Mali Švicarac

 Mali Švicarac

godina 2006.

1. dio

 

Miranda je sjedila za pisaćim stolom i zurila crvenih očiju u ekran kompjutora. Nedavna svađa ostavila je traga.Trudila se smisliti nešto pametno, neki tekst koji će zračiti pozitivom i vedrinom, ali činilo se da ispada upravo suprotno. Mora se malo smiriti, još joj je srce bubnjalo kao ludo.

Opet se bila potegnula stara priča. Mati a ubrzo i otac navaljivali su preko nestabilnog zida njezine strpljivosti. Otvorili su temu na koju je bila alergična. Kada bude konačno svadba?! Ne bilo koja. NJEZINA SVADBA! Vjenčanje. Muž. BRAK. Sve te riječi su kod Mirande izazivale mučninu. Pred očima joj se stvorila reflektirajuća slika čeličnih rešetki... ona iza njih. Doživotni zatvor. Majka je svojim nervoznim tonom verglala, prešla u drugu, pa treću brzinu. Jer...svi su  njezini vršnjaci poženili, ženske poudavale (neke već i dvaput!) a kak ona ne razmišlja o familiji? Kak?!Pa susjedi stalno pitaju o njoj. Ima koga ozbiljnoga, jel budu tancali na svadbi i sve takve stvari. Već ih je sram. Njih, roditelje. Pokušavala je  najprije okrenuti na šalu iako joj je u glavi počelo kipjeti kao u pretis loncu. Ovaj lonac-glava nije imao sigurnosnog ventila. Rekla je najprije pomirljivo da je još rano; pa tek je prešla  40. Nisu imali smisla za humor. Od kad su se trajno vratili iz Njemačke, trzavica je bilo sve više. Predbacivali su joj iznova sve one muškarce s kojima je izlazila; niti jedan od njih  nikada nije postao zaručnik, kamoli muž. Do kada ona misli tako?! Kad oni odu, pri tome je ocu pogled krenuo prema plafonu, skroz do neba (nije joj bilo jasno zašto uvijek pogleda gore a ne dolje), kako će ona sama? I tako bla bla…dok joj nisu potpuno digli živac s  Valerijom; kako je ona divna i draga, kako si je našla krasnog muža, gospodin čovjek radi u građevinskoj firmi, uspješan. Eto ih, dvoje djece imaju...joj kakvu curica ima dugu plavu kosu, divne pletenice, vidjeli su ih neki dan. Zašto nije i ona mogla tak, imala je toliko frajera, kak si nije nekakvoga prebrala? Valjda je od svih njih bio jedan normalan! Ukratko, oni hoće unuke! Da se imaju s kim igrati, slaviti dječje rođendane, špancirati... Tada im je sve sasipala u lice.

 -  Kaj vas je sad primilo, milion put sam rekla da se neću udavati; sad bi vi taj čas unuke, za paradu da se hvalite okolo, a mene ste ostavili s bakom dok ste trčali za markama? Pa ste se imali s kim igrati i špancirati, pa niste nikad. Kad smo se mi skupa špancirali kad sam imala 5 godina?!. Za mene vas nije bilo briga dok ste po Njemačkoj sami špancirali!

I otvorena je Pandorina kutija... puna neostvarenih želja, zamjerki, uzaludnih opravdavanja, bola i ljutnje. Pa su  tako sipali jedni drugima u lice dugo potiskivane riječi koje su, grube poput cjepanica,  pogađale ravno u glavu. Majčino  lice je poprimilo purpurno-crvenu boju; otac ju je u strahu pogledavao. Znao je da joj tlak lako ode preko 200 i bojao se udara. A visoki šećer tek…znao je da ova kombinacija nije dobra, ne daj Bog da ju šlagira. Taj vječni strah  je bio razlog zašto se prvi povlačio iz svake  prepirke sa ženom. No, kasno je bilo za zaustavljanje ovog vagona punog tereta koji se otkočio i jurio strminom bez kočnica i lokomotive.

 Galamili su svo troje, prepirka se pretvorila u veliku svađu. Otac je pogledavao kroz prozor u strahu; susjedi jedva čekaju novu temu za trač.

Miranda je uzrujana okončala galamu tako da je izletjela  iz kuhinje i zatropila vratima da su se sva stakla zatresla. Odjurila je stubištem na kat.

– Evo, na…! Vidiš sad kaj si napravil s jezikom svojim?  Sad se bude pak durila i pisma spisavala familiji da smo ju ostavili, malu bebu, gladnu i žednu a mi po Njemačkoj uživali ! Uživala sam po bolnici dok sam ribala podove… i u tvornici posle, na normu rintajući, sam uživala. Jeba mu vraK mater i takvo uživanje! Sve da bi ona sad imala više od nas! –Mirandina majka je bila jako uzrujana i  bjesomučno ribala pločice iznad sudopera.

- Samo nek piše, meni to ne smeta, smeta mi kaj ne poštiva oca i mater…i kaj sam ja opće rekel, pa ti si prva počela s tom Valerijom. – otac se branio. Miranda ih je slušala sa stepenica kojima je otišla na kat u svoj stan u roditeljskoj kući. Hvalili su se okolo pred familijom kako su joj sve sredili, kupili namještaj kakav je ONA izabrala. Ona, glupača gledala je većinom jeftinije stvari, samo da ne potroše puno. Umjesto da je izabrala sve najskuplje i najbolje. Nisu ni registrirali njezinu skromnost i štedljivost. Hmm. Istina je bila da je ostatak novca namjenjen uređenju svejedno zadržala i stavila na svoj konto. Zalupila je još i vratima svojeg hodnika, ali i dalje su glasovi dopirali do nje. Prvo je popila čašu vode sa šećerom, a zatim da ne sluša svađu ono dvoje ispod, upalila tv i pojačala do daske. Materine riječi... nesposobna, lijena, bez poštovanje, nezahvalna su joj još zvonile u glavi. Neka neka... samo vi blebećite! JA sam nezahvalna...a kuću sam vam čuvala tolike godine. Prva riječ kad su došli na godišnji bila je već s vrata ...gle kolika paučina! Dok je ona s bakom  stajala pred njom kao nevidljiva. Ah... Samo bi komandirali...kad nije po vašem; ne valjam, sad bi me se htjeli riješiti, da odem iz kuće, smetam gospodi! E pa da vidimo jel budete sretni kad zbilja odem! -  bijesnila je Miranda.

I tako… ta zadnja prepirka je bila ona kap koja je prelila čašu i oglas je u grubo sročen. Nakon par sati se malo smirila, nazvala prijateljicu da se požali na starce gnjavatore, da joj pročita natuknice za oglas, ono…kao... traži situiranu mušku osobu za BRAK, avanture isključene( takvih ima na lopate) bla bla… Vesna se nije javljala na telefon. Neka, neka, nemoj se javiti…kad budeš u problemima sa svojim tukcem jebivetrom, ne bum ni ja čula telefon! Miranda je  trenutno mrzila cijeli svijet. Glava ju je boljela od prepirke, od smišljanja teksta i pokušaja slaganja starih fotografija. Zapinjale su riječi, ispravljala je nekoliko puta…nije smjela ostaviti dojam očajnice, ne, to nipošto. Iako je večaras upravo to bila. Ide, pa makar u Afriku! Suživot s otuđenim roditeljima koji su se, konačno dočekavši njemačku penziju, vratili u kuću u Zagreb bio je pun zamjeranja, nerazumijevanja. Posao…više ga nema nego ga ima. Ali najviše joj je nedostajala neometana rutina, sloboda da u kući radi što želi, kad želi.Tišina, koju je kao dijete mrzila, sada joj je bila potrebna. Miranda je konačno sklepala tekst kojim je bila zadovoljna nakon trećeg čitanja. Kratko, jasno, bez previše detalja. Prvi dobro situirani tip koji se javi…doviđorno, nema Mirandice više da vam smeta! Čak i u velikom bijesu i odlučnosti da ode iz roditeljske kuće nije ju napustila svijest o materijalnom. Ove dvije konzerve ništa nisu na zapadu naučile! Kak vani ljudi žive? Pa ko se tam u ovim godinama ženi uopće? I kaj oni imaju za prigovarati bilo kome, oni su baš primjer roditeljske ljubavi i brižnosti; malo morgen! Baku su jedan jedini puta u bolnici posjetili, preskupa su bila putovanja i benzin. Oni najviša vole samo sebe, sve ostalo je gluma. Sve je tako izvlačila iz sjećanja samo ono najgore čega se mogla sjetiti da bi svoje mane i greške učinila malenim i nebitnim a tuđe su ostale velike i neoprostive. Maaa, nema koristi od toga da pretumbava iznova stare rasprave. Basta. Njezina trenutna situacija u ovoj kući je bila jednostavno nepodnošljiva. Treba otići.

I tako je,  još uvijek u afektu, podijelila svoje podatke i slike na jednoj mreži za traženje bračnih partnera. Izabrala par najboljih fotografija, uglavnom starijih datuma. Takva smotana, morala je stare slike slikati fotoaparatom, prebacivati te slike. Zamorno i dugotrajno. Odlučila se na dorade s vremenom...lako se ubaci kasnije neka nova, bolja fotka.Treba malo stesati liniju( šlauf ispod majice se primjećivao) dobiti boju. Umorila se pri tom neočekivano kompliciranom poslu, smirila tek toliko da je odgledala novu epizodu tv sapunice i potom nekako zaspala, sva jadna, preplavljena samosažaljenjem.

Probudila se drugo jutro umorna i sporo se izvukla iz kreveta. Zaškiljila je prema prozoru i prišla da podigne roletu, no onda se sjetila da se posvađala sa starcima. Nije htjela privlačiti njihovu pažnju, barem dok se ne razbudi i sjeti što je sve jučer bilo rečeno u svađi. Kao da je moguće prisjetiti se detalja. Pamtila je uglavnom tuđe riječi, svoje je odmah zaboravila. Nije više bila bijesna, bila je jako  uvrijeđena. Nije namjeravala razgovarati s njima. Prišla je vratima koja vode na stubište te ih tiho odškrinula. Osluškivala je. Iz prizemlja se širio miris kave, ali bila je tišina. Čudno, obično su jutrom bili vrlo blagoglagoljivi. Pogledala je kroz prozor, kroz sitne proreze spuštenih, no malo razmaknutih roleta i ugledala oca kako s vrećicom dolazi cestom i ulazi u dvorište. Ulazna vrata ograde zaškripala su i zatim malo zalupila. Stari je bio u trgovini. Zato tišina. Čim je ušao u kuću, već je majka srditim tonom nešto prigovarala; opet je odškrinula vrata na stubište i prisluškivala. Čula je kako je prošao čitav sat od kad je krenuo po kruh i mlijeko, mati ga je optužila da je klafrao sa susjedom… koji muž se s babama naslanja po ogradama uz cestu i brblja…tračibaba, to je on, da da… prava tračibaba, babnjak! I bla bla…Miranda je okrenula očima i zatvorila vrata; više nije razaznala što otac odgovara; shvatila je po tonu da se opravdava i brani. Bilo joj ga je malo žao, ali brzo se sjetila riječi koje su sinoć izgovorili oboje i suosjećanje je isparilo;  skuhali ste, sada jedite tu kašu! Osvetoljubiva Miranda  je odrešito ušla u kupaonicu, oprala zube i istuširala se. Zatim je sjela za laptop i prazno zurila u ekran, kroz maglu se prisjećajući svoje sinoćnje poduzetnosti i želje da se nabrzinu uda, makar za crnog vraga, i ode iz kuće. Preko noći je želja splasnula, ali nije nestala. Jutro se pretvaralo u podne...Miranda je  zatvorila laptop naglo kao što ga je otvorila. Rano je još za pregledavanje poruka. Umjesto toga nazvala je drugu dobru prijateljicu, Sandru. Sandra je trenutno bila na moru. Pojadala joj se kako sa starcima nije za izdržati u istoj kući.Vratila se pričom čak u djetinjstvo, puna samosažaljenja te je  Sandra, uvijek puna razumijevanja predložila da dođe barem preko vikenda k njoj u vikendicu na Krk; ona je tamo sama, sređuje malo kuću za neke goste koji trebaju doći za par dana, more je već dosta toplo, pa će se možda moći i okupati. Miranda je odmah prihvatila poziv, tome pozivu na more se zapravo i nadala kad je okrenula Sandrin broj. Maknuti se od doma, to je bio trenutni prioritet. I da bude jeftino, još jedna bitna stvar. Trenutno je između dva posla; na oca nije mogla niti htjela računati. I tako je na brzinu spakirala mali kovčeg, kupaći kostim, bermude i natikače, par stvari ako bude hladno, i nazvala autobusni kolodvor da rezervira kartu za prvi slobodni termin putovanja. Dok je kod odlaska zaključavala svoj ulaz, ignorirala je vrećicu sa pecivom ostavljenu na kvaki. Nakon svega jučer da jede njihovo pecivo?! Nema pomirenja. Zaključala je vrata. Vrećica je ostala visiti na kvaki. Odlučno je spremila ključ i spustila se stubištem, izašla kroz glavni ulaz. Opet je skrenula misli na oglas. Tko zna kakvi tipovi će se  javiti? Bila je svjesna da nikada ne bi ovako nešto poduzela da nije bila isprovocirana i uvrijeđena.Oglas?! Svašta. Vjerovala je u kemiju na prvi pogled. No, kocka je bačena.  Izričito je naglasila da dolaze u obzir samo i isključivo ozbiljne bračne ponude. Odlučila je da neće kupiti ništa za jelo, samo vodu i jedan sok. Dijeta je mogla početi. Trajat će barem dok ne stigne u Njivice. Sandra je dobra kuharica i neće biti jednostavno ostati disciplinirana. Apetita jutros ionako nije imala, još je osjećala mučninu kao posljedicu trenutne obiteljske situacije.

 

More je djelovalo više nego iscjeljujuće na Mirandu, produžila  je boravak nekoliko dodatnih dana. Iako nije namjeravala starcima reći kamo ide(neka, neka se brinu, sami su zakuhali!) ipak je nažvrljala  na papirić „idem k prijateljici na more“ i ubacila cedulju u poštanski sandučić kad je odlazila. Za slučaj da im padne na pamet dizati uzbunu. Mobitel je isključila. Sandra je imala posla pa je Miranda jutrom sama odlazila u šetnju.Morski zrak čini čuda, već drugi dan se osjećala bolje, čak je donekle ustrajala i na dijeti. Samo voda, kava i voće. Do ručka koji je prijateljica pripremala. Brzinski i lagano, za dvije žene dovoljno. Sanjini gosti morali su odgoditi dolazak, dijete im se prehladilo pa je Miranda svoj boravak produžila. Šetala je dugo do osamljene plaže, ponavljala u sebi kako je hodanje zdravo i izgubi se koja kila. Pomogla je Sandri u farbanju ograde pa je priča o svađi i oglasu bila ponovo u detalje pretresena. Sandra je poznavala Valeriju i rekla nešto što  je Mirandu malo oraspoložilo.U povjerenju. Izgledalo ja da idealna obitelj koju je majka nabila Mirandi na nos i nije tako idealna…muž je bio upleten u neku malverzaciju sa preprodajama i prenamjenama zemljišta, navodno, pod istragom. Valeriju su neki vidjeli s nekim mlađim frajerom u gradu.

-Toliko o svetoj idealnoj supruzi. Dakle, majko draga, izgleda da nije drugdje sve tako krasno kako  zamišljaš - mrmljala je u sebi zlurado Miranda nakon novih informacija.

Vrijeme je bilo dobro, nije bilo  sparno, mogla je disati punim plućima. More joj je bilo hladnjikavo; ne toliko da se ne bi mogla malo izbrćkati u plićaku. Nakon puno cvokotanja pri prvom ulasku u vodu, bilo je sasvim podnošljivo. Turista još nije bilo puno, blaženi mir.

 Zapazila je tipa koji je ronio u blizini stijene na kojoj se sunčala. Bio je jako zgodan. Nijemac, prilično mlad doduše, svakako nije materijal za brak, ali ništa ju nije sprečavalo da se  malo zabavi, da spere osjećaj gorčine koji se priljepio za  nju poput smole.

I tako,  nakon tjedan dana isprobala je usput svoje zavodničke sposobnosti. Djelovale su. Za osjećaje nije bilo mjesta ni vremena. Srce je ionako bilo stisnuto...kao da je fizički osjetila da je unutra armirana, tvrda gruda koja kuca. Veza bez obaveze, samo avantura;  jedne je večeri završila  u njegovom unajmljenom apartmanu. Nije vjerovao da ona ima 40 godina, bio je pun komplimenata i strasti.Razum joj je govorio da je jednostavno naišla na mladog čovjeka koji se dosađuje i da ovo nije ništa drugo nego morska avantura. Lijepa riječ i  topli zagrljaji ju nije pokolebalo u odluci da nađe bračnog druga, u drugoj kategoriji. Situiranoj. Najpoželjnija zemlja je Italija ili Švicarska. Plana se držala, morske avanture nisu smetnja. Dapače, uspjela je obući i zakopčati odavno pretijesne hlače. Bila je spremna za nove fotografije. Sandra ju je uslikala po uputama, iz malo veće udaljenosti. Od desetak fotografija, dvije su bile izabrane u uži izbor. Mladi Nijemac polako se ipak počeo uvlačiti pod kožu. Voljela se družiti s njim, godio joj je njegov smijeh i pažnja. Dok je jednog jutra  kupovala neke potrepštine u trgovini, na terasi kafića u blizini trgovine je ugledala Jurgena i jednu mladu djevojku, sjedili su za stolom i pili kavu, prepoznala je njegov smijeh pa se okrenula. Ruka mu je bila prebačena preko djevojčina ramena, šarmiranje je bilo u tijeku. Osjetila je nešto poput udarca u pleksus. Brzim korakom je produžila prema Sanjinoj kući. Čudila se tom osjećaju koji ju je na tren obuzeo. Pa zar nije to s Jurgenon bila samo avantura?! Mladi ljudi pripadaju zajedno, čemu se čuditi? Na Jurgena će morati  brzo zaboraviti, mada joj se sve više sviđao, jednostavno se treba vratiti  u stvarni svijet. Od same pomisli na povratak doma bilo joj je muka. To se vrijeme približilo, ne može zauvijek ostati u ovoj paralelnoj stvarnosti.

Dolazak u Zagreb bio je svojevrsno otrežnjenje. Gradski promet, tramvaji koji se vuku poput plavih gusjenica; more joj je već nedostajalo. Nadala se da neće naletjeti pred kućom na majku ili oca. Nije znala kako bi se trebala ponašati, pa je odlučila praviti se da ih ne vidi, čak i ako budu na pola metra od nje. Raspremila je stvari, veš mašina je odmah dobila posla. Spavala je relativno dobro.

Vrećica sa svježim  pecivom i mlijekom osvanula je slijedećeg jutra na kvaki. Tata. Ta dostava se mogla tumačiti kao druga ruka pomirenja. Ljutnja je isparila, uvrijeđenost još nije. No, mlijeko bi se ionako ukiselilo pa ga je spremila u hladnjak. Pojela je samo pola peciva, nije htjela upropastiti liniju.

Nakon cjelodnevnog pregledavanja i čitanja e-mailova, oči su ju pekle, bile su opet  crvene i umorne pa je skuhala kamilicu, ohlađenom natopila dva smotuljka vate koje je stavila  na kapke i podočnjake. Sada si ne može dozvoliti da hoda po svijetu kao nekakav zombi, to ne. Mora dobro izgledati. Dvije osobe od pristiglih mailova su se izdvojile kao potencijalni  kandidati. Jedan Talijan i neki Švicarac.

Ostale  je letimično pregledala…avanturiste je njušila i na daljinu, i nije namjeravala odgovoriti. S dvojicom ozbiljnih je nastavila prepisku, izmijenila brojeve mobitela. Talijan je slabo govorio engleski, ona je donekle znala talijanski pa su slijedećih dana razgovarali dosta dugo. Ustanovilo se naposljetku da je rastavljen, ima troje djece; zapravo... još nije razvod sasvim proveden, ali živi sam. Na kraju je ispalo da se vratio  majci, žena je u njihovom stanu s djecom. Nije joj se svidjela ta situacija. Mora malo razmisliti, rekla mu je. Nije bila na čistu što bi s njim.A činilo se da i on nije sam sa sobom na čistu.

Švicarac je bio gospodin u pedesetoj, kako je napisao, vitak, ali lice mu nije po mutnjikavim slikama mogla točno raspoznati. Na jednoj slici je bio na skijama i skijaškom odijelu, s debelom kapom. U pozadini je bila lijepa alpska kuća pod snijegom. Na drugoj slici je sjedio u čamcu na jezeru, kapa šilterica i naočale skrivale su lice. Bio je fit, to je bio plus. Kasnije u razgovoru, (on je prilično dobro govorio engleski), rekao je da vodi manji hotel na obali jezera, svoj. Još jedan plus.

Taj dobro situiran Švicarac je postao favorit, s obzirom na Mirandinu trenutačnu odluku da se pošto poto uda i ode iz kuće. Neka svi koji ju olajavaju vide tko nije sposoban naći sebi muža! Miranda je znala  kako će se sve bolje sagledati tek nakon prvog kontakta uživo, pa su dogovorili sastanak jedne  subote početkom kolovoza. U kavani hotela Dubrovnik.   

Pramenove je obnovila za tu priliku, iako su mogli još izdržati. Našminkala se diskretno, nije nikada voljela previše šminke. Duge trepavice i zelene oči iako okružene sitnim boricama bile su adut na koji je uvijek računala. Bila je svjesna da nema više dvadeset i pet, pa i ne izgleda kao tada, no njezin mozak kao da je sam od sebe radio fotošop; tako se mogla bolje osjećati.

Obukla je haljinu,dužine do koljena...ne treba pretjerivati s preizazovnim izdanjima Rijetko je nosila haljine; samo za specijalne prilike... ovo je očito bila jedna od tih. Noge će doći u prvi plan; adut broj 2. Dok je tako sređena izlazila iz dvorišta  i ulazila u Vesnin auto, primijetila je odgrnutu zavjesu u prizemlju; starci su špijunirali. Sigurno su satima raspredali i nagađali kamo ide. Haljina? To je rijetkost. Vesna je išla u grad i sama joj se ponudila da ju poveze kad su sinoć diskutirale o cijeloj situaciji. Ostavila ju je kod stare Vlaške. Polako je prošetala do trga, osjećala se prilično glupo. Ušla je u kavanu u iščekivanju, pomalo nelagodnom. Noć uoči sastanka jedva je zaspala, čak je došlo do toga da odustane. Sat vremena je pričala i sa Sandrom i dobila je od nje toliko potrebno ohrabrenje. Ovo nije bio Mirandin uobičajen način upoznavanja muškaraca i kako je vrijeme odmicalo bila je pomalo u panici, ali… kad je već čovjek krenuo i prevalio toliki put, platio avionsku kartu, hotel…ne bi bilo fer da ga samo tako izigra. Izgledala je samouvjereno, jer se potrudila da ostavi takav dojam. Bilo je dosta gostiju i ona je pogledom pretraživala salu, ne prepoznajući svojeg Švicarca kad odjednom spazi kako neka osoba za stolom u separeu maše. - Ah ovaj stari gospon valjda  zove konobara., pomisli Miranda i već je naumila izaći van kad taj  mali gospodin u plavom odijelu pritrči i pita

 – Miranda? 

 Klimnula je automatski glavom.

-  I am Hermann.You look beautiful! 

Miranda je bila u čudu, jer na slikama je izgledao drugačije, a ovdje je bio čovječuljak vrlo sitan i nizak, niži od nje kad je u niskim petama, odmah je procijenila. Bio je ćelav, par tankih vlasi bilo je začešljano od jednog uha preko tjemena pa sve do drugog uha. To se na slici nije uopće vidjelo…uvijek je nosio kapu. No, on je oduševljeno počeo pričati kako je lijepa, poljubio joj je ruku…pravi gospodin! I tako se Miranda opustila, mada je očigledno bilo da je gospodin dosta stariji od nje, ne deset nego sigurno dvadeset godina. Barem nije neki manijak. On je poželio da odu na večeru, negdje u blizini ako bude mjesta, samo da uzme neke stvari …uzeo je sobu u hotelu, da li bi ga pričekala u sobi? Ok, može, rekla je i krenuli su u sobu. Ponudio ju je foteljom i donio lijepo zapakiran poklon…procijenila je da je parfem. Zahvalila je, nije trebao… stvarno. Švicarac je tada upalio neki mali cd player, što li. Začula se pjesmica, tipa hojlalahihi, s jodlanjem, s planinskih proplanaka.- Very nice…reče Miranda s usiljenim smješkom, no gospodina Hermanna je ta pohvala navela na korak dalje. Počeo je poskakivati sad na jednoj, sad na drugoj nozi prateći pjesmicu. Miranda je pratila svu tu predstavu   tobože zainteresirano, pomislila je kako čovjek obožava folklor, valjda je u kakvom folklornom društvu, pa se malo želi pokazati kako je on u kondiciji, i kako zna plesati te polke i te poskočice, pa hajde…neka mu bude  ako mu je gušt. Bude se izduralo sad kad je već tu.

Ali, on nikako da stane, pjesmice sve gotovo iste, a on pocupkuje i pocupkuje. Odnekud i izvukao neku sviralu i zasvirio. Kao da je došao na nastup, bože dragi, a ne na sudar.Valjda nema toga još puno, mislila je i ostala sjediti. Nakon još par minuta pogledala je na sat, nimalo diskretno. Soba je bila klimatizirana, a čovjek se bio preznojio i uspuhao, pomislila je… što ako mu se nešto desi, ako ga srce zgrabi, nije znala ništa o njegovom zrdavstvenom stanju; pomislit će ljudi da je bilo neke sasvim drugačije akcije i  jako se prepala te slike. Ne nee... nastup treba presjeći kao gordijski čvor; brzo i odlučno!

 - Let s go for a walk before diner, please.  - Miranda je glasno, rekla ustajući iz fotelje. Uputila mu je lijep osmijeh, nastojeći ublažiti  nagli prekid Hermannovog plesačkog izvođenja.

 Hermann je zastao, ispričao se i, na trenutak nestao u kupaonici. Uzeo je sako i torbicu preko ramena te su krenuli prema dizalu. Na Ilici je molila Boga da ih nitko poznati ne vidi. Nije imala pojma kako bi ga predstavila, kao ni objasnila zašto ju taj mali stari gospodin drži za ruku. Bila je, sa svoja 162 cm viša od njega i to joj je prilično smetalo. Na večeri u Vinodolu, nakon što su se malo opustili bio je ugodno društvo, lijepo su razgovarali, nije bilo nelagodne napetosti pa ni  potrebe da svaku šutnju na silu ispunjava brbljanjem, ali o kemiji bilo kakve vrste nije bilo govora. Vezu bez kemije je u teoriji prihvatila na početku, ali prihvatiti u praksi je druga stvar. Bilo je kao da sjedi i razgovara sa nekim dragim tetkom, stricem. Pozvao ju je u Ženevu. Svakako bi volio da dođe i upozna njegovog sina i prijatelje. Pozvao ju je  bez ikakvih očekivanja i obaveza s njene strane, ipak se ljudi trebaju upoznati. Nije ju pokušao poljubiti čak ni na rastanku, osim brzinski u obraz i rukoljub pri dolasku. Laknulo joj je. Kavalir, nema što,…simpatija se rodila prema  Hermaniću, ali to je bilo sve. Osjećala je nekako da su „one stvari „za njega davna i pokopana prošlost. Svakako je trebalo prespavati i razmisliti o tome što dalje; osjećala je nekako podsvjesno, kako je Hermann, baš kao i ona, prolazio neko teško razdoblje i ovo mu je odmak od bola, način da se iscijeli od nečega, pa kako bude. Moguće. On je trebao sutra otputovati u Grčku, tamo je imao nekog posla, i još su se vidjeli na kavi prijepodne u „Dubrovniku“ . Miranda je tada, preko šalice cappucina, u drugom kutu prostorije, za jednim stolom ugledala vrlo markantnog muškarca, s licem vrlo nalik na obožavanog glumca, Harisona Forda. Sve je manje pažnje posvećivala Hermannovoj priči o organiziranju nekakvog folklornog nastupa u njegovom hotelu, a lice Harisona Forda privlačilo je njezine oči upravo magnetski. Oči markantnog muškarca  i njezine su se srele i u tom je trenutku znala da  mali Švicarac neće trajati. To, to je bilo ono nešto što je upravljalo njezinim ljubavnim životom. Flert,uzbuđenje u prepoznavanju međusobne privlačnosti.Kemija. Iako se nisu upoznali, pogledi preko stolova bili su dovoljni da preispita svoju novu čvrstu odluku o braku, odlasku pošto poto. Hermann je trebao krenuti, pozdravili su se srdačno; obećao se javiti kad stigne. Odmah nakon rastanka sa Švicarcem, nazvala je Sandru koja se vratila u Zagreb i baš slučajno bila u blizini, kupovala je nešto u Nami, na Ilici. Pa su se našle i Miranda je prepričala sve što se dogodilo na sinoćnjoj večeri, jutrošnjoj kavi...

Sandra joj je iskreno rekla kako čisto sumnja u budućnost veze na daljinu  a očito da  joj se ne sviđa kao muškarac, pa čemu glumiti i pretvarati se? Cijenila je prijateljičinu iskrenost. Na kraju su se odgađajući definitivnu odluku  složile da treba prespavati, razmisliti kad se dojmovi slegnu...  vrijeme će samo pokazati.

Kad se vratila doma, pred vratima njezinog hodnika je stajao pladanj pokriven aluminijskom folijom. Podigla ju je i ugledala sočne karmenadla s roštilja i pileći file. Hmmm, to je taj miris koji je osjetila već u prvom hodniku kad je otključavala vrata. Starci su grilali…Ok, meso je bilo primamljivo, bilo je tu...malo je bila i gladna. I tako...uzela je pladanj i unijela ga u stan. Presvukla se u trenirku, noge su je boljele od visokih potpetica. Ispružila se na trosjedu, upalila tv. Zatim se sjetila  oglasa...pregledala je nove poruke…bilo je tu još zanimljivih osoba. Odlučila ih je detaljno pogledati nakon što malo odrijema. Iz prizemlja se čulo zveckanje posuđa, majčin glas. Otvorila je vrata prema stubištu i prisluškivala. Nije točno razabrala što su pričali, bili su tiši nego obično. No, dobro…vratit ću im tacnu pa ćemo vidjeti kako stoje stvari, jesu li se smirili. Kako dišu. Predvečer je skupila hrabrost i s tacnom i tanjurima se spustila u prizemlje, ušla u kuhinju, odložila sve na stol.

Mati i otac gledali su je šutke, nekako su tužno izgledali pa je rekla:

- Meso je super, samo je malo papreno.

- A rekla sam ja starom da ne papri toliko, ali on po svom, sve zna najbolje!- mati je odvratila kao da je jučer sjedila s njima za ručkom i kao da apsolutno nikakve svađe  nije bilo. Ništa se nije dogodilo.

- Hoćeš čaj ili kapučino? Ima i kolača, evo sad sam spekla onaj s jabukama koji ti voliš.

Miranda je sjela, uzela komad kolača i zagrizla. Bio je dobar, morala je priznati.

Otac je pomalo plašljivo rekao - A di si ti bila tak dugo, mi smo skoro umrli od brige, i teta je bila tu i pitala za tebe. Kak se nećeš javiti, bar da znamo da si dobro ili kaj...?

Mati ga je presjekla pogledom i on je zašutio. Bolje ne pokretati nikakve rasprave, primirje je tek potpisano.

Miranda je rekla samo to da je bila kod frendice na Krku, i kako zadnjih dana ima posla po gradu. Nema vremena. I…tu je stala. Bolje ne ulaziti ni u kakva objašnjavanja, sama je bila svjesna krhkog primirja. Kočnice treba povući na vrijeme. Primijetila je očevo crveno oko, zabrinula se...on očito mora okulisti. Napravila si je kapučino iz vrećice, pjena je bila dobra, s okusom vanilije. Osjetila je olakšanje ovdje, sjedeći uz kavu s roditeljima,. kao da je neki kamen koji je nosila na glavi pao i otkotrljao se nekamo. Donekle su joj zadnjih tjedana nedostajali otac i majka, muka s njima, muka bez njih. I odjednom joj se nije činilo da mora brzo otići iz kuće. Kamo bi zaboga i otišla? Ima stan, režije su plaćene svaki mjesec, grijanje zimi sređeno.Tata se pobrine za sve. Mali Švicarac je već bio jako daleko; što kilometrima što u mislima. Nije on za nju, njemu treba zrela, smirena gopođa; on je dobrica i zaslužuje takvu. A sam dragi Bog zna da ona nije jedna od takvih. Ne. Ona neće prati prljave čarape, kuhati svaki dan, ona neće dosadan život uz nekog prosječnog muškarca, makar joj stavili pod nos stotinu  primjera idealnih brakova. Nikad se ne zna; kad zagrebeš ispod površine često  brakovi nisu idealni; jedva prosječni a njoj takvi scenariji nisu  zanimljivi. Roditelji će se morati pomiriti sa situacijom. Ona... ona još traži uzbuđenje,ona još čeka princa na bijelom konju. Čeka svojeg viteza. Nada se počela buditi gotovo iz ničega; tanke pokidane niti  počele su se ponovo plesti...nevidljivi pauk, marljivi radnik sastavljao je i tkao mrežu novih nadanja. Nema potrebe za brzopletim odlukama. Ništa nije ostalo od ljutnje i inata da svima pokaže kako se može dobro udati.Ne želi se udati, ne za nekog bezveznjaka, ne za dosadnog tipa koji je ravna crta. Nije isključeno da tamo negdje, u nekom gradu, u jednoj pravoj ulici, na nekom točno određenom kućnom broju neki muškarac s pogledom Harisona Forda čeka upravo nju i niti jednu jedinu drugu. Takvoga će ona čekati.

 

End