Dubovac

 Stari grad Dubovac s pogledom na Karlovac ...

 Ovaj prelijep stari grad-utvrdu posjetili smo 16. 03.2021. Korona ne pušta da život teče normalno, a potresi ne daju spokoja i dalje se treskamo svako malo. No, treba živjeti, odmaknuti se malo od svakodnevnog medijskog bombardiranja covidom i mjerama stožeraša, to jest zabranama svih fela, pa  smo se složili da mali izlet do Karlovca može biti jedan lijep odmor i opuštanje. Dubovac. Lijepo obnovljen, ali bez nekog sačuvanog inventara, nažalost. Osim jednog ormara i par povijesnih zemljovida, nekoliko komada hladnog oružja i to je manje više sve. U jednom dijelu utvrde nalazi se izložbeni prostor narodnih nošnji iz hrvatskih krajeva, a unutar dvorišta u prizemlju je restoran. U najvišoj četverokutnoj kuli nalazi se i dvorska kapela, a na vrhu vidikovac. Pogled se pruža nadaleko a Karlovac na svoje 4 rijeke prostrt je kao na dlanu pod ovom uzvisinom i utvrdom. Moram reći da je vrlo ugodno ozračje, da se tako izrazim. Meni je bilo posebno, nekako kao kad se vratiš doma, tako neki osjećaj. Borovi i ostalo zelenilo lijepo oplemenjuju ovaj stari grad na brdu (mislim umjetnom?) Moji Marko i Jelena su organizirali ovaj izlet.

Nešto osnovnih podataka:

Stari grad Dubovac je najstariji karlovački spomenik, ne samo zbog svoje bogate povijesti, već i zbog pionirske odluke da bude sačuvan u ime kolektivne memorije.Naime, još je od 1896. godine u općinskom vlasništvu i otvoren javnosti. Njegovom obnovom je od 1952. do 1961. godine u ime Konzervatorskog zavoda Hrvatske rukovodila Greta Jurišić. Kao vlasnik, Gradski muzej Karlovac je upravljao Dubovcem od 1965. do 2007. godine, a trenutno je korisnik branič-kule s vidikovcem, u kojoj je također postavljena i izložbe „Oko Kupe i Korane“ autora Laze Čučkovića i Željka Kovačića.

Dubovac je ime je dobio po nekadašnjoj hrastovoj (dubovoj) šumi koja ga je okruživala, a prenio ga je na suvremenu gradsku četvrt na karlovačkoj periferiji. I kao što se u 16. stoljeću govorilo „Karlovac pod Dubovcem“, jer je Dubovac bio stariji i poznatiji, tako je i danas stari grad na brdu povrh Kupe najuočljivije obilježje karlovačkog kulturno-povijesnog krajolika na koji se otvara pogled s auto-puta.

Najvažniji predložak za obnovu u 20. stoljeću je bila snimka vojnog inženjera Kreya iz 1777. godine na kojoj je dokumentirana građevina tipa kaštel, zidana uglavnom lomljenim kamenom, nepravilna četvrtasta tlocrta i ojačana ugaonim kulama. Četvrtasta branič-kula za otprilike dva kata nadvisuje tri oble, dvokatne kule, između kojih su pak razvijena krila s obrambenim, skladišnim i stambenim prostorijama. Međašem u graditeljskoj povijesti može se smatrati godina 1511. kada tadašnji vlasnik, Bernardin Frankopan, u jednom svojemu pismu spominje da je Dubovac od pretežno drvenog postao kameno zdanje.

Od 1997. se provode i arheološka istraživanja koja su razotkrila bogate prapovijesne i starovjekovne slojeve nekadašnjeg naselja, osobito značajnog u kasno brončano i rano željezno doba. U srednjem se vijeku Dubovac razvio kao naselje s utvrdom na rubu Podunavlja, tek stotinjak kilometara udaljeno od Hrvatskog primorja, na raskrižju riječnih i cestovnih putova te na području velike gustoće utvrđenih položaja. Prvi put se spominje 1339. godine, kada dobiva svojeg prvog župnika. Često pisana glagoljicom, svjedočanstva o trgovačkim i obrtničkim, pravnim i školskim okolnostima života dubovačkih purgera-slobodnjaka najbrojnija su u nekoliko desetljeća koja prethode zlosretnom Velikom petku 1578. godine, kada su Osmanlije do temelja poharale njihovu varoš. Izbjeglice su već iduće godine pribježište pronašle u novoosnovanom i hitro građenom Karlovcu, a preostao je samo kaštel što ga je, zajedno s dubovačkim veleposjedom, tih godina od Jurja Zrinskog kupilo Ratno vijeće koje je rukovodilo Hrvatskom vojnom granicom. Premda zemljišno nevelik, dubovački veleposjed je bio gospodarski značajan kao regionalno trgovište. Njegovi su vlasnici bile, između ostalih, i značajne velikaške obitelji, (S)Zudar (1387.-1426.), Frankopan (1442.-1550.) i Zrinski (1550.-1578.) a potom zapovjedništvo karlovačke vojske (1678.-1810.).

Info preuzete sa stranica grada

     

Stari grad Samobor

 

 

       Stari grad Samobor...   ožujak 2021.

Prvi izlet u koroni odveo nas je u Samobor...kao da smo prodisali... konačno vidjeli ljude u broju većem od deset. U simpatičnom gradiću Samoboru na gradskom središnjem trgu ljudi sjede i piju kavu mada je još prilično hladno, pa smo i mi napravili isto. S velikom radošću i dozom olakšanja; kao da smo konačno pušteni iz tamnice na svjetlo dana. Činilo se kako su se i ostali ljudi na trgu tog sunčanog dana na početku ožujka osjećali slično. Popiti kavu i pojesti kremšnitu? Je li to moguće u ovom koroniziranom svijetu, ili je ovaj dan samo san, sanjan godinu dana...Stvarnost je, ipak. S malom dozom nevjerice, sretni, konačno ugrabili smo bili  stol, da sjednemo i naručimo  kapučino ...prvi u godini dana izvan vlastitog doma.. U daljini na brdu vidljivom s prostranog gradskog  trga ruševine starog grada Samobora mamile su nas da priđemo bliže. Pa smo nakon finog kapučina i dugog čekanja na kremšnite (brojnost gostiju  i potražnja daleko su nadmašile sva očekivanja ugostitelja danas), odlučili da se prošetamo uz potok i nakon desetak minuta lagane šetnje dođemo do staze koja vodi prema ruševinama nekada impozantnog grada. Još desetak minuta strmijeg uspona i već smo pod zidovima koji svjedoče o postojanju jednog drugačijeg vremena.

Brojni su kraljevi i plemići kroz stoljeća bili gospodari Samobor-grada, od češkog kralja Otokara koji ga je dao izgraditi 1268. godine, vjerojatno na mjestu već postojeće građevine. Arpadovići, Babonići, Anžuvinci, Frankopani, Erdody, grofovi Celjski, Matija Korvin, Ungnadi, Gruberi, Auerspergi, Kulmeri, Kiepachi, Alnochi i Montecuccoli, velikaške su obitelji koje su godinama nadograđivale Samobor-grad i živjele u njemu.

Od početnog romaničko-gotičkog burga s velikom kulom, vremenom je zadobio kasnogotičko-renesansne oblike da bi na krajem 17. i početkom 18. stoljeća postao barokizirani dvorac.

Njegovi vlasnici najčešće su bili u sukobu sa stanovnicima slobodnog trgovišta Samobor o čemu svjedoči i višestoljetni sudski proces koji je trajao od konca 15. stoljeća sve do 1769. godine. Naime, Samobor je kao slobodno kraljevsko trgovište bio izvan dohvata plemića iz Starog grada sve do greške kralja Matijaša Korvina koji je dopustio tadašnjim vlasnicima Starog grada da se u knjige uvedu i kao vlasnici trgovišta.

Na kraju je, 1902. godine, tad već napušteni i zapušteni Samobor-grad završio u vlasništvu trgovišta za 5293 krune kao turistička atrakacija koju poneki zaljubljenik u film pamti i kao lokaciju na kojoj je skoro skončao Jackie Chan snimajući Božji oklop. Nažalost, višestruki napori da se spriječi propadanje Starog grada nisu urodili plodom pa je sad ulazak među ruševine Starog grada moguć isključivo na vlastitu odgovornost. (preneseno sa stranica grada Samobora )

 

Danas je  gradinu ljepše gledati iz daljine i zamišljati život kakav se ovdje nekada mogao odvijati. Onda... dok je grad bio u svojem punom sjaju, kada je život unutar čvrstih zidova bio stvaran. Sada je ovo samo grad duhova, duhova prohujalih vremena  A vremena su bila i dobra i loša, smjenjivala se kao godišnja doba, kao dan i noć...

Crna kraljica s Medvedgrada, Barbara Celjska je često spominjana u raznim legendama i pričama a što je istina ili barem blizu istine, danas je mislim, nemoguće znati. Evo kako većinom pišu o toj povijesnoj osobi:

Barbara Celjska, u predaji poznatija kao Crna kraljica, bila je gospodarica Staroga grada. Što bi poželjela, to bi dobila. Priča se da je bila nemilosrdna prema svojim bivšim ljubavnicima. Reputaciju zle i okrutne žene vjerojatno je stekla zbog svog bavljenja alkemijom. O njoj kao alkemičarki postoje zapisi. Spominje ju češki alkemičar Johann von Laaz u djelu Via universalis i Bazilije Valentin u uvodu sedmog izdanja djela Chymische Schriften iz 1717. godine.

 

( A niti ovisnost o kockanju i kartanju nikako ne valja...očito.)

Krištofor Erdődy izgubio je Stari grad Samobor u Genovi na kartama, 1777. godine Stari grad je sudskom presudom dan na upravljanje pobjednicima kartaške igre u trajanju od 32 godine.

 

Pitam se što bi nekadašnji stanovnici od prije par stotina godina rekli na ovo naše doba da imaju priliku vremeplovom se vratiti. Možda bi pobjegli natrag istog trena, bez obzira na sve tegobe i zahtjeve onog vremena. Jer ni naše vrijeme trenutno nije neko koje će se opisivati hvalospjevima,  svakako korona i potresi nisu  ostavili dobre uspomene.2020. i 2021. No stare zidine se jedva nekako drže na kupu, mnogi potresi su njih protresali kroz stoljeća... jedan dio je konzerviran, donekle, ali malo je to. Ako se ne krene u nekakvu konzervaciju ovih preostalih zidina, malo jači potres bi mogao porušiti sve zidove koji stoje bez pravog  saveza među kamenjem. Tako se meni čini. U svojim najboljim danima ovo je doista bilo impresivno zdanje.

 

     

 



Navodno je ovako izgledao Stari grad Samobor oko 1776 god.

 

   

   

   

  

   

   

   
   Navodno je ovako izgledao Samoborski grad u svojem zlatnom dobu

    Pogled na ruševine starog grada Samobora sa suprotne strane

 

 listopad 2021

Gljiva ima na Medvednici jako malo trenutno, ali nakon kiša proteklih dana moguć je obrat. Nikada se ne zna. 12.10. 2021.

Sumrak dana

.Pričicu sam napisala prije više godina. True story iliti sto posto istinita priča

Sumrak dana

Bila je jesen, a vruće je bilo zadnjih dana kao usred ljeta. Neka sparina se uvukla u kuće i stanove; pravo bablje ljeto!
Josip se vraćao ravno kući s posla; radio je na gradilištu kao zidar i bio je umoran. Umoran od  posla, umoran od sunca, umoran još od sinoćnjeg lumperaja! Uglavnom, bio je umoran kao prebijeni pas. Nikako se nije mogao sjetiti kako je sinoć dospio kući, a niti koliko je popio.
Pa ne može Joža odbiti ljude kada ga počaste, a nije ni on zadnji papak da ne bi uzvratio!
I tako... negdje kažu, zrno po zrno – pogača, kod Jože je pak bilo čaša po čaša - lomača, jer, bilo mu je vruće, jako, jako vruće, jedino se toga sjećao. A jutrom se mora rano na posao.
Sada je samo jedva čekao da legne u krevet i da spava, spava...Jedva da se skinuo, a već je zaspao snom premorenog čovjeka, snom koji je graničio s bunilom. Spava Josip, no... odjednom ga probudi truba nekog auta i on jednim okom poviri na sat. Kad tamo ...6 sati!!! Skoči on, prokune budilicu jer nije zvonila u pola 6, obuče se na brzinu i onako neumiven izjuri van, trkom na autobus! Još mu nije bilo jasno kako je toliko spavao pa još jednom prokune prokletu uru. Napipa češalj u džepu i provuče ga kroz kosu; sve to u turbo brzini.
Sjeti se ipak nekako da žena nije bila u sobi, a nije vidio ni sina da spava. Vrag će ga znati kuda su već odlutali, ali što me nisu probudili, bene jedne! Sad je bio ljut i na ženu. Kod mosta u  blizini autobusne stanice sretne jednog svog prijana, brata po vinu i lumperaju, koji ga veselo pozdravi i pomalo začuđen upita „ Kam tak žuriš, Jožek ?“ Josip se lecne na tako glupo pitanje i obrecnu se na prijana „Na posel, kam bi drugam?!“
Joža je bio vrlo savjestan radnik, bez obzira na „druženja“ poslije posla. Mrzio je i samu pomisao da bi mogao zakasniti. On nikada nije kasnio! Za njega je vrijedilo pravilo – bolje doći pola sata ranije nego minutu kasnije. Naravno, ovo pravilo se nipošto nije odnosilo na povratak kući. Posao je posao i on je do toga držao! Prijan je pak ostao zabezeknuto gledati za njim.
Uđe on u autobus i stisne se na sjedalu s rastućom nelagodom i strepnjom “Sad će mi onaj smrad od šefa krv na slamku piti, znam ja njega; dupli posao će mi natovariti, taj gad samo čeka jedan krivi korak da me uzme na red. Ali... pokazat ću ja njemu...pokazat ću ja svima njima, samo neka pisnu !“ - i Josip zaškripi snažno zubima. Kako je bio u velikoj brizi i još prilično mamuran od sna, nije vidio da u autobusu nema nikoga od njegovih stalnih ili povremenih jutarnjih suputnika.
Kada je prešao u tramvaj, primjeti on da se nekako jako smračilo, naoblačilo, što li. ..
„Kako sad to, pa ni kišobran nisam ponio! Pas mater i prognozi i vremenu!“ - ljutio se iznenađeni Josip.  Kao da će mrak, a tek je rano jutro! Ovdje nešto ne valja, nikako ne valja! Pogleda opet u nebo; sunca definitivno nema, ali nema niti oblaka… Jednostavno, smračilo se, sasvim se smračilo.
Oblije ga hladan znoj, srce mu stane lupati sve brže i brže; imao je pravi napad panike!
Uzalud se pokušavao prisjetiti neke najavljene pomrčine Sunca. Počne sam sebe smirivati;doći će netko tko će objasniti ljudima što se to zbiva. Nekakva civilna zaštita, policija ili neka služba će uputiti ljude ... nekamo ... nije bio sposoban razmišljati od silnog straha dok je tramvaj prolazio kroz sve gušći mrak.
Ali ne... ništa se od toga nije dogodilo, a sumrak se pretvorio u potpuni mrak. Dok se sad nešto sporijim i pomalo teturavim hodom primicao svojem gradilištu koje je bilo u samom centru grada, vidio je skele, zaštitnu ogradu, ali, ljudi ... gdje su radnici?! Sve mu se pomutilo od silnog straha i on se nasloni na zid neke zgrade, sav u jednoj vodi. Nije mogao shvatiti ove ljude koji prolaze ulicom! Idu mrtvi – hladni svojim poslom, a stiže smak svijeta!Sve je gotovo, a oni, hodaju kao roboti, niti korak da bi malo rastegnuli! Htio im je viknuti.. Dolazi smak svijeta usred dana a vi, telci jedni, niti korak niste rastegnuli, ništa vas ne tangira! Jooj!… Bože dragi!- Josip je bio prestravljen.
Gospođa srednjih godina koja je prolazila primijeti blijedog muškarca koji je izgledao kao da će se svake sekunde onesvijestiti. Zastane i upita Jožu da li mu je dobro.
„Pa…ja...ovaj.. da, ne .. ma… gospođo,šta je ovo, što se to događa, za ime božje?“- konačno propenta on pokazujući drhtavom rukom prema nebu.
„Ne znam na što mislite gospodine, meni se čini sve prilično normalno.“ - žena odgovori, žaleći što nije samo prošla pokraj ovog čudnog svata.
„Ali gospođo, kako normalno, nije nikako normalno da je sada takav mrak, kako to može biti normalno???!!!...“ - gotovo je cvilio Joža.
Tada žena shvati, nešto po tom njegovom staklastom pogledu, a nešto intuitivno, da razgovara s nekim kome se štošta pobrkalo u glavi te mu strpljivo, polako govoreći, objasni: „Pa sada je pola osam sati gospodine i sve je potpuno u redu, samo se vi smirite. No, vidjevši da to neće biti dovoljno detaljno objašnjenje, doda : „Pola osam... večer je gospodine, kako bi moglo navečer  biti nego mračno?!“
Žena produži dalje odmahujući glavom, a Josipu je trebalo malo više vremena da te nove informacije nađu put do njegove pomućene svijesti. Eto, do prije par minuta je bio spreman na najgore, na kraj... a gle sad !Osjeti olakšanje, ali se začas ponovo zabrine. Tko ga je sve vidio da ide na posao?! Što li će misliti? Morat će izmisliti neki fuš, jer ako bi njegovi pajdaši doznali za ovu zabunu, hmm ... ne bi imao mira dok je živ!
I tako, sretan što je preživio sumrak dana, uđe u prvu birtiju gdje se pije s nogu i trgne jednu duplu ljutu da se oporavi od ovog traumatičnog iskustva.

 

zvjezdanas80@gmail.com

Jedan dan iz dnevnika

  

   

 

Možda se ovakve slične stvari događaju svim ženama ponekad…možda smo mi sve moja Vera.Zašto Vera? Volim to ime. Zato.       

 

 Jedan dan iz dnevnika

 

Vera je već nekoliko dana osjećala potrebu da ode u dobru šetnju…hodati nekoliko sati šumom, stazama gdje neće automobili širiti smrad i buku.  Nije bilo ipak dovoljno volje, sve do jutros.

Baš kad je  u predsoblju naumila izvaditi  gojzerice, obučena za pokret, javila se bojazan da je pegla možda ostala uključena. Preskačući po dvije stepenice, uletjela je u sobu koju je koristila za spremanje i peglanje odjeće…pegla je bila na podu, isključena. Popipa rukom... sasvim je hladna. U redu. Nepotrebna panika. Vadeći gojzerice iz ormara za cipele, pojavila se sumnja  da je štednjak ostao uključen kad je kuhala kavu. Još uvijek u šlapama, utrčala je kroz dnevni boravak u kuhinju. Očekujući užaren i zagorjeli čajnik, pogled uznemirenih očiju zaustavi se na čistoj i hladnoj keramičkoj ploči za kuhanje. No, hvala Bogu, da se nije ništa dogodilo pomislila je s velikim olakšanjem. Čajnik je bio odmaknut i ništa nije gorjelo. Ipak, bila je uzrujana od provjeravanja same sebe. Panika definitivno nije prijatelj. Konačno je zelena jakna bila na njoj, cipele spremne pred njom. Izula je papuče. Na lijevoj nozi je bila ugodna topla sokna, sivozelenih prugica, a na desnoj nista. Bosa noga. Čarapa-nula komada. Nije se mogla sjetiti detalja oblačenja jutros. Ali da nije osjetila hladnoću, ona, koju uvijek zebu noge? U čudu je gledala vlastita stopala. Zadnjih tjedana se događalo da je u nekim situacijama brzo gubila strpljenje. Zato je sada čvrsto odlučila da se više neće uzrujavati, smireno će prijeći preko toga, ali... ipak, gdje je ta druga, prokleta, sivo prugasta sokna?!  Zainatila se da ju pronađe; negdje mora biti! Vratila se u dnevnu sobu, pregledala svaki kutak, ništa. Popela se na kat, pretražila spavaću sobu, kupaonicu, hodnik, sobu za pegleraj, košaru za prljavo rublje, zagledala ispod kreveta i ormara, ali nigdje druge čarape. Sad je već uzrujanost prešla u višu kategoriju, kao što na vijestima američkih televizija opisuju uragane. Ovo je bio stupanj 2. Samo…ovaj je uragan bio u glavi. Nastojala je ponovo rekonstruirati svaki svoj pokret od dizanja iz kreveta jutros pa do obezčarapljene noge. Koliko god da je mozgala, nije uspjela odgonetnuti. K vragu, umjesto da  hoda, ona  prekapa po ladicama i ormarima, prevrće čak i jastuke. Nakon bezuspješne potrage, oznojene glave odluči ipak uzeti novi par toplih čarapa. Vrijeme potrošeno na glupariju, a  već je trebala biti u šumi! Primijetila je da ju mačak čudno gleda, onako malo prestrašeno, sumnjičavo. Da li je to onakav kratki spoj  u glavi kao onda  kad je mozgala tko je ukrao ključ od dvorišne ograde, mrko i bijesno pogledavajući ulicom? Ziher neki od onih tipova koji prolaze na putu do obližnje birtije. Bila je sto posto sigurna da je jedan od njih;  iz pakosti ili da izvede psinu kojom će nasmijati pajdaše...izvadio je ključ i bacio ga u travu, možda čak u rešetku kanalizacije! Pretraživala je taj dan travnjak, ponovo i ponovo, sve glasno gundrajući. Samo što nekoga nije otvoreno optužila. Suzdržala se, na jedvite jade. Srećom. Bila je užasno bijesna cijeli dan dok nije slučajno, dok je predvečer premještala torbu na vješalicu, u predsoblju ugledala stari, dobro poznati ključ na ormariću za cipele, u košari za poštu...bio je tamo;  kao da se sam došetao samo da nju izludi. Kako...nije mogla odgonetnuti.  Raspoloženje joj je splasnulo, kao biskvit kad prerano otvoriš pećnicu. Kako uopće raspoznati  što je  mala  zbunjenost  kojoj se u društvu može nasmijati ili zabrinjavajuća promjena koja upućuje na onog ludog švabu na A? Onog,  koji  starcima  iskače iz ormara i frižidera, pa svako malo ispremiješa dokumente, ulice u gradu; sve  tako dok ne  zaborave  vlastito ime i adresu te osvanu jednog dana slikom u novinama i na društvenim mrežama s naslovom- Jeste li vidjeli ovu osobu? Maa, daleko bilo... Kroz glavu joj je prolazila šifra za smirivanje; mirnoća sada, mirnoća sada, MIRNOĆA SADA!!! 

Konačno, nakon sve te parade spremanja za izlazak, zaključa kuću. Othrva se snažnom porivu da provjeri da li je stvarno zaključano. Brzim koracima je odmicala od svoje ulice, ulazeći u drugu na raskršću, i sve dalje sve do kraja naselja i početka makadama. Poput Franka Constanze ponavljala je umirujuće riječi, sve dok riječi više nisu urlale u glavi, ne primjećujući nikoga. Kad je nakon 2 kilometra i brzog hoda stigla do šume, raspoloženje  joj se popravilo, glava  se razbistrila. Zrak je bio svjež i čist. Potok je tekao uz put tiho žuboreći. Udahnula je duboko i nastavila hodati. Glupa čarapa bila je zaboravljena.Vjeverica je  gore visoko u  krošnji izvodila male akrobacije jureći u krug  po deblu, skakala  je s grane na granu. Kako je vješta i okretna ! Čak ni ptice nisu  prekidale žuboreću tišinu. Lijevo ili desno…trebalo je izabrati strmiju stazu da se konačne makne s puta punog lokvi. Čudo jedno, izrovani put uz potok, tu se i usred ljeta zna zadržati voda. Pravi mamac za komarce. Odabere desni uspon, strmiji od lijeve strane. Raskopčala je jaknu i sporim, ali odlučnim koracima stigla je do gornje staze s koje se djelomično vidio put koji je napustila. Staza se jedva nazirala od gomila novog lišća koje se samo taložilo na stare slojeve. Sjetila se djeda i bake, kuće i starog mlina, štale uz potok i predivnih volova bijelih šiški između rogova…sjetila se i crnosive krave šiljastih rogova koje se užasno bojala, no Garino je  mlijeko bilo prvoklasno  a sir je bio prva liga. Eee, kako su djed i baka grabljama skupljali suho lišće da imaju za zimu, za štraju kravi i volovima; lišća nikad dosta, a gle danas…nikome ne treba! Nema krava, volova još manje. Barem onih na 4 noge. Dvonožnih i previše. Hodala je već dosta dugo...šikara je zamijenila šumu i stabla. Posjekli šumu i odvezli trupce...ostavili krš i lom, i šikaru.Hodala je sve dalje  pretražujući očima grmlje uz rub šume,u nadi da će se pokazati i koji bljušt, obavijen oko šiblja ili trnja; netko je bio brži. I temeljit. Vidjela je svježe otrgnute stabljike. Potraži u džepu mobitel, da provjeri koliko je sati, da li je stigla koja poruka. No, mobitela u džepu jakne nije bilo, ni u jednom, ni u drugom. Sto posto je bila sigurna da ga je uzela i stavila u jaknu, sjetila se točno da ga je ujutro punila. A sada ga nema, pa nema! Znači da ga je izgubila, vjerojatno pentrajući se i provlačeči se onom strmom jarugom do gornje staze. Ti jebeni  plitki džepovi, eto ga sad! Pronaći ga bilo bi nešto ravno pronalasku igle u plastu sijena. Ipak se vratila stazom kuda je prolazila, i štapom razmicala lišće. Pa još jednom..Nije ga našla. Da je netko s njom, pozvao bi broj, mobitel bi zvonio…ovako…piši propalo. Vratila se dolje, niz istu jarugu i noga se poskliznula tako brzo da se nije snašla a već je ležala na leđima u blatu. Dok se penjala, nije bilo tako klizavo, no sad se našla odjednom na zemlji, rujući blato poput  drvenog trupca. Nekako se zaustavila rukom hvatajući korijen bukve koji je izvirio, uspravila se i nastojala se umiriti, opipavajući noge, glavu…i kad je ustanovila da je manje-više sve na mjestu, počela otresati zemlju i lišće sa sebe. Ruka je pak bila izgrebena sve do lakta. Dobro je prošla. Kad se donekle uredila, nije bilo druge nego se vratiti kući, navlačeći jaknu preko blatnog tura. Ulicom nije bilo puno prometa, svega tri auta od kojih su je dva pozdravila blendanjem,  iako je kapu  navukla na glavu kao da će se tako zaštititi od prepoznavanja; hmm, nije izgledala bajno, to je sigurno. Kad je stigla doma, pred vratima je izula blatne cipele; htjela je upravo staviti ključ u bravu i u taj čas se vrata otvore. Muž se vratio ranije, gledao ju je namrgođena  lica.

 – Pa di si ti, sad sam baš  imal namjeru zvati policiju, kam si nestala? Zovem te pet puta, ne javljaš se na mobitel, na telefon…dođem doma, zovem opet,  nema te  nigdje…a mobitel ti zvoni iz jakne! Kam si otišla bez mobitela?- ljutio se.  

 -I kak to izgledaš, kaj ti se dogodilo?-  dodao je malo blažim tonom. 

- Ma  ništa, malo sam se poskliznula- rekla je Vera.

-Malo? Kak izgleda kad se jako posklizneš? - muž je pokušao biti duhovit.Ignorirala je komentar i skinula jaknu.

Dakle, mobitel koji je tražila po šumi je u stvari cijelo vrijeme doma... U onu drugu jaknu ga je spremila, naravno, u onu koju NIJE obukla! Ajde, sreća da je bar on čitav… mogla ga je tražiti po šumi osam dana  i ne bi ga našla. Kotrljala se jarugom bez veze i hodala ulicom blatna kao prase! Cccc...  Nakon tuša stavila je antiseptik na ruku,  nije  bilo strašno. Ogrebotinu  je ipak zatajila i počela  sasvim smireno pripremati vrlo kasni ručak. Razmišljajući o današnjem jutru i danu počela se smijati. Misterij oko čarape, batrganje  u grabi, traganja za neizgubljenim mobitelom, blatu na hlačama. Nije uopće bilo  razloga za jamranje. Glava je ok, ruka je čitava, mobitel nije izgubljen; jedan zapravo neobično običan dan u životu žene u vekslu.