Jedan dan iz dnevnika

  

   

 

Možda se ovakve slične stvari događaju svim ženama ponekad…možda smo mi sve moja Vera.Zašto Vera? Sviđa mi se ime. Zato.       

 

 Jedan dan iz dnevnika

 

Vera je već nekoliko dana osjećala potrebu da ode u dobru šetnju…hodati nekoliko sati šumom, stazama gdje neće automobili širiti smrad i buku.  Nije bilo ipak dovoljno volje, sve do jutros.

Baš kad je  u predsoblju naumila izvaditi  gojzerice, obučena za pokret, javila se bojazan da je pegla možda ostala uključena. Preskačući po dvije stepenice, uletjela je u sobu koju je koristila za spremanje i peglanje odjeće…pegla je bila na podu, isključena. Popipa rukom... sasvim je hladna. U redu. Nepotrebna panika. Vadeći gojzerice iz ormara za cipele, pojavila se sumnja  da je štednjak ostao uključen kad je kuhala kavu. Još uvijek u šlapama, utrčala je kroz dnevni boravak u kuhinju. Očekujući užaren i zagorjeli čajnik, pogled uznemirenih očiju zaustavi se na čistoj i hladnoj keramičkoj ploči za kuhanje. No, hvala Bogu, da se nije ništa dogodilo pomislila je s velikim olakšanjem. Čajnik je bio odmaknut i ništa nije gorjelo. Ipak, bila je uzrujana od provjeravanja same sebe. Panika definitivno nije prijatelj. Konačno je zelena jakna bila na njoj, cipele spremne pred njom. Izula je papuče. Na lijevoj nozi je bila ugodna topla sokna, sivozelenih prugica, a na desnoj nista. Bosa noga. Čarapa-nula komada. Nije se mogla sjetiti detalja oblačenja jutros. Ali da nije osjetila hladnoću, ona, koju uvijek zebu noge? U čudu je gledala vlastita stopala. Zadnjih tjedana se događalo da je u nekim situacijama brzo gubila strpljenje. Zato je sada čvrsto odlučila da se više neće uzrujavati, smireno će prijeći preko toga, ali... ipak, gdje je ta druga, prokleta, sivo prugasta sokna?!  Zainatila se da ju pronađe; negdje mora biti! Vratila se u dnevnu sobu, pregledala svaki kutak, ništa. Popela se na kat, pretražila spavaću sobu, kupaonicu, hodnik, sobu za pegleraj, košaru za prljavo rublje, zagledala ispod kreveta i ormara, ali nigdje druge čarape. Sad je već uzrujanost prešla u višu kategoriju, kao što na vijestima američkih televizija opisuju uragane. Ovo je bio stupanj 2. Samo…ovaj je uragan bio u glavi. Nastojala je ponovo rekonstruirati svaki svoj pokret od dizanja iz kreveta jutros pa do obezčarapljene noge. Koliko god da je mozgala, nije uspjela odgonetnuti. K vragu, umjesto da  hoda, ona  prekapa po ladicama i ormarima, prevrće čak i jastuke. Nakon bezuspješne potrage, oznojene glave odluči ipak uzeti novi par toplih čarapa. Vrijeme potrošeno na glupariju, a  već je trebala biti u šumi! Primijetila je da ju mačak čudno gleda, onako malo prestrašeno, sumnjičavo. Da li je to onakav kratki spoj  u glavi kao onda  kad je mozgala tko je ukrao ključ od dvorišne ograde, mrko i bijesno pogledavajući ulicom? Ziher neki od onih tipova koji prolaze na putu do obližnje birtije. Bila je sto posto sigurna da je jedan od njih;  iz pakosti ili da izvede psinu kojom će nasmijati pajdaše...izvadio je ključ i bacio ga u travu, možda čak u rešetku kanalizacije! Pretraživala je taj dan travnjak, ponovo i ponovo, sve glasno gundrajući. Samo što nekoga nije otvoreno optužila. Suzdržala se, na jedvite jade. Srećom. Bila je užasno bijesna cijeli dan dok nije slučajno, dok je predvečer premještala torbu na vješalicu, u predsoblju ugledala stari, dobro poznati ključ na ormariću za cipele, u košari za poštu...bio je tamo;  kao da se sam došetao samo da nju izludi. Kako...nije mogla odgonetnuti.  Raspoloženje joj je splasnulo, kao biskvit kad prerano otvoriš pećnicu. Kako uopće raspoznati  što je  mala  zbunjenost  kojoj se u društvu može nasmijati ili zabrinjavajuća promjena koja upućuje na onog ludog švabu na A? Onog,  koji  starcima  iskače iz ormara i frižidera, pa svako malo ispremiješa dokumente, ulice u gradu; sve  tako dok ne  zaborave  vlastito ime i adresu te osvanu jednog dana slikom u novinama i na društvenim mrežama s naslovom- Jeste li vidjeli ovu osobu? Maa, daleko bilo... Kroz glavu joj je prolazila šifra za smirivanje; mirnoća sada, mirnoća sada, MIRNOĆA SADA!!! 

Konačno, nakon sve te parade spremanja za izlazak, zaključa kuću. Othrva se snažnom porivu da provjeri da li je stvarno zaključano. Brzim koracima je odmicala od svoje ulice, ulazeći u drugu na raskršću, i sve dalje sve do kraja naselja i početka makadama. Poput Franka Constanze ponavljala je umirujuće riječi, sve dok riječi više nisu urlale u glavi, ne primjećujući nikoga. Kad je nakon 2 kilometra i brzog hoda stigla do šume, raspoloženje  joj se popravilo, glava  se razbistrila. Zrak je bio svjež i čist. Potok je tekao uz put tiho žuboreći. Udahnula je duboko i nastavila hodati. Glupa čarapa bila je zaboravljena.Vjeverica je  gore visoko u  krošnji izvodila male akrobacije jureći u krug  po deblu, skakala  je s grane na granu. Kako je vješta i okretna ! Čak ni ptice nisu  prekidale žuboreću tišinu. Lijevo ili desno…trebalo je izabrati strmiju stazu da se konačne makne s puta punog lokvi. Čudo jedno, izrovani put uz potok, tu se i usred ljeta zna zadržati voda. Pravi mamac za komarce. Odabere desni uspon, strmiji od lijeve strane. Raskopčala je jaknu i sporim, ali odlučnim koracima stigla je do gornje staze s koje se djelomično vidio put koji je napustila. Staza se jedva nazirala od gomila novog lišća koje se samo taložilo na stare slojeve. Sjetila se djeda i bake, kuće i starog mlina, štale uz potok i predivnih volova bijelih šiški između rogova…sjetila se i crnosive krave šiljastih rogova koje se užasno bojala, no Garino je  mlijeko bilo prvoklasno  a sir je bio prva liga. Eee, kako su djed i baka grabljama skupljali suho lišće da imaju za zimu, za štraju kravi i volovima; lišća nikad dosta, a gle danas…nikome ne treba! Nema krava, volova još manje. Barem onih na 4 noge. Dvonožnih previše, u vladi pogotovo. Hodala je već dosta dugo...šikara je na povećem komadu terena zamijenila šumu i stabla. Posjekli šumu i odvezli trupce...ostavili krš, lom i šikaru. Hodala je sve dalje  pretražujući očima grmlje uz rub šume,u nadi da će se pokazati i koji bljušt, obavijen oko šiblja ili trnja; netko je bio brži. Vidjela je svježe otrgnute stabljike. Okrenula se na putu i nakon par minuta  se ponovo se našla u pravoj šumi. Potraži u džepu mobitel, da provjeri koliko je sati, da li je stigla koja poruka. No, mobitela u džepu jakne nije bilo, ni u jednom, ni u drugom. Sto posto je bila sigurna da ga je uzela i stavila u jaknu, sjetila se točno da ga je ujutro punila. A sada ga nema, pa nema! Znači da ga je izgubila, vjerojatno pentrajući se i provlačeči se onom strmom jarugom do gornje staze. Ti jebeni  plitki džepovi, eto ga sad! Pronaći ga bilo bi nešto ravno pronalasku igle u plastu sijena. Ipak se vratila stazom kuda je prolazila, i štapom razmicala lišće. Pa još jednom..Nije ga našla. Da je netko s njom, pozvao bi broj, mobitel bi zvonio…ovako…piši propalo. Vratila se dolje, niz istu jarugu i noga se poskliznula tako brzo da se nije snašla a već je ležala na leđima u blatu. Dok se penjala, nije bilo tako klizavo, no sad se našla odjednom na zemlji, rujući blato poput  drvenog trupca. Nekako se zaustavila rukom hvatajući korijen bukve koji je izvirio, uspravila se i nastojala se umiriti, opipavajući noge, glavu…i kad je ustanovila da je manje-više sve na mjestu, počela otresati zemlju i lišće sa sebe. Ruka je pak bila izgrebena sve do lakta. Dobro je prošla. Kad se donekle uredila, nije bilo druge nego se vratiti kući, navlačeći jaknu preko blatnog tura.Trebalo je još pola sata dobrog hoda do prvog asfalta. Ulicom nije bilo puno prometa, svega tri auta od kojih su je dva pozdravila blendanjem,  iako je kapu  navukla na glavu kao da će se tako zaštititi od prepoznavanja; hmm, nije izgledala bajno, to je sigurno. Kad je stigla doma, pred vratima je izula blatne cipele; htjela je upravo staviti ključ u bravu i u taj čas se vrata otvore. Muž se vratio ranije, gledao ju je namrgođena  lica.

 – Pa di si ti, sad sam baš  imal namjeru zvati policiju, kam si nestala? Zovem te pet puta, ne javljaš se na mobitel, na telefon…dođem doma, zovem opet,  nema te  nigdje…a mobitel ti zvoni iz jakne! Kam si otišla bez mobitela?- ljutio se.  

 -I kak to izgledaš, kaj ti se dogodilo?-  dodao je malo blažim tonom. 

- Ma  ništa, malo sam se poskliznula- rekla je Vera.

-Malo? Kak izgleda kad se jako posklizneš? - muž je pokušao biti duhovit.Ignorirala je komentar i skinula jaknu.

Dakle, mobitel koji je tražila po šumi je u stvari cijelo vrijeme doma... U onu drugu jaknu ga je spremila, naravno, u onu koju NIJE obukla! Ajde, sreća da je bar on čitav… mogla ga je tražiti po šumi osam dana  i ne bi ga našla. Kotrljala se jarugom bez veze i hodala ulicom blatna kao prase! Cccc...  Nakon tuša stavila je antiseptik na ruku,  nije  bilo strašno. Ogrebotinu  je ipak zatajila i počela  sasvim smireno pripremati vrlo kasni ručak. Razmišljajući o današnjem jutru i danu, počela se smijati. Misterij oko čarape, batrganje  u grabi, traganja za neizgubljenim mobitelom, blatu na hlačama. Nije uopće bilo dobrog razloga za jamranje. Glava je ok, ruka je čitava, mobitel nije izgubljen; jedan zapravo neobično običan dan u životu žene u vekslu.