Stres, sapunica…reciklaža
Borba s mravima,
što letećim što hodajućim nije prestajala tjednima. Svaki dan pred sumrak
izvirali su iz neke male pukotine i začas preplavili polovicu balkona i dio
vanjskog zida pod balkonom. Naoružana sprejevima, prahom protiv mrava i
partvišem na teleskopskoj dršci i krenula sam u novu etapu rata. Taj mravlji
Wermacht, potpomognut Luftwaffe nesnagama nije bio spreman na kapitulaciju.
Nakon pola sata mlataranja s teleskopskom metlom i zaprašivanja, konačno su
posustali. Znala sam da je to tek zatišje. Sutra nas čeka nova ofenziva.
Ahhh...Neka samo budu uporni, bit ću i ja pa da vidimo tko će dulje izdržati!
Istuširala sam se
temeljito ispirući kosu. K vragu, opet
nisam kod zaprašivanja stavila rubac ili nekakvu kapu. Ma nema veze, otporna sam na sve. S čime
nas sve kljukaju iz zraka, vode, hrane, malo neopitroida neće imati naročito bitan utjecaj. Tako su se u
glavi redala utješne misli. Osušila sam
kosu i pogledala na sat...uskoro će mi serija na TV-u. Kroz glavu mi je
bljesnuo podsjetnik da je sutra četvrtak...smeće treba iznijeti! U kućnoj
haljini, u šlapama izašla sam u dvorište i izvukla polupraznu kantu s otpadom
uz rub ceste. Pogledavši niz ulicu, vidjela sam žute vreće s plastičnom
ambalažom kako se i dalje klate po ogradama ili leže nasukane na zemlji još
uvijek čekajući odvoz. Već treći dan.
Vratila sam se u
kuću, brzinski pospremila kuhinju i konačno krenula u spavaću sobu da tamo u
miru pogledam novi bolum, nove omiljene serije. Da, kapitulirala sam pred
turskom sapunicom. Nakon dugog opiranja, ova jedina me nadjačala. I to se jednom
moralo dogoditi. Muž je ostao gledati nogomet na tv-u br.1.
Epizoda je već
dobro odmaknula. Nema veze, postoji repriza. Očekivanje raspleta ljubavnih
osjećaja između glavnih junaka otegnulo se u nedogled...nikako da se dogodi. A
ne možeš odustati od gledanja, iako ti je jasno
da manjkavosti ima ohoho, ali u ovoj Fazilet je glazba vrh, pola posla su s njom napravili. Progleda
se svašta kroz prste.
Utakmica je dolje
završila, muž je došao na spavanje i zagledao se u tv.
- Da mi nisi
prebacivao program, sad je ful napeto!- rekoh unaprijed.
- Zgodna je ova cura, tko je to?- upita muž prolazeći ispred tv-a.
- Da, bome je zgodna. To je Hazan, Faziletkina kćer, Ima ona i mlađu sestru, Edže i ona je jako lijepa, malo tupasta ali zgodna.Ta je sad ostala sirota trudna s onim tukcem Jasinom, iz njihove mahale, a u braku s Hazimom, ocem od Yagiza i Sinana. On je nju spasio pa se tak s njom oženio. U Sinana je prije bila Hazan zaljubljena, ali sda je zaljubljena u Yagiza, ali ni sama to ne kuži još. A Yagiz je kak izgleda, zateleban u nju, ali to mu je cura od brata, abija Sinana i zato neće da itko zna - moj "kratki sažetak" je krenuo poput lavine i nije se dao stopirati samo tako. Muž je izgledao malo zbunjeno, ali gledao je ful zainteresirano prema ekranu.
- Ooo...vidi ovog
gada, omamio je Hazan!E, tome tipu je Kerime dala lovu, potplatila ga da ju otme.
Ubacio je Hazan u
kamion, ode...a Yazu nije jasno kam je nestala. Vidi, mobitel...aaa, našao ga
je otmičar, pokupio taman kad je Yagiz došao.On nema pojma da je Hazan u
nesvijesti u kamionu!- moj prijenos radnje je tekao i dalje, verglala sam poput komentatora nogometne utakmice.
S druge strane
kreveta začulo se hrkanje, malo po malo, pa sve glasnije.
- Na, pa kome ja
pričam! Motornoj pili! – promrmljala sam
i nastavila budno gledati sve dok me san nije svladao. Usred noći, kao da se
čulo zvono na ulaznim vratima. Pridigla sam glavu i osluhnula. Zvonjava na
ulaznim vratima nije prestajala. Koliko je sati, što se događa? Skočila sam iz kreveta tako naglo da me je
uhvatila vrtoglavica. Teturala sam spavaćom sobom u polumraku, zaškiljila prema
satu ...digitalni crveni brojevi su bili toliko mutni da se nije razabralo
ništa. Kućni ogrtač sam nekako naopako navukla i žurno sišla stepenicama u
prizemlje kuće.Tamo se zvonjava pretvorila u lupanje po vratima.Vrata su
podrhtavala. Nisam znala da li sam više preplašena ili ljuta. Muž spava kao
top; ne bi ga probudili da ga odnesu s krevetom! Sve moram sama, ahh! Zavirila
sam kroz mutno staklo i vidjela tek obrise visoke osobe u svijetloj, žučkastoj
odjeći. Vani je još bio mrak, ali ulična rasvjeta je osvjeljavala ulaz u kuću.
Tko je to, koji vrag se događa? Telefoni kao da ne postoje! Bila sam ljuta. Tko
je da je, mogao je nazvati, bilo bi ljudski. Hmmm... da nisu lopovi?! Lopovi
valjda ne bi lupali na vrata kad provaljuju, misli su se kovitlale u glavi .
- Otvorite, nema vremena za odugovlačenje, čekaju nas i
drugi, vidimo da ste pred vratima! -čulo se izvana. Odškrinula sam vrata čvrsto
zamotana u kućnu haljinu koju je trebalo držati rukama, nisam mogla pronaći gumbe.
- Tko ste vi? Što
hoćete u ovo doba noći? – škiljila sam van u smjeru muškarca u žutom
kombinezonu sa zelenom kapom. Nastojala sam da glas bude čvrst. Usput sam pokušavala
sasvim izbistriti vid.
- Mi smo po nalogu
došli po vas, požurite! Kamion čeka!- reče taj tip.
-Ma kamo da
žurim, ste vi normalni? Nemam pojma o nikakvom nalogu. Pa tko šalje kamion po
ljude, i to smetlarski, vidim?!
- Idete tamo kamo
trebate stići. Dobili smo prijavu da se ide za reciklažu, pa skupljamo i
vozimo. Idemo!- Pri tome me ljudina u svijetlom
kombinezonu zgrabi pod ruku, drugi muškarac iskoči iz vozila koje je stajalo
pred kućom i preskoči stepenicu, zgrabi usput vreću s plastikom i gurne me u
leđa niz stepenice prema velikom kamionu tamno zelene boje.Ubacili su me kroz
klizna vrata, zatvorili, ne mareći za moje pogrde. Malena okrugla lampa bacala je slabo svjetlo na unutrašnjost neurednog vozila.
- Sramota, banda...kuda
me vozite!?
Iz kabine kamiona
za odvoz otpada čulo se kako se ona dvojica smiju i pojačavaju radio do
daske: sad sam već bila uzrujana do
maksimuma.Ipak se drečanje donekle stišalo, pa ponovo postavim pitanje
- Zašto me niste
prije nazvali da se fino obučem, uzmem dokumente...Ne ovako. U šlafroku i
šlapama, sramota.
- Bez
brige, tamo vam ionako neće trebati fina roba. A dokumenti
su kod NJIH; oni ionako sve o vama znaju. Vi idete sa žutim vrećama, znači... za reciklažu. I sad dosta, budite mirni - odbrusio je onaj drugi.
Ogledala sam se
oko sebe; kamion je do pola bio ispunjen žutim vrećama punim
plastične ambalaže. U prednjem dijelu, u kutu je bilo nešto kao stari, sivi tepih ili
deka nagurano u ogromnu plastičnu kacu ali pokazalo se da je to zapravo jedan
starac sijede brade, zamotan u stare deke. Pogleda sitnim očicama prema meni, i
progovori prigušenim glasom sve sjedeći u svom kutu.
- Je, sad nas buju
dopeljali na smetlište. Bute vidli kakvo je to zlo. Ne znam zakaj su mene
ukrcali... meni niš dobro ne dela; i srce mi furt preskače! Joj,
vražja družba. Zgleda da smo došli. Evo... čujete kak tam ruži, kak sam vrag
stružeju s tim prešama. Ccc... Ha, a
kaj se more! Evo, tu smo otvaraju vrata, sad nas budeju hitili u žuti
kontejner, pa u prešu vragi jedni! Na te riječi sam pokrila glavu žutom vrećom
koju sam razderala i odlučila iskočiti
čim otvore klizna vrata. Treba pobjeći, nema druge...pa tko živ- tko mrtav. Sve što je stari
bradonja ispričao, ulilo mi je još više straha u kosti.Vrata su zacvilila,
jedna spodoba u skafanderu sličnom onima koji nose astronauti stajala je kod
otvora i naglavnom lampom osvijetlila unutrašnjost vozila. Točno sam osjetila
hladnoću i drhtala, najednom se nisam mogla ni pomaknuti! Grubi glas je
povikao - Vas dvoje tamo, idemo u salu za prijeme, nema zabušavanja!
- Ali to je neka
zabuna! Tko je to naredio?- propentala sam pokušavajući ugurati noge u
odjednom premale papuče.
- Gradska vlast! I
nema više pitanja! Jasno?- zagrmio je astronaut.
Pokraj sebe na
podu kamiona, ugledala sam odjednom hrpu
starog, hrđavog posuđa. Dograbila sam prvu tavu i zavitlala ju ravno u zablendiranu
glavu. Potrčala sam i pokušala se provući pokraj čuvara, ali čuvar je sve vidio i čvrsto me zgrabio za rame te povikao – Hej, smiri se!!!
- Nee, ne u
reciklažu! Nećuuu! Neću u kontejner!Ne reciklažaaa! – vikala sam. Osjetila sam
kako me čvrsto drži za ramena, tresući me i htjela se istrgnuti. Ali drmusanje nije prestalo.Tada sam
otvorila oči. Muž me je drmao za rame i gledao začuđenim pogledom. – Halo...kakva te reciklaža spopala? Batrgaš se s nogama i rukama,
nekakve preše i reciklažu spominješ, ccc… Bože dragi... Daj spavaj normalno!
Trebalo je nekoliko trenutaka da shvatim da nigdje nema škripave preše niti starca s bradom.
Još pomalo ošamućana, odahnula sam s olakšanjem i odlučila da je vrijeme za prvu jutarnju kavu.
zvjezdanas80@gmail.com