Kostanjevica na Krki

Cistercitski samostan u Kostanjevici na Krki, Sloveniji koji je postao galerija. Dovoljno je ponoviti riječi otisnute u promotivnom vodiču galerije. Tamo gdje se kultura i umjetnost isprepliću s prirodom i duhovnošću.

 

 

 

Prije godinu dana, na
kraju rujna 2019. uputili smo se Kostanjevicu na Krki. Mali izlet u Sloveniju. Kratka vožnja od Zagreba; stigli smo u jedan prilično idiličan kraj, miran, uredan i pomalo uspavan. Nas četvero; sin, snaha, muž i ja. Stigli bi ranije da nismo promašili skretanje vodeći se varljivim sjećanjem na određenu cestu koja odavno više ne izgleda kao ona od prije tridesetak godina. Ili mi ne pamtimo više tako dobro kao prije. Ništa ne smeta,  malo bolje smo upoznali krajolik. Kada smo stigli najprije smo obišli mali, umjetni otočić na Krki na koji se stiže jednim od drvenih mostova, popili kavu i prezalogajili u centru mjesta. Zatim smo krenuli prema našem  cilju kojeg se sjećam iz mlađih godina. Svojih. Zanimalo me kako sada izgleda ta impresivna građevina koja je ostavila dubok dojam na mene. Sjećam se da je još onda bio samostana dio pod skelama a jedan dio unutrašnjeg prostora je tada bio obnovljen te su bile izložene umjetničke slike.

Kostanjevica na Krki je jedan od najmanjih, i jedini slovenski otočni gradić koji privlači svojim bogatim povijesnim, kulturnim i prirodnim naslijeđem. Na mjestu današnjeg specijaliziranog muzeja stoljećima je dominirao cistercitski samostan Studenac svete Marije kojeg je 1234. godine osnovao vojvoda od Koruške Bernard Spanheimski. U bivšoj samostanskoj crkvi( sada desakralizirana) pokopani su vojvodina žena Juta i sin Bernard. Kroz period dug nekoliko stoljeća, samostan je predstavljao gospodarski i kulturni centar kojim su upravljali monasi. Već u vrijeme renesanse samostan je bio moćna utvrda čiji su žitelji bili sigurni od razbojničkih napada. 

Latinski naziv ovog Reda je 'ordo cisterciensis'. Osnovao ga je 1098. godine sveti Robert, u mjestu Citeaux, latinski Cistercium, u francuskoj pokrajini Burgundiji. Značajan doprinos za širenje Reda u Europi dao je sveti Bernard iz Clairvauxa u 12. stoljeću.

Cisterciti su monaški red u Katoličkoj Crkvi. Red je nastao krajem 11. stoljeća, godine 1098., kada je benediktinski opat Robert sa dvadesetak monaha napustio svoju opatiju Molesme (Francuska) i osnovao novi samostan u Citeauxu, želeći provoditi monaški život što vjernije prema pravilu sv. Benedikta. Od mjesta Citeaux ova grupa monaha je po mjestu boravka prozvana cisterciti.

 Odijelo im se sastoji od bijelog habita i crnog škapulara. Kad sudjeluju u korskoj molitvi i zajedničkoj liturgiji oblače bijelu široku kukolu.

Prolazeći  dugačkim hodnicima, u tišini i bez gradske buke nije teško zamisliti šutljive cistercite u bijelim habitima kako brzo i tiho, poput sjena promiču hodnicima da bi nakon molitve ispunili zadaću zadanu za taj dan, i opet završili dan u molitvi. Samostansko zvono 7 puta tokom dana pozivalo je na molitvu. Živjeli su asketski, pod izrekom: Ora et Labora, što znači... radi i moli. Koliko su cisteriti  značili u razvoju poljoprivrede i graditeljstva toga područja, u vrijeme procvata i izgradnje samog samostana, može se tek pretpostavljati. Utjecaj radišnih, šutljivih monaha koji su prenosili uz pismenost i iskustva obrade zemlje iz zemalja zapadne Europe, pogotovo plodne Burgundije na ova područja je bio izuzetno koristan. Svoja znanja iz rada na zemlji, krčenju i isušivanju močvara te rad s poljoprivrednim kulturama pronosili su radeći fizičke poslove, uključujući poljoprivredu i gradnju a neki od njih su se bavili pisanjem i naukom. Što se tiče cistercita u Hrvatskoj, šteta je velika  što su Turci temeljito 1565.razrušili  cistercitski samostan i crkvu u Topuskom.

 

Danas je to Galerija Božidar Jakac, formalno osnovana 1974. godine. U ovim prostorijama, impresivnim površinom i lokacijom, nalaze se umjetnička djela (pretežno likovna) brojnih slovenskih umjetnika. Jezgru čine stalne zbirka središnjih protagonista slovenske moderne umjetnosti kao što su : Tone Kralj, France Kralj, Božidar Jakac,France Gorše, Zoran Didek i drugi. Od 1977.god.  je otvorena i zbirka Pleterska zbirka europskih slikara, inače u vlasništvu obližnjeg kartuzijanskog samostana u Pleterju. Bogatu međunarodnu tradiciju ima i Međunarodni kiparski simpozij Forma viva začet na radilištu u Kostanjevici na Krki 1961. koji danas vrijedi za najstariji još djelujući kiparski simpozij na svijetu. Na bijenalnim simpozijima umjetnici tijekom jednomjesečnog boravka u ovom idiličnom kraju oblikuju kipove iz duba, to jest hrastovine tipične za to područje. Tako je kroz desetljeća nastajao Park skulptura oko zgrade muzeja, koji broji više od 100 monumentalnih kipova u hrastovini.

 

Stres, sapunica i reciklaža

 

Stres, sapunica…reciklaža

 

Borba s mravima, što letećim što hodajućim nije prestajala tjednima. Svaki dan pred sumrak izvirali su iz neke male pukotine i začas preplavili polovicu balkona i dio vanjskog zida pod balkonom. Naoružana sprejevima, prahom protiv mrava i partvišem na teleskopskoj dršci i krenula sam u novu etapu rata. Taj mravlji Wermacht, potpomognut Luftwaffe nesnagama nije bio spreman na kapitulaciju. Nakon pola sata mlataranja s teleskopskom metlom i zaprašivanja, konačno su posustali. Znala sam da je to tek zatišje. Sutra nas čeka nova ofenziva. Ahhh...Neka samo budu uporni, bit ću i ja pa da vidimo tko će dulje izdržati!

Istuširala sam se temeljito ispirući kosu. K vragu, opet nisam kod zaprašivanja stavila rubac ili nekakvu kapu. Ma nema veze, otporna sam na sve. S čime nas sve kljukaju iz zraka, vode, hrane, malo neopitroida neće imati naročito bitan utjecaj. Tako su se u glavi redala utješne misli. Osušila sam  kosu i pogledala na sat...uskoro će mi serija na TV-u. Kroz glavu mi je bljesnuo podsjetnik da je sutra četvrtak...smeće treba iznijeti! U kućnoj haljini, u šlapama izašla sam u dvorište i izvukla polupraznu kantu s otpadom uz rub ceste. Pogledavši niz ulicu, vidjela sam žute vreće s plastičnom ambalažom kako se i dalje klate po ogradama ili leže nasukane na zemlji još uvijek čekajući odvoz. Već  treći dan.

Vratila sam se u kuću, brzinski pospremila kuhinju i konačno krenula u spavaću sobu da tamo u miru pogledam novi bolum, nove omiljene serije. Da, kapitulirala sam pred turskom sapunicom. Nakon dugog opiranja, ova jedina me nadjačala. I to se jednom moralo dogoditi. Muž je ostao gledati nogomet na tv-u br.1.

Epizoda je već dobro odmaknula. Nema veze, postoji repriza. Očekivanje raspleta ljubavnih osjećaja između glavnih junaka otegnulo se u nedogled...nikako da se dogodi. A ne možeš odustati od gledanja, iako ti je jasno  da manjkavosti ima ohoho, ali u  ovoj Fazilet je glazba vrh, pola posla su s njom napravili. Progleda se svašta kroz prste.

Utakmica je dolje završila, muž je došao na spavanje i zagledao se u tv.

- Da mi nisi prebacivao program, sad je ful napeto!- rekoh unaprijed.

- Zgodna je ova cura, tko je to?- upita muž prolazeći ispred tv-a.

- Da, bome je zgodna. To je Hazan, Faziletkina kćer, Ima ona i mlađu sestru, Edže i ona je jako lijepa, malo tupasta ali zgodna.Ta je sad ostala sirota trudna s onim tukcem Jasinom, iz njihove mahale, a u braku s  Hazimom, ocem od Yagiza i Sinana. On je nju  spasio pa se tak s njom oženio. U Sinana je prije bila Hazan zaljubljena, ali sda je zaljubljena u Yagiza, ali ni sama to ne kuži još. A Yagiz je kak izgleda, zateleban u nju, ali to mu je cura od brata, abija Sinana i zato neće da itko zna - moj "kratki sažetak" je krenuo poput lavine i  nije se dao stopirati samo tako. Muž je izgledao malo zbunjeno, ali gledao je ful zainteresirano prema ekranu.

- Ooo...vidi ovog gada, omamio je Hazan!E, tome tipu je Kerime dala lovu, potplatila ga da ju otme.

Ubacio je Hazan u kamion, ode...a Yazu nije jasno kam je nestala. Vidi, mobitel...aaa, našao ga je otmičar, pokupio taman kad je Yagiz došao.On nema pojma da je Hazan u nesvijesti u kamionu!- moj prijenos radnje je tekao i dalje, verglala sam poput komentatora nogometne utakmice.

S druge strane kreveta začulo se hrkanje, malo po malo, pa sve glasnije.

- Na, pa kome ja pričam! Motornoj pili!  – promrmljala sam i nastavila budno gledati sve dok me san nije svladao. Usred noći, kao da se čulo zvono na ulaznim vratima. Pridigla sam glavu i osluhnula. Zvonjava na ulaznim vratima nije prestajala. Koliko je sati, što se događa? Skočila sam iz kreveta tako naglo da me je uhvatila vrtoglavica. Teturala sam spavaćom sobom u polumraku, zaškiljila prema satu ...digitalni crveni brojevi su bili toliko mutni da se nije razabralo ništa. Kućni ogrtač sam nekako naopako navukla i žurno sišla stepenicama u prizemlje kuće.Tamo se zvonjava pretvorila u lupanje po vratima.Vrata su podrhtavala. Nisam znala da li sam više preplašena ili ljuta. Muž spava kao top; ne bi ga probudili da ga odnesu s krevetom! Sve moram sama, ahh! Zavirila sam kroz mutno staklo i vidjela tek obrise visoke osobe u svijetloj, žučkastoj odjeći. Vani je još bio mrak, ali ulična rasvjeta je osvjeljavala ulaz u kuću. Tko je to, koji vrag se događa? Telefoni kao da ne postoje! Bila sam ljuta. Tko je da je, mogao je nazvati, bilo bi ljudski. Hmmm... da nisu lopovi?! Lopovi valjda ne bi lupali na vrata kad provaljuju, misli su se kovitlale u glavi .

- Otvorite,  nema vremena za odugovlačenje, čekaju nas i drugi, vidimo da ste pred vratima! -čulo se izvana. Odškrinula sam vrata čvrsto zamotana u kućnu haljinu koju je trebalo držati rukama, nisam mogla  pronaći gumbe.

- Tko ste vi? Što hoćete u ovo doba noći? – škiljila sam van u smjeru muškarca u žutom kombinezonu sa zelenom kapom. Nastojala sam da glas bude čvrst. Usput sam pokušavala sasvim izbistriti vid.

- Mi smo po nalogu došli po vas, požurite! Kamion čeka!- reče taj tip.

-Ma kamo da žurim, ste vi normalni? Nemam pojma o nikakvom nalogu. Pa tko šalje kamion po ljude, i to smetlarski,  vidim?!

- Idete tamo kamo trebate stići. Dobili smo prijavu da se ide za reciklažu, pa skupljamo i vozimo. Idemo!- Pri tome me ljudina u svijetlom kombinezonu zgrabi pod ruku, drugi muškarac iskoči iz vozila koje je stajalo pred kućom i preskoči stepenicu, zgrabi usput vreću s plastikom i gurne me u leđa niz stepenice prema velikom kamionu tamno zelene boje.Ubacili su me kroz klizna vrata, zatvorili, ne mareći za moje pogrde. Malena okrugla lampa bacala je slabo svjetlo na unutrašnjost neurednog vozila.

- Sramota, banda...kuda me vozite!?

Iz kabine kamiona za odvoz otpada čulo se kako se ona dvojica smiju i pojačavaju radio do daske: sad sam već  bila uzrujana do maksimuma.Ipak se drečanje donekle stišalo, pa ponovo postavim pitanje

- Zašto me niste prije nazvali da se fino obučem, uzmem dokumente...Ne ovako. U šlafroku i šlapama, sramota.

- Bez brige,  tamo vam ionako neće trebati fina roba. A dokumenti su kod NJIH; oni ionako sve o vama znaju. Vi idete sa žutim vrećama, znači... za reciklažu. I sad dosta, budite mirni - odbrusio je onaj drugi.

Ogledala sam se oko sebe; kamion je do pola bio ispunjen žutim vrećama punim plastične ambalaže. U prednjem dijelu, u kutu je bilo nešto kao stari, sivi tepih ili deka nagurano u ogromnu plastičnu kacu ali pokazalo se da je to zapravo jedan starac sijede brade, zamotan u stare deke. Pogleda sitnim očicama prema meni, i progovori prigušenim glasom sve sjedeći u svom kutu.

- Je, sad nas buju dopeljali na smetlište. Bute vidli kakvo je to zlo. Ne znam zakaj su mene ukrcali... meni niš dobro ne dela; i srce mi furt preskače! Joj, vražja družba. Zgleda da smo došli. Evo... čujete kak tam ruži, kak sam vrag stružeju s tim prešama. Ccc... Ha, a kaj se more! Evo, tu smo otvaraju vrata, sad nas budeju hitili u žuti kontejner, pa u prešu vragi jedni! Na te riječi sam pokrila glavu žutom vrećom koju sam  razderala i odlučila iskočiti čim otvore klizna vrata. Treba pobjeći, nema druge...pa tko živ- tko mrtav. Sve što je stari bradonja ispričao, ulilo mi je još više straha u kosti.Vrata su zacvilila, jedna spodoba u skafanderu sličnom onima koji nose astronauti stajala je kod otvora i naglavnom lampom osvijetlila unutrašnjost vozila. Točno sam osjetila hladnoću i drhtala, najednom se nisam mogla ni pomaknuti! Grubi glas je povikao - Vas dvoje tamo, idemo u salu za prijeme, nema zabušavanja!

- Ali to je neka zabuna! Tko je to naredio?- propentala sam pokušavajući ugurati noge u odjednom  premale papuče.

- Gradska vlast! I nema više pitanja! Jasno?- zagrmio je astronaut.

Pokraj sebe na podu kamiona, ugledala sam odjednom hrpu starog, hrđavog posuđa. Dograbila sam prvu tavu i zavitlala ju ravno u zablendiranu glavu. Potrčala sam i pokušala se provući pokraj čuvara, ali čuvar  je sve vidio i čvrsto me zgrabio za rame te povikao – Hej, smiri se!!!

- Nee, ne u reciklažu! Nećuuu! Neću u kontejner!Ne reciklažaaa! – vikala sam. Osjetila sam kako me čvrsto drži za ramena, tresući me i  htjela se istrgnuti. Ali drmusanje nije prestalo.Tada sam otvorila oči. Muž me je drmao za rame i gledao  začuđenim pogledom. –  Halo...kakva te reciklaža spopala? Batrgaš se s nogama i rukama, nekakve preše i reciklažu spominješ, ccc… Bože dragi... Daj spavaj normalno!

Trebalo je nekoliko trenutaka da shvatim da nigdje nema škripave preše niti starca s bradom.      

 

  Još pomalo ošamućana, odahnula sam s olakšanjem i odlučila da je vrijeme za prvu jutarnju kavu.

 zvjezdanas80@gmail.com

U busu

 

U busu

Autobus je krenuo s okretišta. Nekoliko putnika je ostalo stajati, sva sjedeća mjesta bila su zauzeta. U ove večernje sate, popunjenost prema gradu je bila veća nego u  suprotnom smjeru, pogotovo do  zadnje stanice. Na prvoj stanici ušla su  tri putnika, jedan mladić i dvije žene. Bus je  naglo krenuo. Jedna žena još je  pokušavala  poništiti voznu kartu u automatu pored ulaznih vrata. U vožnji je bilo malo teže ugurati kartu u uski procijep aparata. Jedva se premjestila par koraka dalje, vozač je u zavoj ušao naglo i brzo. Stala je uz staklo čvrsto se držeći za naslon sjedala. Odjednom osjeti da joj je našto prozujalo uz glavu, okrznulo kosu i uho, začuo se glasan štropot. Na pod autobusa pao je dugačak, masivan štap, sličan onima kakve koriste soboslikari, s teleskopskom drškom. Automatski se okrene u smjeru neodgovornog vlasnika tog alata i gotovo da je zaustila ...pazite malo s tim, na glavu mi je palo to vaše čudo, kad...vlasnik štapa se uz gromoglasnu psovku  digne sa sjedišta, sporo ga podigne gurajući  putnike kao da su stvari  i razjareno pogleda u ljude nasuprot. Pogled je to bio koji je bilo bolje izbjegavati, a žena u stotinki zaustavi riječ koja samo što nije izletjela. Proskenira još jednom brzinski muškarca pogledom; bilo joj je drago što je uspjela pregristi jezik. Taj nije sav svoj, pomisli u tom letimičnom pregledu situacije, jer slijedila je druga psovka, ničim izazvana, pa još cijeli niz prostota. Ljudi  su ušutjeli, nelagoda se osjetila u zraku, ali nitko da pisne. Svi su još napetije tipkali po svojim mobitelima,  guglali, nastojeći ostati neprimjetni. Brkati prostak je fakat raspolagao s bogatim repertoarom vulgarnosti, no odjednom je zašutio; ponestalo mu zraka. U toj neugodnoj tišini odjednom se za čuo prigušen smijeh, zaustavljen tek što se oteo. Žena plave kose, srednjih  godina, kojoj se potkrao smijeh sjedila je nasuprot brkonje, a on je odjednom svoj staklasti pogled usmjerio direktno na nju: - Kaj, kaj se ceriš?! Koga vraga se kesiš? Ja sam umoran ko pas, a ti se ceriš, tu meni, glupačo glupa?! Jeebaaate, kaj se ti imaš smijati, ti, pa pogleč se na kaj sličiš, jee bate, ko trokrilni ormar si! Guzica ti je ko garaža, pogleč se, i ti... ti se buš smijala ko krava! Marš, marš... jebo pas mater glupim babama!  -  . Žena se digla, stegnula baloner oko struka i otišla u stražnji dio busa, ne želeći se upuštati u verbalni sukob. Na licu joj se  vidjelo koliko joj je neugodno. Imala je možda  dogovor na koji je trebala stići; racionalno je ipak procijenila da je bolje ne dolijevati ulje na vatru u ovoj posve neočekivanoj, ružnoj situaciji u kojoj se ni kriva ni dužna našla. Ni sama nije znala zašto se nasmijala, jednostavno je  izletjelo. Normalan čovjek bi se našalio...ali ovaj je van kontrole, tako da je samo  uzmaknula. Njegove riječi i dalje su je dohvaćale, još uvijek ju je gađao uvredama.Vozač je vozio, nije dao naslutiti da vidi i čuje gungulu. Nitko od putnika nije se  suprostavio...jer bolje gledati svoja posla, nego možda završiti u policiskoj stanici, na ispitivanju i priskrbiti si sto problema. Nelagoda i strah širila se vozilom. Muškarac s teleskopskim štapom je na tren zašutio, autobus je vozio dalje, na stanicama su ulazili novi putnici, izaslo je tek dvoje. Odjedno m je pažnju usmjerio na mladića, srednjoškolca koji se našao pokraj njega . - Ii...kaj TI misliš, kolko košta ovaj štap? A? A mali, kaj veliš? Kaj blejiš, reci  kaj misliš?! Mladić, iako nevoljko, smireno odgovori kako je vjerojatno bio skup. -I te kak skup, jeebote, pa kaj ove krampače misle da ja vozim iz zajebancije?! Aaa? E...to mi je kupil brat, poslal mi iz Njemačke...Nek šalje, ima on love. Ja rintam ko stoka, a lova?! Nema!!! Neeemaa. I viš ti ove  babe?! Glupe krave! - Opet se čulo ..TRAS !- teški, skupi alat pao je i očešao dvoje ljudi. Nisu prigovorili ni slovo, samo su se povukli prema srednjim vratima. Neki su već htjeli izići iz ovog autobusa čim se zaustavi na prvoj stanici, pričekati u miru slijedeći bus. -S budalom se ne treba kačiti- promrmljao je u prolazu  vrlo tiho gospodin u sivom šeširu i pritisnuo tipku za otvaranje vrata.  Bus je  nakon raskršća stao na stanici. Desetak ljudi je sišlo. Brko je naglo skočio sa sjedala, pograbio štap i jurnuo prema izlazu psujući mrak i jebenu gužvu, glupe trokrilne babe i promašenu stanicu. Ostao je vani  zureći izazivački prema unutrašnjosti osvijetljenog busa čiji putnici su odahnuli i sada kada divljaka više nije bilo tu, krenuli komentirati  ispad luđaka. Vozač je bacio kratak pogled u ogledalo iznad glave i flegmatičnim izrazom, bez riječi nastavio vožnju prema Črnomercu.

Kiki i Riki

 

Kiki…i Riki

Ovo je  kratka priča o Kikiju i Rikiju, istinita priča ,ozbiljno . Pitam se da li su Kiki i Riki čuli za jednog  Ferdinanda koji  još uvijek sjedi tamo negdje ispod stabla i miriši cvijeće ? Sumnjam…Oni ne gledaju televiziju, ne čitaju stripove. A ipak, imaju s Ferdinandom neke sličnosti; blage su naravi, ni mrava ne bi zgazili, osim slučajno, ne bi oni nikada ništa  srušili ili slomili, osim,naravno, opet sasvim slučajno. Malo su trapavi ali, takva im je konstitucija;  korpulentni su.  Nije ni važno jer Kiki, a ni Riki nisu baletani, ni čuli nisu za balet. Kiki I Riki su bikovi.

Žive u svojem prostoru ; ne mare previše za  znatiželjnike koji zaviruju kroz ogradu, ali dovoljno je  da jedan od njih okrene glavu i pogleda  prolaznika pa da taj produži svojim putem brzim korakom.

Gazdu znaju po glasu i koraku tada  znaju da će dobiti hranu, ili će im  gazda  iščetkati leđa  četkom.To godi.

Ima jedna zgoda kada je stara gazdarica majka, nazvala sina koji je bio usred poslovnog sastanka  kompanije. Bila je u velikoj panici, nije htjela smetati sinu na poslu, ali... nije znala što da radi! Kada je telefonom  dobila sina,  paničnim glasom ga  je obavijestila  o zbivanjima kod kuće: „Kiki je ušel  u staru hižu, …krenul je  na tavan!!!  Na pol štengi  je i ne zna ni sim ni tam!“ Unutar ograde, naime, nalazi se i stara kuća domaćina, hiža; tek se povremeno prozračuje za lijepa sunčana vremena. Sad je Kiki, sasvim nenadano, odlučio  istražiti kako je unutar te  kuće u kojoj nikada  nije bio. Pa je zaglavio.

 Mladi gazda, bio je u gradu, u firmi… sastanak upravnog odbora bio je u tijeku, važna rasprava se vodila  no, on je od prve  shvatio ozbiljnost situacije te zamolio za razumijevanje, jer situacija je i bila , hmm.. krajnje delikatna!

Sjeo je u auto i smjesta odjurio kući.Trebalo mu je desetak  minuta.  Kada je stigao, odmah je snimio situaciju koja nije bila  neozbiljna. Na prvi pogled scena kojoj su svjedočili sad već brojni promatrači  na sigurnoj udaljenosti od rogatog istraživača, bila je u neku ruku tragična u neku ruku, ha… komična, jer... Kiki je zaglavio na pola stubišta. Hrabriji susjedi  pokušavali su nabaciti omču Kikiju  preko rogate glave, no nije išlo. Prostor je bio malo skučen za tu vrstu hvatanja.

Pokušaji  da se bika teškog gotovo tonu, nagovori da se spusti  niz  drvene stepenice  bili su sve redom neuspješni. A tek savjeti , upravo  za „zbirku bisera“ !  Teoretskih savjetnika kao u priči, a u praksi nitko da priđe bliže od 2 metra.  Spominjalo se i mesara kao najbolje rješenje.   Sreća da je Kiki  sam uspio dokučiti način na koji se treba spustiti. Natraške pomalo. Kao da je pomislio: „Eee.. ako me ovi budu spašavali, ode meni  glava!“

Kiki se dakle na kraju parade  uspješno sam spustio niz  stube, neozlijeđen, ali uplašen i zbunjen. Stubište je pritom sasvim demolirao, no, sačuvao je noge, a to  je bilo najvažnije.

 Kad su ga naposlijetku uveli u njegovu nastambu i smjestili pokraj Rikija koji je mirno preživao sijeno,  Kiki je malo tresao glavom i udario par puta rogom u debelu  drvenu gredu.  Nakon što su svi otišli prihvatio se i on preživanja sijena . Riki ga je samo jednom pogledao, bubnuo rogom u jasle  i mahnuo dva  puta žestoko repom, rastjerujući dosadne muhe. Što  je on mislio o Kikijevoj avanturi, ostala je tajna.