Jedna slučajna egzistencija

 

Jedna slučajna egzistencija

 Razbarušeni smotuljak kose i brade spojen u  neuredni grm. Oči plave…vrlo žive ispod prosijedih, čupavih obrva; nekoliko neobično dugih dlaka stršalo je poput žice iz njih. Četiri prednja zuba je izgubio; umjesto njih ukazivale su se tamne šupljine u ustima kad bi progovorio. Uglavnom je ionako šutio. Nije oduvijek bilo tako…a neee. Bio je iza njega jedan  proživljeni život koji je pripadao prošlosti. Bio je davno gospodin u odijelu, odlazio u vrtić po dijete na povratku s posla. Imao je organiziran dan, tjedan…godinu. Jurio je da bi stigao ispuniti obaveze koje su bile zacrtane.  Kao što ovi današnji očevi jurcaju autima vamo-tamo; ponekad mu se, promatrajući sa strane činilo da i ne izlaze  iz auta. Vječiti vozači, vječni robovi svojim dužnosti i zaduženja stečenih po ženidbi, poslu, karijeri. Vražje partnerstvo…tako se barem pokazalo u njegovom slučaju. Da. I onaj drugi život, dugi život, a opet, sada kada je prošao i taj život koji je nazvao jednostavno minus, on se stvorio na početku trećeg. Kratak kao dan kada sabereš i oduzmeš. Vrijeme leti sve brže kada ostariš. U zatvoru je proveo 12 godina…svoje dijete više nije nikada vidio. Onog sina po kojeg je jurio u vrtić. Nije vidio ni nju …ženu. Onu zbog koje je podnosio sve napore, zbog koje je stvarao. Zbog proklete ljubavi. Ona je preživjela, oporavila se. Vidio ju je na suđenju.  Mršava, blijeda kao sablast u onoj crnoj haljini.  Zaplakao je  kada ga je pogledala tupim, ledenim  očima. Ipak je bila na korak do smrti.. Do vječnosti. Onog drugog svijeta na koji ju je ON poslao, na koji je poslao njezinog ljubavnika.U njemu su probudili zvijer, mirna bubica je odjednom nožem rezala sve pred sobom.A dan je počeo tako lijepo. Krenuo je na put, dva dana je trebao provesti u Njemačkoj.Vratio se kući usred noći...avion je imao problema, nije mogao poletjeti...vratio se taksijem, ponoć je bila prošla.Sasvim tiho je ušao, u kuhinji otvorio frižider da si napravi sendvič. Nije ju htio buditi. Sin je bio kod njezine matere. U tom času kad su sišli u prizemlje, goli, samo u gaćama...a on je držao nož u ruci. Dalje se nije sjećao kako je nasrnuo na njih...sve mu je bilo izbrisano.Kao da je on postao netko drugi, kao da je to bio film a on promatrač.Ubadao je nožem, potpuno izbezumljeno. Golać je dobio kartu za drugi svijet. Kartu za raj, možda pakao. On je mislio  da ako postoji drugi svijet da je taj tip sasvim sigurno dospio u pakao.Vidio ju je na suđenju, samo tada i nikada više. I tako je od gospodina u trenutku postao ljudski šljam. Ubojica.  I nije se kajao…ne. Čak i nakon godina koje su protutnjale nakon izlaska na slobodu. Ne. Često ga je, nakon težeg alkohola spopao smijeh pri pomisli na trenutak kada se bitanga pokušava zaštititi rukama. Baš. Kao da su ruke neprobojne.. Sam se predao, nije bježao. Jedino je žalio što je majka morala to doživjeti, bio je kriv za njezin prijevremeni kraj. Slomio ju je, jedinu osobu koja ga je bezuvjetno voljela  on je psihički slomio. Fizički kraj je nastupio kao posljedica stresa, znao je to. Srce. Majku je jedino žalio, za njom je plakao. Još uvijek mu sjećanje na nju izazove duboku tugu. Sada mu je sedamdeset druga…tko bi mislio da će doći do tog broja godina nakon svega? On to nije očekivao, sasvim sigurno ne. Bio je začuđen svojom otpornošću, svojom izdržljivošću. Živio je dan po dan. Ni sam nije znao što ga je to pogonilo, zašto nije već odavno umro. Nije se trudio…nije prao zube. Nije nikada  dezinficirao sobu ni kupaonicu…ono što se time jedva moglo zvati. Svejedno je bio živ. Čak i relativno zdrav. Jednostavno se jutrom probudio i krenuo. Pojeo je što je imao, često nije bilo ničega. Gutljaj iz boce. Rakija, konjak…svejedno. Što je nabavio dan prije.  Pa se obukao, odjeću je držao koliko toliko u nekakvom redu, sve je vješao po čavlima zakucanim po zidovima. Odjeću je trebao jer je odjeven i koliko toliko uredan mogao neprimjetno cunjati gradom…  trebalo je skupiti koju bocu da ima barem za piće. Poneki obrok. Čisti nagon je pokretao njegove noge i ruke. Kad ne bi imao snage, ili kada bi se oduzeo od alkohola, od temperature i prehlade. ostao je ležati na  deki dobivenoj od neke dobre duše, iako nije ništa ni od koga tražio. Da nije mogao nikada ustati, ostao bi tako ležati dok ne bi izdahnuo. Ali se dizao, uvijek iznova. Još uvijek  je kontrolirao fiziološke stvari.On nije bio kod doktora od kad je izišao iz zatvora…Bilo mu je svejedno. Kako je počeo kašljati, tako je jednom i prestao…Isto tako mogao je zauvijek zaspati na tom starom madracu pokriven tuđim dekama i kaputima, mogao se smrznuti. Sasvim svejedno. Usamljenik, talog društva. Onaj čiji pogled treba izbjegavati. Jedna slučajna egzistencija. Jedna crta povučena po vodi koja nestane čim se označi. Što je uopće život? Razmišljao je mnogo o svom životu. O životima svojih roditelja, onih supatnika u zatvoru, svih poznanika koji su samo odjednom nestali iz vidokruga. Pa je naknadno, često mnogo kasnije čuo da su mrtvi. Život…Tumaranje od točke A koja je dan rođenja do točke C koja je trenutak smrti. Onaj B između je lunjanje crnim labirintom koji krivuda i zastaje, ponekad u mrak bljesne kratkotrajan tračak svjetla,  ali taj put ipak vodi samo točki C. I to je sve. On je već odavno čekao da ga nešto pokupi i otplavi do te točke s koje se nitko nije vratio. Pomisao na taj dan pružao mu je utjehu i smirenje. Ironično je to da je tom čekanju bez radosti  napravio  bezbroj koraka koji su ga činili življim nego što je želio biti. Sam je sebe u mislima  nazvao totalno promašenom egzistencijom.