U busu

 

U busu

Autobus je krenuo s okretišta. Nekoliko putnika je ostalo stajati, sva sjedeća mjesta bila su zauzeta. U ove večernje sate, popunjenost prema gradu je bila veća nego u  suprotnom smjeru, pogotovo do  zadnje stanice. Na prvoj stanici ušla su  tri putnika, jedan mladić i dvije žene. Bus je  naglo krenuo. Jedna žena još je  pokušavala  poništiti voznu kartu u automatu pored ulaznih vrata. U vožnji je bilo malo teže ugurati kartu u uski procijep aparata. Jedva se premjestila par koraka dalje, vozač je u zavoj ušao naglo i brzo. Stala je uz staklo čvrsto se držeći za naslon sjedala. Odjednom osjeti da joj je našto prozujalo uz glavu, okrznulo kosu i uho, začuo se glasan štropot. Na pod autobusa pao je dugačak, masivan štap, sličan onima kakve koriste soboslikari, s teleskopskom drškom. Automatski se okrene u smjeru neodgovornog vlasnika tog alata i gotovo da je zaustila ...pazite malo s tim, na glavu mi je palo to vaše čudo, kad...vlasnik štapa se uz gromoglasnu psovku  digne sa sjedišta, sporo ga podigne gurajući  putnike kao da su stvari  i razjareno pogleda u ljude nasuprot. Pogled je to bio koji je bilo bolje izbjegavati, a žena u stotinki zaustavi riječ koja samo što nije izletjela. Proskenira još jednom brzinski muškarca pogledom; bilo joj je drago što je uspjela pregristi jezik. Taj nije sav svoj, pomisli u tom letimičnom pregledu situacije, jer slijedila je druga psovka, ničim izazvana, pa još cijeli niz prostota. Ljudi  su ušutjeli, nelagoda se osjetila u zraku, ali nitko da pisne. Svi su još napetije tipkali po svojim mobitelima,  guglali, nastojeći ostati neprimjetni. Brkati prostak je fakat raspolagao s bogatim repertoarom vulgarnosti, no odjednom je zašutio; ponestalo mu zraka. U toj neugodnoj tišini odjednom se za čuo prigušen smijeh, zaustavljen tek što se oteo. Žena plave kose, srednjih  godina, kojoj se potkrao smijeh sjedila je nasuprot brkonje, a on je odjednom svoj staklasti pogled usmjerio direktno na nju: - Kaj, kaj se ceriš?! Koga vraga se kesiš? Ja sam umoran ko pas, a ti se ceriš, tu meni, glupačo glupa?! Jeebaaate, kaj se ti imaš smijati, ti, pa pogleč se na kaj sličiš, jee bate, ko trokrilni ormar si! Guzica ti je ko garaža, pogleč se, i ti... ti se buš smijala ko krava! Marš, marš... jebo pas mater glupim babama!  -  . Žena se digla, stegnula baloner oko struka i otišla u stražnji dio busa, ne želeći se upuštati u verbalni sukob. Na licu joj se  vidjelo koliko joj je neugodno. Imala je možda  dogovor na koji je trebala stići; racionalno je ipak procijenila da je bolje ne dolijevati ulje na vatru u ovoj posve neočekivanoj, ružnoj situaciji u kojoj se ni kriva ni dužna našla. Ni sama nije znala zašto se nasmijala, jednostavno je  izletjelo. Normalan čovjek bi se našalio...ali ovaj je van kontrole, tako da je samo  uzmaknula. Njegove riječi i dalje su je dohvaćale, još uvijek ju je gađao uvredama.Vozač je vozio, nije dao naslutiti da vidi i čuje gungulu. Nitko od putnika nije se  suprostavio...jer bolje gledati svoja posla, nego možda završiti u policiskoj stanici, na ispitivanju i priskrbiti si sto problema. Nelagoda i strah širila se vozilom. Muškarac s teleskopskim štapom je na tren zašutio, autobus je vozio dalje, na stanicama su ulazili novi putnici, izaslo je tek dvoje. Odjedno m je pažnju usmjerio na mladića, srednjoškolca koji se našao pokraj njega . - Ii...kaj TI misliš, kolko košta ovaj štap? A? A mali, kaj veliš? Kaj blejiš, reci  kaj misliš?! Mladić, iako nevoljko, smireno odgovori kako je vjerojatno bio skup. -I te kak skup, jeebote, pa kaj ove krampače misle da ja vozim iz zajebancije?! Aaa? E...to mi je kupil brat, poslal mi iz Njemačke...Nek šalje, ima on love. Ja rintam ko stoka, a lova?! Nema!!! Neeemaa. I viš ti ove  babe?! Glupe krave! - Opet se čulo ..TRAS !- teški, skupi alat pao je i očešao dvoje ljudi. Nisu prigovorili ni slovo, samo su se povukli prema srednjim vratima. Neki su već htjeli izići iz ovog autobusa čim se zaustavi na prvoj stanici, pričekati u miru slijedeći bus. -S budalom se ne treba kačiti- promrmljao je u prolazu  vrlo tiho gospodin u sivom šeširu i pritisnuo tipku za otvaranje vrata.  Bus je  nakon raskršća stao na stanici. Desetak ljudi je sišlo. Brko je naglo skočio sa sjedala, pograbio štap i jurnuo prema izlazu psujući mrak i jebenu gužvu, glupe trokrilne babe i promašenu stanicu. Ostao je vani  zureći izazivački prema unutrašnjosti osvijetljenog busa čiji putnici su odahnuli i sada kada divljaka više nije bilo tu, krenuli komentirati  ispad luđaka. Vozač je bacio kratak pogled u ogledalo iznad glave i flegmatičnim izrazom, bez riječi nastavio vožnju prema Črnomercu.