Stari grad Samobor

 

 

       Stari grad Samobor...   ožujak 2021.

Prvi izlet u koroni odveo nas je u Samobor...kao da smo prodisali... konačno vidjeli ljude u broju većem od deset. U simpatičnom gradiću Samoboru na gradskom središnjem trgu ljudi sjede i piju kavu mada je još prilično hladno, pa smo i mi napravili isto. S velikom radošću i dozom olakšanja; kao da smo konačno pušteni iz tamnice na svjetlo dana. Činilo se kako su se i ostali ljudi na trgu tog sunčanog dana na početku ožujka osjećali slično. Popiti kavu i pojesti kremšnitu? Je li to moguće u ovom koroniziranom svijetu, ili je ovaj dan samo san, sanjan godinu dana...Stvarnost je, ipak. S malom dozom nevjerice, sretni, konačno ugrabili smo bili  stol, da sjednemo i naručimo  kapučino ...prvi u godini dana izvan vlastitog doma.. U daljini na brdu vidljivom s prostranog gradskog  trga ruševine starog grada Samobora mamile su nas da priđemo bliže. Pa smo nakon finog kapučina i dugog čekanja na kremšnite (brojnost gostiju  i potražnja daleko su nadmašile sva očekivanja ugostitelja danas), odlučili da se prošetamo uz potok i nakon desetak minuta lagane šetnje dođemo do staze koja vodi prema ruševinama nekada impozantnog grada. Još desetak minuta strmijeg uspona i već smo pod zidovima koji svjedoče o postojanju jednog drugačijeg vremena.

Brojni su kraljevi i plemići kroz stoljeća bili gospodari Samobor-grada, od češkog kralja Otokara koji ga je dao izgraditi 1268. godine, vjerojatno na mjestu već postojeće građevine. Arpadovići, Babonići, Anžuvinci, Frankopani, Erdody, grofovi Celjski, Matija Korvin, Ungnadi, Gruberi, Auerspergi, Kulmeri, Kiepachi, Alnochi i Montecuccoli, velikaške su obitelji koje su godinama nadograđivale Samobor-grad i živjele u njemu.

Od početnog romaničko-gotičkog burga s velikom kulom, vremenom je zadobio kasnogotičko-renesansne oblike da bi na krajem 17. i početkom 18. stoljeća postao barokizirani dvorac.

Njegovi vlasnici najčešće su bili u sukobu sa stanovnicima slobodnog trgovišta Samobor o čemu svjedoči i višestoljetni sudski proces koji je trajao od konca 15. stoljeća sve do 1769. godine. Naime, Samobor je kao slobodno kraljevsko trgovište bio izvan dohvata plemića iz Starog grada sve do greške kralja Matijaša Korvina koji je dopustio tadašnjim vlasnicima Starog grada da se u knjige uvedu i kao vlasnici trgovišta.

Na kraju je, 1902. godine, tad već napušteni i zapušteni Samobor-grad završio u vlasništvu trgovišta za 5293 krune kao turistička atrakacija koju poneki zaljubljenik u film pamti i kao lokaciju na kojoj je skoro skončao Jackie Chan snimajući Božji oklop. Nažalost, višestruki napori da se spriječi propadanje Starog grada nisu urodili plodom pa je sad ulazak među ruševine Starog grada moguć isključivo na vlastitu odgovornost. (preneseno sa stranica grada Samobora )

 

Danas je  gradinu ljepše gledati iz daljine i zamišljati život kakav se ovdje nekada mogao odvijati. Onda... dok je grad bio u svojem punom sjaju, kada je život unutar čvrstih zidova bio stvaran. Sada je ovo samo grad duhova, duhova prohujalih vremena  A vremena su bila i dobra i loša, smjenjivala se kao godišnja doba, kao dan i noć...

Crna kraljica s Medvedgrada, Barbara Celjska je često spominjana u raznim legendama i pričama a što je istina ili barem blizu istine, danas je mislim, nemoguće znati. Evo kako većinom pišu o toj povijesnoj osobi:

Barbara Celjska, u predaji poznatija kao Crna kraljica, bila je gospodarica Staroga grada. Što bi poželjela, to bi dobila. Priča se da je bila nemilosrdna prema svojim bivšim ljubavnicima. Reputaciju zle i okrutne žene vjerojatno je stekla zbog svog bavljenja alkemijom. O njoj kao alkemičarki postoje zapisi. Spominje ju češki alkemičar Johann von Laaz u djelu Via universalis i Bazilije Valentin u uvodu sedmog izdanja djela Chymische Schriften iz 1717. godine.

 

( A niti ovisnost o kockanju i kartanju nikako ne valja...očito.)

Krištofor Erdődy izgubio je Stari grad Samobor u Genovi na kartama, 1777. godine Stari grad je sudskom presudom dan na upravljanje pobjednicima kartaške igre u trajanju od 32 godine.

 

Pitam se što bi nekadašnji stanovnici od prije par stotina godina rekli na ovo naše doba da imaju priliku vremeplovom se vratiti. Možda bi pobjegli natrag istog trena, bez obzira na sve tegobe i zahtjeve onog vremena. Jer ni naše vrijeme trenutno nije neko koje će se opisivati hvalospjevima,  svakako korona i potresi nisu  ostavili dobre uspomene.2020. i 2021. No stare zidine se jedva nekako drže na kupu, mnogi potresi su njih protresali kroz stoljeća... jedan dio je konzerviran, donekle, ali malo je to. Ako se ne krene u nekakvu konzervaciju ovih preostalih zidina, malo jači potres bi mogao porušiti sve zidove koji stoje bez pravog  saveza među kamenjem. Tako se meni čini. U svojim najboljim danima ovo je doista bilo impresivno zdanje.

 

     

 



Navodno je ovako izgledao Stari grad Samobor oko 1776 god.

 

   

   

   

  

   

   

   
   Navodno je ovako izgledao Samoborski grad u svojem zlatnom dobu

    Pogled na ruševine starog grada Samobora sa suprotne strane