom romanu. Zagreb 2003.