Jedan dan iz dnevnika

  

   

 

Možda se ovakve slične stvari događaju svim ženama ponekad…možda smo mi sve moja Vera.Zašto Vera? Sviđa mi se ime. Zato.       

 

 Jedan dan iz dnevnika

 

Vera je već nekoliko dana osjećala potrebu da ode u dobru šetnju…hodati nekoliko sati šumom, stazama gdje neće automobili širiti smrad i buku.  Nije bilo ipak dovoljno volje, sve do jutros.

Baš kad je  u predsoblju naumila izvaditi  gojzerice, obučena za pokret, javila se bojazan da je pegla možda ostala uključena. Preskačući po dvije stepenice, uletjela je u sobu koju je koristila za spremanje i peglanje odjeće…pegla je bila na podu, isključena. Popipa rukom... sasvim je hladna. U redu. Nepotrebna panika. Vadeći gojzerice iz ormara za cipele, pojavila se sumnja  da je štednjak ostao uključen kad je kuhala kavu. Još uvijek u šlapama, utrčala je kroz dnevni boravak u kuhinju. Očekujući užaren i zagorjeli čajnik, pogled uznemirenih očiju zaustavi se na čistoj i hladnoj keramičkoj ploči za kuhanje. No, hvala Bogu, da se nije ništa dogodilo pomislila je s velikim olakšanjem. Čajnik je bio odmaknut i ništa nije gorjelo. Ipak, bila je uzrujana od provjeravanja same sebe. Panika definitivno nije prijatelj. Konačno je zelena jakna bila na njoj, cipele spremne pred njom. Izula je papuče. Na lijevoj nozi je bila ugodna topla sokna, sivozelenih prugica, a na desnoj nista. Bosa noga. Čarapa-nula komada. Nije se mogla sjetiti detalja oblačenja jutros. Ali da nije osjetila hladnoću, ona, koju uvijek zebu noge? U čudu je gledala vlastita stopala. Zadnjih tjedana se događalo da je u nekim situacijama brzo gubila strpljenje. Zato je sada čvrsto odlučila da se više neće uzrujavati, smireno će prijeći preko toga, ali... ipak, gdje je ta druga, prokleta, sivo prugasta sokna?!  Zainatila se da ju pronađe; negdje mora biti! Vratila se u dnevnu sobu, pregledala svaki kutak, ništa. Popela se na kat, pretražila spavaću sobu, kupaonicu, hodnik, sobu za pegleraj, košaru za prljavo rublje, zagledala ispod kreveta i ormara, ali nigdje druge čarape. Sad je već uzrujanost prešla u višu kategoriju, kao što na vijestima američkih televizija opisuju uragane. Ovo je bio stupanj 2. Samo…ovaj je uragan bio u glavi. Nastojala je ponovo rekonstruirati svaki svoj pokret od dizanja iz kreveta jutros pa do obezčarapljene noge. Koliko god da je mozgala, nije uspjela odgonetnuti. K vragu, umjesto da  hoda, ona  prekapa po ladicama i ormarima, prevrće čak i jastuke. Nakon bezuspješne potrage, oznojene glave odluči ipak uzeti novi par toplih čarapa. Vrijeme potrošeno na glupariju, a  već je trebala biti u šumi! Primijetila je da ju mačak čudno gleda, onako malo prestrašeno, sumnjičavo. Da li je to onakav kratki spoj  u glavi kao onda  kad je mozgala tko je ukrao ključ od dvorišne ograde, mrko i bijesno pogledavajući ulicom? Ziher neki od onih tipova koji prolaze na putu do obližnje birtije. Bila je sto posto sigurna da je jedan od njih;  iz pakosti ili da izvede psinu kojom će nasmijati pajdaše...izvadio je ključ i bacio ga u travu, možda čak u rešetku kanalizacije! Pretraživala je taj dan travnjak, ponovo i ponovo, sve glasno gundrajući. Samo što nekoga nije otvoreno optužila. Suzdržala se, na jedvite jade. Srećom. Bila je užasno bijesna cijeli dan dok nije slučajno, dok je predvečer premještala torbu na vješalicu, u predsoblju ugledala stari, dobro poznati ključ na ormariću za cipele, u košari za poštu...bio je tamo;  kao da se sam došetao samo da nju izludi. Kako...nije mogla odgonetnuti.  Raspoloženje joj je splasnulo, kao biskvit kad prerano otvoriš pećnicu. Kako uopće raspoznati  što je  mala  zbunjenost  kojoj se u društvu može nasmijati ili zabrinjavajuća promjena koja upućuje na onog ludog švabu na A? Onog,  koji  starcima  iskače iz ormara i frižidera, pa svako malo ispremiješa dokumente, ulice u gradu; sve  tako dok ne  zaborave  vlastito ime i adresu te osvanu jednog dana slikom u novinama i na društvenim mrežama s naslovom- Jeste li vidjeli ovu osobu? Maa, daleko bilo... Kroz glavu joj je prolazila šifra za smirivanje; mirnoća sada, mirnoća sada, MIRNOĆA SADA!!! 

Konačno, nakon sve te parade spremanja za izlazak, zaključa kuću. Othrva se snažnom porivu da provjeri da li je stvarno zaključano. Brzim koracima je odmicala od svoje ulice, ulazeći u drugu na raskršću, i sve dalje sve do kraja naselja i početka makadama. Poput Franka Constanze ponavljala je umirujuće riječi, sve dok riječi više nisu urlale u glavi, ne primjećujući nikoga. Kad je nakon 2 kilometra i brzog hoda stigla do šume, raspoloženje  joj se popravilo, glava  se razbistrila. Zrak je bio svjež i čist. Potok je tekao uz put tiho žuboreći. Udahnula je duboko i nastavila hodati. Glupa čarapa bila je zaboravljena.Vjeverica je  gore visoko u  krošnji izvodila male akrobacije jureći u krug  po deblu, skakala  je s grane na granu. Kako je vješta i okretna ! Čak ni ptice nisu  prekidale žuboreću tišinu. Lijevo ili desno…trebalo je izabrati strmiju stazu da se konačne makne s puta punog lokvi. Čudo jedno, izrovani put uz potok, tu se i usred ljeta zna zadržati voda. Pravi mamac za komarce. Odabere desni uspon, strmiji od lijeve strane. Raskopčala je jaknu i sporim, ali odlučnim koracima stigla je do gornje staze s koje se djelomično vidio put koji je napustila. Staza se jedva nazirala od gomila novog lišća koje se samo taložilo na stare slojeve. Sjetila se djeda i bake, kuće i starog mlina, štale uz potok i predivnih volova bijelih šiški između rogova…sjetila se i crnosive krave šiljastih rogova koje se užasno bojala, no Garino je  mlijeko bilo prvoklasno  a sir je bio prva liga. Eee, kako su djed i baka grabljama skupljali suho lišće da imaju za zimu, za štraju kravi i volovima; lišća nikad dosta, a gle danas…nikome ne treba! Nema krava, volova još manje. Barem onih na 4 noge. Dvonožnih previše, u vladi pogotovo. Hodala je već dosta dugo...šikara je na povećem komadu terena zamijenila šumu i stabla. Posjekli šumu i odvezli trupce...ostavili krš, lom i šikaru. Hodala je sve dalje  pretražujući očima grmlje uz rub šume,u nadi da će se pokazati i koji bljušt, obavijen oko šiblja ili trnja; netko je bio brži. Vidjela je svježe otrgnute stabljike. Okrenula se na putu i nakon par minuta  se ponovo se našla u pravoj šumi. Potraži u džepu mobitel, da provjeri koliko je sati, da li je stigla koja poruka. No, mobitela u džepu jakne nije bilo, ni u jednom, ni u drugom. Sto posto je bila sigurna da ga je uzela i stavila u jaknu, sjetila se točno da ga je ujutro punila. A sada ga nema, pa nema! Znači da ga je izgubila, vjerojatno pentrajući se i provlačeči se onom strmom jarugom do gornje staze. Ti jebeni  plitki džepovi, eto ga sad! Pronaći ga bilo bi nešto ravno pronalasku igle u plastu sijena. Ipak se vratila stazom kuda je prolazila, i štapom razmicala lišće. Pa još jednom..Nije ga našla. Da je netko s njom, pozvao bi broj, mobitel bi zvonio…ovako…piši propalo. Vratila se dolje, niz istu jarugu i noga se poskliznula tako brzo da se nije snašla a već je ležala na leđima u blatu. Dok se penjala, nije bilo tako klizavo, no sad se našla odjednom na zemlji, rujući blato poput  drvenog trupca. Nekako se zaustavila rukom hvatajući korijen bukve koji je izvirio, uspravila se i nastojala se umiriti, opipavajući noge, glavu…i kad je ustanovila da je manje-više sve na mjestu, počela otresati zemlju i lišće sa sebe. Ruka je pak bila izgrebena sve do lakta. Dobro je prošla. Kad se donekle uredila, nije bilo druge nego se vratiti kući, navlačeći jaknu preko blatnog tura.Trebalo je još pola sata dobrog hoda do prvog asfalta. Ulicom nije bilo puno prometa, svega tri auta od kojih su je dva pozdravila blendanjem,  iako je kapu  navukla na glavu kao da će se tako zaštititi od prepoznavanja; hmm, nije izgledala bajno, to je sigurno. Kad je stigla doma, pred vratima je izula blatne cipele; htjela je upravo staviti ključ u bravu i u taj čas se vrata otvore. Muž se vratio ranije, gledao ju je namrgođena  lica.

 – Pa di si ti, sad sam baš  imal namjeru zvati policiju, kam si nestala? Zovem te pet puta, ne javljaš se na mobitel, na telefon…dođem doma, zovem opet,  nema te  nigdje…a mobitel ti zvoni iz jakne! Kam si otišla bez mobitela?- ljutio se.  

 -I kak to izgledaš, kaj ti se dogodilo?-  dodao je malo blažim tonom. 

- Ma  ništa, malo sam se poskliznula- rekla je Vera.

-Malo? Kak izgleda kad se jako posklizneš? - muž je pokušao biti duhovit.Ignorirala je komentar i skinula jaknu.

Dakle, mobitel koji je tražila po šumi je u stvari cijelo vrijeme doma... U onu drugu jaknu ga je spremila, naravno, u onu koju NIJE obukla! Ajde, sreća da je bar on čitav… mogla ga je tražiti po šumi osam dana  i ne bi ga našla. Kotrljala se jarugom bez veze i hodala ulicom blatna kao prase! Cccc...  Nakon tuša stavila je antiseptik na ruku,  nije  bilo strašno. Ogrebotinu  je ipak zatajila i počela  sasvim smireno pripremati vrlo kasni ručak. Razmišljajući o današnjem jutru i danu, počela se smijati. Misterij oko čarape, batrganje  u grabi, traganja za neizgubljenim mobitelom, blatu na hlačama. Nije uopće bilo dobrog razloga za jamranje. Glava je ok, ruka je čitava, mobitel nije izgubljen; jedan zapravo neobično običan dan u životu žene u vekslu.

 

  

 

 Kostanjevica na Krki

Cistercitski samostan u Kostanjevici na Krki, Sloveniji koji je postao galerija. Dovoljno je ponoviti riječi otisnute u promotivnom vodiču galerije. Tamo gdje se kultura i umjetnost isprepliću s prirodom i duhovnošću.

 

 

 

Prije godinu dana, na
kraju rujna 2019. uputili smo se Kostanjevicu na Krki. Mali izlet u Sloveniju. Kratka vožnja od Zagreba; stigli smo u jedan prilično idiličan kraj, miran, uredan i pomalo uspavan. Nas četvero; sin, snaha, muž i ja. Stigli bi ranije da nismo promašili skretanje vodeći se varljivim sjećanjem na određenu cestu koja odavno više ne izgleda kao ona od prije tridesetak godina. Ili mi ne pamtimo više tako dobro kao prije. Ništa ne smeta,  malo bolje smo upoznali krajolik. Kada smo stigli najprije smo obišli mali, umjetni otočić na Krki na koji se stiže jednim od drvenih mostova, popili kavu i prezalogajili u centru mjesta. Zatim smo krenuli prema našem  cilju kojeg se sjećam iz mlađih godina. Svojih. Zanimalo me kako sada izgleda ta impresivna građevina koja je ostavila dubok dojam na mene. Sjećam se da je još onda bio samostana dio pod skelama a jedan dio unutrašnjeg prostora je tada bio obnovljen te su bile izložene umjetničke slike.

Kostanjevica na Krki je jedan od najmanjih, i jedini slovenski otočni gradić koji privlači svojim bogatim povijesnim, kulturnim i prirodnim naslijeđem. Na mjestu današnjeg specijaliziranog muzeja stoljećima je dominirao cistercitski samostan Studenac svete Marije kojeg je 1234. godine osnovao vojvoda od Koruške Bernard Spanheimski. U bivšoj samostanskoj crkvi( sada desakralizirana) pokopani su vojvodina žena Juta i sin Bernard. Kroz period dug nekoliko stoljeća, samostan je predstavljao gospodarski i kulturni centar kojim su upravljali monasi. Već u vrijeme renesanse samostan je bio moćna utvrda čiji su žitelji bili sigurni od razbojničkih napada. 

Latinski naziv ovog Reda je 'ordo cisterciensis'. Osnovao ga je 1098. godine sveti Robert, u mjestu Citeaux, latinski Cistercium, u francuskoj pokrajini Burgundiji. Značajan doprinos za širenje Reda u Europi dao je sveti Bernard iz Clairvauxa u 12. stoljeću.

Cisterciti su monaški red u Katoličkoj Crkvi. Red je nastao krajem 11. stoljeća, godine 1098., kada je benediktinski opat Robert sa dvadesetak monaha napustio svoju opatiju Molesme (Francuska) i osnovao novi samostan u Citeauxu, želeći provoditi monaški život što vjernije prema pravilu sv. Benedikta. Od mjesta Citeaux ova grupa monaha je po mjestu boravka prozvana cisterciti.

 Odijelo im se sastoji od bijelog habita i crnog škapulara. Kad sudjeluju u korskoj molitvi i zajedničkoj liturgiji oblače bijelu široku kukolu.

Prolazeći  dugačkim hodnicima, u tišini i bez gradske buke nije teško zamisliti šutljive cistercite u bijelim habitima kako brzo i tiho, poput sjena promiču hodnicima da bi nakon molitve ispunili zadaću zadanu za taj dan, i opet završili dan u molitvi. Samostansko zvono 7 puta tokom dana pozivalo je na molitvu. Živjeli su asketski, pod izrekom: Ora et Labora, što znači... radi i moli. Koliko su cisteriti  značili u razvoju poljoprivrede i graditeljstva toga područja, u vrijeme procvata i izgradnje samog samostana, može se tek pretpostavljati. Utjecaj radišnih, šutljivih monaha koji su prenosili uz pismenost i iskustva obrade zemlje iz zemalja zapadne Europe, pogotovo plodne Burgundije na ova područja je bio izuzetno koristan. Svoja znanja iz rada na zemlji, krčenju i isušivanju močvara te rad s poljoprivrednim kulturama pronosili su radeći fizičke poslove, uključujući poljoprivredu i gradnju a neki od njih su se bavili pisanjem i naukom. Što se tiče cistercita u Hrvatskoj, šteta je velika  što su Turci temeljito 1565.razrušili  cistercitski samostan i crkvu u Topuskom.

 

Danas je to Galerija Božidar Jakac, formalno osnovana 1974. godine. U ovim prostorijama, impresivnim površinom i lokacijom, nalaze se umjetnička djela (pretežno likovna) brojnih slovenskih umjetnika. Jezgru čine stalne zbirka središnjih protagonista slovenske moderne umjetnosti kao što su : Tone Kralj, France Kralj, Božidar Jakac,France Gorše, Zoran Didek i drugi. Od 1977.god.  je otvorena i zbirka Pleterska zbirka europskih slikara, inače u vlasništvu obližnjeg kartuzijanskog samostana u Pleterju. Bogatu međunarodnu tradiciju ima i Međunarodni kiparski simpozij Forma viva začet na radilištu u Kostanjevici na Krki 1961. koji danas vrijedi za najstariji još djelujući kiparski simpozij na svijetu. Na bijenalnim simpozijima umjetnici tijekom jednomjesečnog boravka u ovom idiličnom kraju oblikuju kipove iz duba, to jest hrastovine tipične za to područje. Tako je kroz desetljeća nastajao Park skulptura oko zgrade muzeja, koji broji više od 100 monumentalnih kipova u hrastovini.

 

Stres, sapunica i reciklaža

 

Stres, sapunica…reciklaža

 

Borba s mravima, što letećim što hodajućim nije prestajala tjednima. Svaki dan pred sumrak izvirali su iz neke male pukotine i začas preplavili polovicu balkona i dio vanjskog zida pod balkonom. Naoružana sprejevima, prahom protiv mrava i partvišem na teleskopskoj dršci i krenula sam u novu etapu rata. Taj mravlji Wermacht, potpomognut Luftwaffe nesnagama nije bio spreman na kapitulaciju. Nakon pola sata mlataranja s teleskopskom metlom i zaprašivanja, konačno su posustali. Znala sam da je to tek zatišje. Sutra nas čeka nova ofenziva. Ahhh...Neka samo budu uporni, bit ću i ja pa da vidimo tko će dulje izdržati!

Istuširala sam se temeljito ispirući kosu. K vragu, opet nisam kod zaprašivanja stavila rubac ili nekakvu kapu. Ma nema veze, otporna sam na sve. S čime nas sve kljukaju iz zraka, vode, hrane, malo neopitroida neće imati naročito bitan utjecaj. Tako su se u glavi redala utješne misli. Osušila sam  kosu i pogledala na sat...uskoro će mi serija na TV-u. Kroz glavu mi je bljesnuo podsjetnik da je sutra četvrtak...smeće treba iznijeti! U kućnoj haljini, u šlapama izašla sam u dvorište i izvukla polupraznu kantu s otpadom uz rub ceste. Pogledavši niz ulicu, vidjela sam žute vreće s plastičnom ambalažom kako se i dalje klate po ogradama ili leže nasukane na zemlji još uvijek čekajući odvoz. Već  treći dan.

Vratila sam se u kuću, brzinski pospremila kuhinju i konačno krenula u spavaću sobu da tamo u miru pogledam novi bolum, nove omiljene serije. Da, kapitulirala sam pred turskom sapunicom. Nakon dugog opiranja, ova jedina me nadjačala. I to se jednom moralo dogoditi. Muž je ostao gledati nogomet na tv-u br.1.

Epizoda je već dobro odmaknula. Nema veze, postoji repriza. Očekivanje raspleta ljubavnih osjećaja između glavnih junaka otegnulo se u nedogled...nikako da se dogodi. A ne možeš odustati od gledanja, iako ti je jasno  da manjkavosti ima ohoho, ali u  ovoj Fazilet je glazba vrh, pola posla su s njom napravili. Progleda se svašta kroz prste.

Utakmica je dolje završila, muž je došao na spavanje i zagledao se u tv.

- Da mi nisi prebacivao program, sad je ful napeto!- rekoh unaprijed.

- Zgodna je ova cura, tko je to?- upita muž prolazeći ispred tv-a.

- Da, bome je zgodna. To je Hazan, Faziletkina kćer, Ima ona i mlađu sestru, Edže i ona je jako lijepa, malo tupasta ali zgodna.Ta je sad ostala sirota trudna s onim tukcem Jasinom, iz njihove mahale, a u braku s  Hazimom, ocem od Yagiza i Sinana. On je nju  spasio pa se tak s njom oženio. U Sinana je prije bila Hazan zaljubljena, ali sda je zaljubljena u Yagiza, ali ni sama to ne kuži još. A Yagiz je kak izgleda, zateleban u nju, ali to mu je cura od brata, abija Sinana i zato neće da itko zna - moj "kratki sažetak" je krenuo poput lavine i  nije se dao stopirati samo tako. Muž je izgledao malo zbunjeno, ali gledao je ful zainteresirano prema ekranu.

- Ooo...vidi ovog gada, omamio je Hazan!E, tome tipu je Kerime dala lovu, potplatila ga da ju otme.

Ubacio je Hazan u kamion, ode...a Yazu nije jasno kam je nestala. Vidi, mobitel...aaa, našao ga je otmičar, pokupio taman kad je Yagiz došao.On nema pojma da je Hazan u nesvijesti u kamionu!- moj prijenos radnje je tekao i dalje, verglala sam poput komentatora nogometne utakmice.

S druge strane kreveta začulo se hrkanje, malo po malo, pa sve glasnije.

- Na, pa kome ja pričam! Motornoj pili!  – promrmljala sam i nastavila budno gledati sve dok me san nije svladao. Usred noći, kao da se čulo zvono na ulaznim vratima. Pridigla sam glavu i osluhnula. Zvonjava na ulaznim vratima nije prestajala. Koliko je sati, što se događa? Skočila sam iz kreveta tako naglo da me je uhvatila vrtoglavica. Teturala sam spavaćom sobom u polumraku, zaškiljila prema satu ...digitalni crveni brojevi su bili toliko mutni da se nije razabralo ništa. Kućni ogrtač sam nekako naopako navukla i žurno sišla stepenicama u prizemlje kuće.Tamo se zvonjava pretvorila u lupanje po vratima.Vrata su podrhtavala. Nisam znala da li sam više preplašena ili ljuta. Muž spava kao top; ne bi ga probudili da ga odnesu s krevetom! Sve moram sama, ahh! Zavirila sam kroz mutno staklo i vidjela tek obrise visoke osobe u svijetloj, žučkastoj odjeći. Vani je još bio mrak, ali ulična rasvjeta je osvjeljavala ulaz u kuću. Tko je to, koji vrag se događa? Telefoni kao da ne postoje! Bila sam ljuta. Tko je da je, mogao je nazvati, bilo bi ljudski. Hmmm... da nisu lopovi?! Lopovi valjda ne bi lupali na vrata kad provaljuju, misli su se kovitlale u glavi .

- Otvorite,  nema vremena za odugovlačenje, čekaju nas i drugi, vidimo da ste pred vratima! -čulo se izvana. Odškrinula sam vrata čvrsto zamotana u kućnu haljinu koju je trebalo držati rukama, nisam mogla  pronaći gumbe.

- Tko ste vi? Što hoćete u ovo doba noći? – škiljila sam van u smjeru muškarca u žutom kombinezonu sa zelenom kapom. Nastojala sam da glas bude čvrst. Usput sam pokušavala sasvim izbistriti vid.

- Mi smo po nalogu došli po vas, požurite! Kamion čeka!- reče taj tip.

-Ma kamo da žurim, ste vi normalni? Nemam pojma o nikakvom nalogu. Pa tko šalje kamion po ljude, i to smetlarski,  vidim?!

- Idete tamo kamo trebate stići. Dobili smo prijavu da se ide za reciklažu, pa skupljamo i vozimo. Idemo!- Pri tome me ljudina u svijetlom kombinezonu zgrabi pod ruku, drugi muškarac iskoči iz vozila koje je stajalo pred kućom i preskoči stepenicu, zgrabi usput vreću s plastikom i gurne me u leđa niz stepenice prema velikom kamionu tamno zelene boje.Ubacili su me kroz klizna vrata, zatvorili, ne mareći za moje pogrde. Malena okrugla lampa bacala je slabo svjetlo na unutrašnjost neurednog vozila.

- Sramota, banda...kuda me vozite!?

Iz kabine kamiona za odvoz otpada čulo se kako se ona dvojica smiju i pojačavaju radio do daske: sad sam već  bila uzrujana do maksimuma.Ipak se drečanje donekle stišalo, pa ponovo postavim pitanje

- Zašto me niste prije nazvali da se fino obučem, uzmem dokumente...Ne ovako. U šlafroku i šlapama, sramota.

- Bez brige,  tamo vam ionako neće trebati fina roba. A dokumenti su kod NJIH; oni ionako sve o vama znaju. Vi idete sa žutim vrećama, znači... za reciklažu. I sad dosta, budite mirni - odbrusio je onaj drugi.

Ogledala sam se oko sebe; kamion je do pola bio ispunjen žutim vrećama punim plastične ambalaže. U prednjem dijelu, u kutu je bilo nešto kao stari, sivi tepih ili deka nagurano u ogromnu plastičnu kacu ali pokazalo se da je to zapravo jedan starac sijede brade, zamotan u stare deke. Pogleda sitnim očicama prema meni, i progovori prigušenim glasom sve sjedeći u svom kutu.

- Je, sad nas buju dopeljali na smetlište. Bute vidli kakvo je to zlo. Ne znam zakaj su mene ukrcali... meni niš dobro ne dela; i srce mi furt preskače! Joj, vražja družba. Zgleda da smo došli. Evo... čujete kak tam ruži, kak sam vrag stružeju s tim prešama. Ccc... Ha, a kaj se more! Evo, tu smo otvaraju vrata, sad nas budeju hitili u žuti kontejner, pa u prešu vragi jedni! Na te riječi sam pokrila glavu žutom vrećom koju sam  razderala i odlučila iskočiti čim otvore klizna vrata. Treba pobjeći, nema druge...pa tko živ- tko mrtav. Sve što je stari bradonja ispričao, ulilo mi je još više straha u kosti.Vrata su zacvilila, jedna spodoba u skafanderu sličnom onima koji nose astronauti stajala je kod otvora i naglavnom lampom osvijetlila unutrašnjost vozila. Točno sam osjetila hladnoću i drhtala, najednom se nisam mogla ni pomaknuti! Grubi glas je povikao - Vas dvoje tamo, idemo u salu za prijeme, nema zabušavanja!

- Ali to je neka zabuna! Tko je to naredio?- propentala sam pokušavajući ugurati noge u odjednom  premale papuče.

- Gradska vlast! I nema više pitanja! Jasno?- zagrmio je astronaut.

Pokraj sebe na podu kamiona, ugledala sam odjednom hrpu starog, hrđavog posuđa. Dograbila sam prvu tavu i zavitlala ju ravno u zablendiranu glavu. Potrčala sam i pokušala se provući pokraj čuvara, ali čuvar  je sve vidio i čvrsto me zgrabio za rame te povikao – Hej, smiri se!!!

- Nee, ne u reciklažu! Nećuuu! Neću u kontejner!Ne reciklažaaa! – vikala sam. Osjetila sam kako me čvrsto drži za ramena, tresući me i  htjela se istrgnuti. Ali drmusanje nije prestalo.Tada sam otvorila oči. Muž me je drmao za rame i gledao  začuđenim pogledom. –  Halo...kakva te reciklaža spopala? Batrgaš se s nogama i rukama, nekakve preše i reciklažu spominješ, ccc… Bože dragi... Daj spavaj normalno!

Trebalo je nekoliko trenutaka da shvatim da nigdje nema škripave preše niti starca s bradom.      

 

  Još pomalo ošamućana, odahnula sam s olakšanjem i odlučila da je vrijeme za prvu jutarnju kavu.

 zvjezdanas80@gmail.com

U busu

 

U busu

Autobus je krenuo s okretišta. Nekoliko putnika je ostalo stajati, sva sjedeća mjesta bila su zauzeta. U ove večernje sate, popunjenost prema gradu je bila veća nego u  suprotnom smjeru, pogotovo do  zadnje stanice. Na prvoj stanici ušla su  tri putnika, jedan mladić i dvije žene. Bus je  naglo krenuo. Jedna žena još je  pokušavala  poništiti voznu kartu u automatu pored ulaznih vrata. U vožnji je bilo malo teže ugurati kartu u uski procijep aparata. Jedva se premjestila par koraka dalje, vozač je u zavoj ušao naglo i brzo. Stala je uz staklo čvrsto se držeći za naslon sjedala. Odjednom osjeti da joj je našto prozujalo uz glavu, okrznulo kosu i uho, začuo se glasan štropot. Na pod autobusa pao je dugačak, masivan štap, sličan onima kakve koriste soboslikari, s teleskopskom drškom. Automatski se okrene u smjeru neodgovornog vlasnika tog alata i gotovo da je zaustila ...pazite malo s tim, na glavu mi je palo to vaše čudo, kad...vlasnik štapa se uz gromoglasnu psovku  digne sa sjedišta, sporo ga podigne gurajući  putnike kao da su stvari  i razjareno pogleda u ljude nasuprot. Pogled je to bio koji je bilo bolje izbjegavati, a žena u stotinki zaustavi riječ koja samo što nije izletjela. Proskenira još jednom brzinski muškarca pogledom; bilo joj je drago što je uspjela pregristi jezik. Taj nije sav svoj, pomisli u tom letimičnom pregledu situacije, jer slijedila je druga psovka, ničim izazvana, pa još cijeli niz prostota. Ljudi  su ušutjeli, nelagoda se osjetila u zraku, ali nitko da pisne. Svi su još napetije tipkali po svojim mobitelima,  guglali, nastojeći ostati neprimjetni. Brkati prostak je fakat raspolagao s bogatim repertoarom vulgarnosti, no odjednom je zašutio; ponestalo mu zraka. U toj neugodnoj tišini odjednom se za čuo prigušen smijeh, zaustavljen tek što se oteo. Žena plave kose, srednjih  godina, kojoj se potkrao smijeh sjedila je nasuprot brkonje, a on je odjednom svoj staklasti pogled usmjerio direktno na nju: - Kaj, kaj se ceriš?! Koga vraga se kesiš? Ja sam umoran ko pas, a ti se ceriš, tu meni, glupačo glupa?! Jeebaaate, kaj se ti imaš smijati, ti, pa pogleč se na kaj sličiš, jee bate, ko trokrilni ormar si! Guzica ti je ko garaža, pogleč se, i ti... ti se buš smijala ko krava! Marš, marš... jebo pas mater glupim babama!  -  . Žena se digla, stegnula baloner oko struka i otišla u stražnji dio busa, ne želeći se upuštati u verbalni sukob. Na licu joj se  vidjelo koliko joj je neugodno. Imala je možda  dogovor na koji je trebala stići; racionalno je ipak procijenila da je bolje ne dolijevati ulje na vatru u ovoj posve neočekivanoj, ružnoj situaciji u kojoj se ni kriva ni dužna našla. Ni sama nije znala zašto se nasmijala, jednostavno je  izletjelo. Normalan čovjek bi se našalio...ali ovaj je van kontrole, tako da je samo  uzmaknula. Njegove riječi i dalje su je dohvaćale, još uvijek ju je gađao uvredama.Vozač je vozio, nije dao naslutiti da vidi i čuje gungulu. Nitko od putnika nije se  suprostavio...jer bolje gledati svoja posla, nego možda završiti u policiskoj stanici, na ispitivanju i priskrbiti si sto problema. Nelagoda i strah širila se vozilom. Muškarac s teleskopskim štapom je na tren zašutio, autobus je vozio dalje, na stanicama su ulazili novi putnici, izaslo je tek dvoje. Odjedno m je pažnju usmjerio na mladića, srednjoškolca koji se našao pokraj njega . - Ii...kaj TI misliš, kolko košta ovaj štap? A? A mali, kaj veliš? Kaj blejiš, reci  kaj misliš?! Mladić, iako nevoljko, smireno odgovori kako je vjerojatno bio skup. -I te kak skup, jeebote, pa kaj ove krampače misle da ja vozim iz zajebancije?! Aaa? E...to mi je kupil brat, poslal mi iz Njemačke...Nek šalje, ima on love. Ja rintam ko stoka, a lova?! Nema!!! Neeemaa. I viš ti ove  babe?! Glupe krave! - Opet se čulo ..TRAS !- teški, skupi alat pao je i očešao dvoje ljudi. Nisu prigovorili ni slovo, samo su se povukli prema srednjim vratima. Neki su već htjeli izići iz ovog autobusa čim se zaustavi na prvoj stanici, pričekati u miru slijedeći bus. -S budalom se ne treba kačiti- promrmljao je u prolazu  vrlo tiho gospodin u sivom šeširu i pritisnuo tipku za otvaranje vrata.  Bus je  nakon raskršća stao na stanici. Desetak ljudi je sišlo. Brko je naglo skočio sa sjedala, pograbio štap i jurnuo prema izlazu psujući mrak i jebenu gužvu, glupe trokrilne babe i promašenu stanicu. Ostao je vani  zureći izazivački prema unutrašnjosti osvijetljenog busa čiji putnici su odahnuli i sada kada divljaka više nije bilo tu, krenuli komentirati  ispad luđaka. Vozač je bacio kratak pogled u ogledalo iznad glave i flegmatičnim izrazom, bez riječi nastavio vožnju prema Črnomercu.