listopad 2021

Gljiva ima na Medvednici jako malo trenutno, ali nakon kiša proteklih dana moguć je obrat. Nikada se ne zna. 12.10. 2021.

Sumrak dana

.Pričicu sam napisala prije više godina. True story iliti sto posto istinita priča

Sumrak dana

Bila je jesen, a vruće je bilo zadnjih dana kao usred ljeta. Neka sparina se uvukla u kuće i stanove; pravo bablje ljeto!
Josip se vraćao ravno kući s posla; radio je na gradilištu kao zidar i bio je umoran. Umoran od  posla, umoran od sunca, umoran još od sinoćnjeg lumperaja! Uglavnom, bio je umoran kao prebijeni pas. Nikako se nije mogao sjetiti kako je sinoć dospio kući, a niti koliko je popio.
Pa ne može Joža odbiti ljude kada ga počaste, a nije ni on zadnji papak da ne bi uzvratio!
I tako... negdje kažu, zrno po zrno – pogača, kod Jože je pak bilo čaša po čaša - lomača, jer, bilo mu je vruće, jako, jako vruće, jedino se toga sjećao. A jutrom se mora rano na posao.
Sada je samo jedva čekao da legne u krevet i da spava, spava...Jedva da se skinuo, a već je zaspao snom premorenog čovjeka, snom koji je graničio s bunilom. Spava Josip, no... odjednom ga probudi truba nekog auta i on jednim okom poviri na sat. Kad tamo ...6 sati!!! Skoči on, prokune budilicu jer nije zvonila u pola 6, obuče se na brzinu i onako neumiven izjuri van, trkom na autobus! Još mu nije bilo jasno kako je toliko spavao pa još jednom prokune prokletu uru. Napipa češalj u džepu i provuče ga kroz kosu; sve to u turbo brzini.
Sjeti se ipak nekako da žena nije bila u sobi, a nije vidio ni sina da spava. Vrag će ga znati kuda su već odlutali, ali što me nisu probudili, bene jedne! Sad je bio ljut i na ženu. Kod mosta u  blizini autobusne stanice sretne jednog svog prijana, brata po vinu i lumperaju, koji ga veselo pozdravi i pomalo začuđen upita „ Kam tak žuriš, Jožek ?“ Josip se lecne na tako glupo pitanje i obrecnu se na prijana „Na posel, kam bi drugam?!“
Joža je bio vrlo savjestan radnik, bez obzira na „druženja“ poslije posla. Mrzio je i samu pomisao da bi mogao zakasniti. On nikada nije kasnio! Za njega je vrijedilo pravilo – bolje doći pola sata ranije nego minutu kasnije. Naravno, ovo pravilo se nipošto nije odnosilo na povratak kući. Posao je posao i on je do toga držao! Prijan je pak ostao zabezeknuto gledati za njim.
Uđe on u autobus i stisne se na sjedalu s rastućom nelagodom i strepnjom “Sad će mi onaj smrad od šefa krv na slamku piti, znam ja njega; dupli posao će mi natovariti, taj gad samo čeka jedan krivi korak da me uzme na red. Ali... pokazat ću ja njemu...pokazat ću ja svima njima, samo neka pisnu !“ - i Josip zaškripi snažno zubima. Kako je bio u velikoj brizi i još prilično mamuran od sna, nije vidio da u autobusu nema nikoga od njegovih stalnih ili povremenih jutarnjih suputnika.
Kada je prešao u tramvaj, primjeti on da se nekako jako smračilo, naoblačilo, što li. ..
„Kako sad to, pa ni kišobran nisam ponio! Pas mater i prognozi i vremenu!“ - ljutio se iznenađeni Josip.  Kao da će mrak, a tek je rano jutro! Ovdje nešto ne valja, nikako ne valja! Pogleda opet u nebo; sunca definitivno nema, ali nema niti oblaka… Jednostavno, smračilo se, sasvim se smračilo.
Oblije ga hladan znoj, srce mu stane lupati sve brže i brže; imao je pravi napad panike!
Uzalud se pokušavao prisjetiti neke najavljene pomrčine Sunca. Počne sam sebe smirivati;doći će netko tko će objasniti ljudima što se to zbiva. Nekakva civilna zaštita, policija ili neka služba će uputiti ljude ... nekamo ... nije bio sposoban razmišljati od silnog straha dok je tramvaj prolazio kroz sve gušći mrak.
Ali ne... ništa se od toga nije dogodilo, a sumrak se pretvorio u potpuni mrak. Dok se sad nešto sporijim i pomalo teturavim hodom primicao svojem gradilištu koje je bilo u samom centru grada, vidio je skele, zaštitnu ogradu, ali, ljudi ... gdje su radnici?! Sve mu se pomutilo od silnog straha i on se nasloni na zid neke zgrade, sav u jednoj vodi. Nije mogao shvatiti ove ljude koji prolaze ulicom! Idu mrtvi – hladni svojim poslom, a stiže smak svijeta!Sve je gotovo, a oni, hodaju kao roboti, niti korak da bi malo rastegnuli! Htio im je viknuti.. Dolazi smak svijeta usred dana a vi, telci jedni, niti korak niste rastegnuli, ništa vas ne tangira! Jooj!… Bože dragi!- Josip je bio prestravljen.
Gospođa srednjih godina koja je prolazila primijeti blijedog muškarca koji je izgledao kao da će se svake sekunde onesvijestiti. Zastane i upita Jožu da li mu je dobro.
„Pa…ja...ovaj.. da, ne .. ma… gospođo,šta je ovo, što se to događa, za ime božje?“- konačno propenta on pokazujući drhtavom rukom prema nebu.
„Ne znam na što mislite gospodine, meni se čini sve prilično normalno.“ - žena odgovori, žaleći što nije samo prošla pokraj ovog čudnog svata.
„Ali gospođo, kako normalno, nije nikako normalno da je sada takav mrak, kako to može biti normalno???!!!...“ - gotovo je cvilio Joža.
Tada žena shvati, nešto po tom njegovom staklastom pogledu, a nešto intuitivno, da razgovara s nekim kome se štošta pobrkalo u glavi te mu strpljivo, polako govoreći, objasni: „Pa sada je pola osam sati gospodine i sve je potpuno u redu, samo se vi smirite. No, vidjevši da to neće biti dovoljno detaljno objašnjenje, doda : „Pola osam... večer je gospodine, kako bi moglo navečer  biti nego mračno?!“
Žena produži dalje odmahujući glavom, a Josipu je trebalo malo više vremena da te nove informacije nađu put do njegove pomućene svijesti. Eto, do prije par minuta je bio spreman na najgore, na kraj... a gle sad !Osjeti olakšanje, ali se začas ponovo zabrine. Tko ga je sve vidio da ide na posao?! Što li će misliti? Morat će izmisliti neki fuš, jer ako bi njegovi pajdaši doznali za ovu zabunu, hmm ... ne bi imao mira dok je živ!
I tako, sretan što je preživio sumrak dana, uđe u prvu birtiju gdje se pije s nogu i trgne jednu duplu ljutu da se oporavi od ovog traumatičnog iskustva.

 

zvjezdanas80@gmail.com

Jedan dan iz dnevnika

  

   

 

Možda se ovakve slične stvari događaju svim ženama ponekad…možda smo mi sve moja Vera.Zašto Vera? Volim to ime. Zato.       

 

 Jedan dan iz dnevnika

 

Vera je već nekoliko dana osjećala potrebu da ode u dobru šetnju…hodati nekoliko sati šumom, stazama gdje neće automobili širiti smrad i buku.  Nije bilo ipak dovoljno volje, sve do jutros.

Baš kad je  u predsoblju naumila izvaditi  gojzerice, obučena za pokret, javila se bojazan da je pegla možda ostala uključena. Preskačući po dvije stepenice, uletjela je u sobu koju je koristila za spremanje i peglanje odjeće…pegla je bila na podu, isključena. Popipa rukom... sasvim je hladna. U redu. Nepotrebna panika. Vadeći gojzerice iz ormara za cipele, pojavila se sumnja  da je štednjak ostao uključen kad je kuhala kavu. Još uvijek u šlapama, utrčala je kroz dnevni boravak u kuhinju. Očekujući užaren i zagorjeli čajnik, pogled uznemirenih očiju zaustavi se na čistoj i hladnoj keramičkoj ploči za kuhanje. No, hvala Bogu, da se nije ništa dogodilo pomislila je s velikim olakšanjem. Čajnik je bio odmaknut i ništa nije gorjelo. Ipak, bila je uzrujana od provjeravanja same sebe. Panika definitivno nije prijatelj. Konačno je zelena jakna bila na njoj, cipele spremne pred njom. Izula je papuče. Na lijevoj nozi je bila ugodna topla sokna, sivozelenih prugica, a na desnoj nista. Bosa noga. Čarapa-nula komada. Nije se mogla sjetiti detalja oblačenja jutros. Ali da nije osjetila hladnoću, ona, koju uvijek zebu noge? U čudu je gledala vlastita stopala. Zadnjih tjedana se događalo da je u nekim situacijama brzo gubila strpljenje. Zato je sada čvrsto odlučila da se više neće uzrujavati, smireno će prijeći preko toga, ali... ipak, gdje je ta druga, prokleta, sivo prugasta sokna?!  Zainatila se da ju pronađe; negdje mora biti! Vratila se u dnevnu sobu, pregledala svaki kutak, ništa. Popela se na kat, pretražila spavaću sobu, kupaonicu, hodnik, sobu za pegleraj, košaru za prljavo rublje, zagledala ispod kreveta i ormara, ali nigdje druge čarape. Sad je već uzrujanost prešla u višu kategoriju, kao što na vijestima američkih televizija opisuju uragane. Ovo je bio stupanj 2. Samo…ovaj je uragan bio u glavi. Nastojala je ponovo rekonstruirati svaki svoj pokret od dizanja iz kreveta jutros pa do obezčarapljene noge. Koliko god da je mozgala, nije uspjela odgonetnuti. K vragu, umjesto da  hoda, ona  prekapa po ladicama i ormarima, prevrće čak i jastuke. Nakon bezuspješne potrage, oznojene glave odluči ipak uzeti novi par toplih čarapa. Vrijeme potrošeno na glupariju, a  već je trebala biti u šumi! Primijetila je da ju mačak čudno gleda, onako malo prestrašeno, sumnjičavo. Da li je to onakav kratki spoj  u glavi kao onda  kad je mozgala tko je ukrao ključ od dvorišne ograde, mrko i bijesno pogledavajući ulicom? Ziher neki od onih tipova koji prolaze na putu do obližnje birtije. Bila je sto posto sigurna da je jedan od njih;  iz pakosti ili da izvede psinu kojom će nasmijati pajdaše...izvadio je ključ i bacio ga u travu, možda čak u rešetku kanalizacije! Pretraživala je taj dan travnjak, ponovo i ponovo, sve glasno gundrajući. Samo što nekoga nije otvoreno optužila. Suzdržala se, na jedvite jade. Srećom. Bila je užasno bijesna cijeli dan dok nije slučajno, dok je predvečer premještala torbu na vješalicu, u predsoblju ugledala stari, dobro poznati ključ na ormariću za cipele, u košari za poštu...bio je tamo;  kao da se sam došetao samo da nju izludi. Kako...nije mogla odgonetnuti.  Raspoloženje joj je splasnulo, kao biskvit kad prerano otvoriš pećnicu. Kako uopće raspoznati  što je  mala  zbunjenost  kojoj se u društvu može nasmijati ili zabrinjavajuća promjena koja upućuje na onog ludog švabu na A? Onog,  koji  starcima  iskače iz ormara i frižidera, pa svako malo ispremiješa dokumente, ulice u gradu; sve  tako dok ne  zaborave  vlastito ime i adresu te osvanu jednog dana slikom u novinama i na društvenim mrežama s naslovom- Jeste li vidjeli ovu osobu? Maa, daleko bilo... Kroz glavu joj je prolazila šifra za smirivanje; mirnoća sada, mirnoća sada, MIRNOĆA SADA!!! 

Konačno, nakon sve te parade spremanja za izlazak, zaključa kuću. Othrva se snažnom porivu da provjeri da li je stvarno zaključano. Brzim koracima je odmicala od svoje ulice, ulazeći u drugu na raskršću, i sve dalje sve do kraja naselja i početka makadama. Poput Franka Constanze ponavljala je umirujuće riječi, sve dok riječi više nisu urlale u glavi, ne primjećujući nikoga. Kad je nakon 2 kilometra i brzog hoda stigla do šume, raspoloženje  joj se popravilo, glava  se razbistrila. Zrak je bio svjež i čist. Potok je tekao uz put tiho žuboreći. Udahnula je duboko i nastavila hodati. Glupa čarapa bila je zaboravljena.Vjeverica je  gore visoko u  krošnji izvodila male akrobacije jureći u krug  po deblu, skakala  je s grane na granu. Kako je vješta i okretna ! Čak ni ptice nisu  prekidale žuboreću tišinu. Lijevo ili desno…trebalo je izabrati strmiju stazu da se konačne makne s puta punog lokvi. Čudo jedno, izrovani put uz potok, tu se i usred ljeta zna zadržati voda. Pravi mamac za komarce. Odabere desni uspon, strmiji od lijeve strane. Raskopčala je jaknu i sporim, ali odlučnim koracima stigla je do gornje staze s koje se djelomično vidio put koji je napustila. Staza se jedva nazirala od gomila novog lišća koje se samo taložilo na stare slojeve. Sjetila se djeda i bake, kuće i starog mlina, štale uz potok i predivnih volova bijelih šiški između rogova…sjetila se i crnosive krave šiljastih rogova koje se užasno bojala, no Garino je  mlijeko bilo prvoklasno  a sir je bio prva liga. Eee, kako su djed i baka grabljama skupljali suho lišće da imaju za zimu, za štraju kravi i volovima; lišća nikad dosta, a gle danas…nikome ne treba! Nema krava, volova još manje. Barem onih na 4 noge. Dvonožnih i previše. Hodala je već dosta dugo...šikara je zamijenila šumu i stabla. Posjekli šumu i odvezli trupce...ostavili krš i lom, i šikaru.Hodala je sve dalje  pretražujući očima grmlje uz rub šume,u nadi da će se pokazati i koji bljušt, obavijen oko šiblja ili trnja; netko je bio brži. I temeljit. Vidjela je svježe otrgnute stabljike. Potraži u džepu mobitel, da provjeri koliko je sati, da li je stigla koja poruka. No, mobitela u džepu jakne nije bilo, ni u jednom, ni u drugom. Sto posto je bila sigurna da ga je uzela i stavila u jaknu, sjetila se točno da ga je ujutro punila. A sada ga nema, pa nema! Znači da ga je izgubila, vjerojatno pentrajući se i provlačeči se onom strmom jarugom do gornje staze. Ti jebeni  plitki džepovi, eto ga sad! Pronaći ga bilo bi nešto ravno pronalasku igle u plastu sijena. Ipak se vratila stazom kuda je prolazila, i štapom razmicala lišće. Pa još jednom..Nije ga našla. Da je netko s njom, pozvao bi broj, mobitel bi zvonio…ovako…piši propalo. Vratila se dolje, niz istu jarugu i noga se poskliznula tako brzo da se nije snašla a već je ležala na leđima u blatu. Dok se penjala, nije bilo tako klizavo, no sad se našla odjednom na zemlji, rujući blato poput  drvenog trupca. Nekako se zaustavila rukom hvatajući korijen bukve koji je izvirio, uspravila se i nastojala se umiriti, opipavajući noge, glavu…i kad je ustanovila da je manje-više sve na mjestu, počela otresati zemlju i lišće sa sebe. Ruka je pak bila izgrebena sve do lakta. Dobro je prošla. Kad se donekle uredila, nije bilo druge nego se vratiti kući, navlačeći jaknu preko blatnog tura. Ulicom nije bilo puno prometa, svega tri auta od kojih su je dva pozdravila blendanjem,  iako je kapu  navukla na glavu kao da će se tako zaštititi od prepoznavanja; hmm, nije izgledala bajno, to je sigurno. Kad je stigla doma, pred vratima je izula blatne cipele; htjela je upravo staviti ključ u bravu i u taj čas se vrata otvore. Muž se vratio ranije, gledao ju je namrgođena  lica.

 – Pa di si ti, sad sam baš  imal namjeru zvati policiju, kam si nestala? Zovem te pet puta, ne javljaš se na mobitel, na telefon…dođem doma, zovem opet,  nema te  nigdje…a mobitel ti zvoni iz jakne! Kam si otišla bez mobitela?- ljutio se.  

 -I kak to izgledaš, kaj ti se dogodilo?-  dodao je malo blažim tonom. 

- Ma  ništa, malo sam se poskliznula- rekla je Vera.

-Malo? Kak izgleda kad se jako posklizneš? - muž je pokušao biti duhovit.Ignorirala je komentar i skinula jaknu.

Dakle, mobitel koji je tražila po šumi je u stvari cijelo vrijeme doma... U onu drugu jaknu ga je spremila, naravno, u onu koju NIJE obukla! Ajde, sreća da je bar on čitav… mogla ga je tražiti po šumi osam dana  i ne bi ga našla. Kotrljala se jarugom bez veze i hodala ulicom blatna kao prase! Cccc...  Nakon tuša stavila je antiseptik na ruku,  nije  bilo strašno. Ogrebotinu  je ipak zatajila i počela  sasvim smireno pripremati vrlo kasni ručak. Razmišljajući o današnjem jutru i danu počela se smijati. Misterij oko čarape, batrganje  u grabi, traganja za neizgubljenim mobitelom, blatu na hlačama. Nije uopće bilo  razloga za jamranje. Glava je ok, ruka je čitava, mobitel nije izgubljen; jedan zapravo neobično običan dan u životu žene u vekslu.

 

  

 

 Kostanjevica na Krki

Cistercitski samostan u Kostanjevici na Krki, Sloveniji koji je postao galerija. Dovoljno je ponoviti riječi otisnute u promotivnom vodiču galerije. Tamo gdje se kultura i umjetnost isprepliću s prirodom i duhovnošću.

 

 

 

Prije godinu dana, na
kraju rujna 2019. uputili smo se Kostanjevicu na Krki. Mali izlet u Sloveniju. Kratka vožnja od Zagreba; stigli smo u jedan prilično idiličan kraj, miran, uredan i pomalo uspavan. Nas četvero; sin, snaha, muž i ja. Stigli bi ranije da nismo promašili skretanje vodeći se varljivim sjećanjem na određenu cestu koja odavno više ne izgleda kao ona od prije tridesetak godina. Ili mi ne pamtimo više tako dobro kao prije. Ništa ne smeta,  malo bolje smo upoznali krajolik. Kada smo stigli najprije smo obišli mali, umjetni otočić na Krki na koji se stiže jednim od drvenih mostova, popili kavu i prezalogajili u centru mjesta. Zatim smo krenuli prema našem  cilju kojeg se sjećam iz mlađih godina. Svojih. Zanimalo me kako sada izgleda ta impresivna građevina koja je ostavila dubok dojam na mene. Sjećam se da je još onda bio samostana dio pod skelama a jedan dio unutrašnjeg prostora je tada bio obnovljen te su bile izložene umjetničke slike.

Kostanjevica na Krki je jedan od najmanjih, i jedini slovenski otočni gradić koji privlači svojim bogatim povijesnim, kulturnim i prirodnim naslijeđem. Na mjestu današnjeg specijaliziranog muzeja stoljećima je dominirao cistercitski samostan Studenac svete Marije kojeg je 1234. godine osnovao vojvoda od Koruške Bernard Spanheimski. U bivšoj samostanskoj crkvi( sada desakralizirana) pokopani su vojvodina žena Juta i sin Bernard. Kroz period dug nekoliko stoljeća, samostan je predstavljao gospodarski i kulturni centar kojim su upravljali monasi. Već u vrijeme renesanse samostan je bio moćna utvrda čiji su žitelji bili sigurni od razbojničkih napada. 

Latinski naziv ovog Reda je 'ordo cisterciensis'. Osnovao ga je 1098. godine sveti Robert, u mjestu Citeaux, latinski Cistercium, u francuskoj pokrajini Burgundiji. Značajan doprinos za širenje Reda u Europi dao je sveti Bernard iz Clairvauxa u 12. stoljeću.

Cisterciti su monaški red u Katoličkoj Crkvi. Red je nastao krajem 11. stoljeća, godine 1098., kada je benediktinski opat Robert sa dvadesetak monaha napustio svoju opatiju Molesme (Francuska) i osnovao novi samostan u Citeauxu, želeći provoditi monaški život što vjernije prema pravilu sv. Benedikta. Od mjesta Citeaux ova grupa monaha je po mjestu boravka prozvana cisterciti.

 Odijelo im se sastoji od bijelog habita i crnog škapulara. Kad sudjeluju u korskoj molitvi i zajedničkoj liturgiji oblače bijelu široku kukolu.

Prolazeći  dugačkim hodnicima, u tišini i bez gradske buke nije teško zamisliti šutljive cistercite u bijelim habitima kako brzo i tiho, poput sjena promiču hodnicima da bi nakon molitve ispunili zadaću zadanu za taj dan, i opet završili dan u molitvi. Samostansko zvono 7 puta tokom dana pozivalo je na molitvu. Živjeli su asketski, pod izrekom: Ora et Labora, što znači... radi i moli. Koliko su cisteriti  značili u razvoju poljoprivrede i graditeljstva toga područja, u vrijeme procvata i izgradnje samog samostana, može se tek pretpostavljati. Utjecaj radišnih, šutljivih monaha koji su prenosili uz pismenost i iskustva obrade zemlje iz zemalja zapadne Europe, pogotovo plodne Burgundije na ova područja je bio izuzetno koristan. Svoja znanja iz rada na zemlji, krčenju i isušivanju močvara te rad s poljoprivrednim kulturama pronosili su radeći fizičke poslove, uključujući poljoprivredu i gradnju a neki od njih su se bavili pisanjem i naukom. Što se tiče cistercita u Hrvatskoj, šteta je velika  što su Turci temeljito 1565.razrušili  cistercitski samostan i crkvu u Topuskom.

 

Danas je to Galerija Božidar Jakac, formalno osnovana 1974. godine. U ovim prostorijama, impresivnim površinom i lokacijom, nalaze se umjetnička djela (pretežno likovna) brojnih slovenskih umjetnika. Jezgru čine stalne zbirka središnjih protagonista slovenske moderne umjetnosti kao što su : Tone Kralj, France Kralj, Božidar Jakac,France Gorše, Zoran Didek i drugi. Od 1977.god.  je otvorena i zbirka Pleterska zbirka europskih slikara, inače u vlasništvu obližnjeg kartuzijanskog samostana u Pleterju. Bogatu međunarodnu tradiciju ima i Međunarodni kiparski simpozij Forma viva začet na radilištu u Kostanjevici na Krki 1961. koji danas vrijedi za najstariji još djelujući kiparski simpozij na svijetu. Na bijenalnim simpozijima umjetnici tijekom jednomjesečnog boravka u ovom idiličnom kraju oblikuju kipove iz duba, to jest hrastovine tipične za to područje. Tako je kroz desetljeća nastajao Park skulptura oko zgrade muzeja, koji broji više od 100 monumentalnih kipova u hrastovini.

 

Stres, sapunica i reciklaža

 

Stres, sapunica…reciklaža

 

Borba s mravima, što letećim što hodajućim nije prestajala tjednima. Svaki dan pred sumrak izvirali su iz neke male pukotine i začas preplavili polovicu balkona i dio vanjskog zida pod balkonom. Naoružana sprejevima, prahom protiv mrava i partvišem na teleskopskoj dršci i krenula sam u novu etapu rata. Taj mravlji Wermacht, potpomognut Luftwaffe nesnagama nije bio spreman na kapitulaciju. Nakon pola sata mlataranja s teleskopskom metlom i zaprašivanja, konačno su posustali. Znala sam da je to tek zatišje. Sutra nas čeka nova ofenziva. Ahhh...Neka samo budu uporni, bit ću i ja pa da vidimo tko će dulje izdržati!

Istuširala sam se temeljito ispirući kosu. K vragu, opet nisam kod zaprašivanja stavila rubac ili nekakvu kapu. Ma nema veze, otporna sam na sve. S čime nas sve kljukaju iz zraka, vode, hrane, malo neopitroida neće imati naročito bitan utjecaj. Tako su se u glavi redala utješne misli. Osušila sam  kosu i pogledala na sat...uskoro će mi serija na TV-u. Kroz glavu mi je bljesnuo podsjetnik da je sutra četvrtak...smeće treba iznijeti! U kućnoj haljini, u šlapama izašla sam u dvorište i izvukla polupraznu kantu s otpadom uz rub ceste. Pogledavši niz ulicu, vidjela sam žute vreće s plastičnom ambalažom kako se i dalje klate po ogradama ili leže nasukane na zemlji još uvijek čekajući odvoz. Već  treći dan.

Vratila sam se u kuću, brzinski pospremila kuhinju i konačno krenula u spavaću sobu da tamo u miru pogledam novi bolum, nove omiljene serije. Da, kapitulirala sam pred turskom sapunicom. Nakon dugog opiranja, ova jedina me nadjačala. I to se jednom moralo dogoditi. Muž je ostao gledati nogomet na tv-u br.1.

Epizoda je već dobro odmaknula. Nema veze, postoji repriza. Očekivanje raspleta ljubavnih osjećaja između glavnih junaka otegnulo se u nedogled...nikako da se dogodi. A ne možeš odustati od gledanja, iako ti je jasno  da manjkavosti ima ohoho, ali u  ovoj Fazilet je glazba vrh, pola posla su s njom napravili. Progleda se svašta kroz prste.

Utakmica je dolje završila, muž je došao na spavanje i zagledao se u tv.

- Da mi nisi prebacivao program, sad je ful napeto!- rekoh unaprijed.

- Zgodna je ova cura, tko je to?- upita muž prolazeći ispred tv-a.

- Da, bome je zgodna. To je Hazan, Faziletkina kćer, Ima ona i mlađu sestru, Edže i ona je jako lijepa, malo tupasta ali zgodna.Ta je sad ostala sirota trudna s onim tukcem Jasinom, iz njihove mahale, a u braku s  Hazimom, ocem od Yagiza i Sinana. On je nju  spasio pa se tak s njom oženio. U Sinana je prije bila Hazan zaljubljena, ali sda je zaljubljena u Yagiza, ali ni sama to ne kuži još. A Yagiz je kak izgleda, zateleban u nju, ali to mu je cura od brata, abija Sinana i zato neće da itko zna - moj "kratki sažetak" je krenuo poput lavine i  nije se dao stopirati samo tako. Muž je izgledao malo zbunjeno, ali gledao je ful zainteresirano prema ekranu.

- Ooo...vidi ovog gada, omamio je Hazan!E, tome tipu je Kerime dala lovu, potplatila ga da ju otme.

Ubacio je Hazan u kamion, ode...a Yazu nije jasno kam je nestala. Vidi, mobitel...aaa, našao ga je otmičar, pokupio taman kad je Yagiz došao.On nema pojma da je Hazan u nesvijesti u kamionu!- moj prijenos radnje je tekao i dalje, verglala sam poput komentatora nogometne utakmice.

S druge strane kreveta začulo se hrkanje, malo po malo, pa sve glasnije.

- Na, pa kome ja pričam! Motornoj pili!  – promrmljala sam i nastavila budno gledati sve dok me san nije svladao. Usred noći, kao da se čulo zvono na ulaznim vratima. Pridigla sam glavu i osluhnula. Zvonjava na ulaznim vratima nije prestajala. Koliko je sati, što se događa? Skočila sam iz kreveta tako naglo da me je uhvatila vrtoglavica. Teturala sam spavaćom sobom u polumraku, zaškiljila prema satu ...digitalni crveni brojevi su bili toliko mutni da se nije razabralo ništa. Kućni ogrtač sam nekako naopako navukla i žurno sišla stepenicama u prizemlje kuće.Tamo se zvonjava pretvorila u lupanje po vratima.Vrata su podrhtavala. Nisam znala da li sam više preplašena ili ljuta. Muž spava kao top; ne bi ga probudili da ga odnesu s krevetom! Sve moram sama, ahh! Zavirila sam kroz mutno staklo i vidjela tek obrise visoke osobe u svijetloj, žučkastoj odjeći. Vani je još bio mrak, ali ulična rasvjeta je osvjeljavala ulaz u kuću. Tko je to, koji vrag se događa? Telefoni kao da ne postoje! Bila sam ljuta. Tko je da je, mogao je nazvati, bilo bi ljudski. Hmmm... da nisu lopovi?! Lopovi valjda ne bi lupali na vrata kad provaljuju, misli su se kovitlale u glavi .

- Otvorite,  nema vremena za odugovlačenje, čekaju nas i drugi, vidimo da ste pred vratima! -čulo se izvana. Odškrinula sam vrata čvrsto zamotana u kućnu haljinu koju je trebalo držati rukama, nisam mogla  pronaći gumbe.

- Tko ste vi? Što hoćete u ovo doba noći? – škiljila sam van u smjeru muškarca u žutom kombinezonu sa zelenom kapom. Nastojala sam da glas bude čvrst. Usput sam pokušavala sasvim izbistriti vid.

- Mi smo po nalogu došli po vas, požurite! Kamion čeka!- reče taj tip.

-Ma kamo da žurim, ste vi normalni? Nemam pojma o nikakvom nalogu. Pa tko šalje kamion po ljude, i to smetlarski,  vidim?!

- Idete tamo kamo trebate stići. Dobili smo prijavu da se ide za reciklažu, pa skupljamo i vozimo. Idemo!- Pri tome me ljudina u svijetlom kombinezonu zgrabi pod ruku, drugi muškarac iskoči iz vozila koje je stajalo pred kućom i preskoči stepenicu, zgrabi usput vreću s plastikom i gurne me u leđa niz stepenice prema velikom kamionu tamno zelene boje.Ubacili su me kroz klizna vrata, zatvorili, ne mareći za moje pogrde. Malena okrugla lampa bacala je slabo svjetlo na unutrašnjost neurednog vozila.

- Sramota, banda...kuda me vozite!?

Iz kabine kamiona za odvoz otpada čulo se kako se ona dvojica smiju i pojačavaju radio do daske: sad sam već  bila uzrujana do maksimuma.Ipak se drečanje donekle stišalo, pa ponovo postavim pitanje

- Zašto me niste prije nazvali da se fino obučem, uzmem dokumente...Ne ovako. U šlafroku i šlapama, sramota.

- Bez brige,  tamo vam ionako neće trebati fina roba. A dokumenti su kod NJIH; oni ionako sve o vama znaju. Vi idete sa žutim vrećama, znači... za reciklažu. I sad dosta, budite mirni - odbrusio je onaj drugi.

Ogledala sam se oko sebe; kamion je do pola bio ispunjen žutim vrećama punim plastične ambalaže. U prednjem dijelu, u kutu je bilo nešto kao stari, sivi tepih ili deka nagurano u ogromnu plastičnu kacu ali pokazalo se da je to zapravo jedan starac sijede brade, zamotan u stare deke. Pogleda sitnim očicama prema meni, i progovori prigušenim glasom sve sjedeći u svom kutu.

- Je, sad nas buju dopeljali na smetlište. Bute vidli kakvo je to zlo. Ne znam zakaj su mene ukrcali... meni niš dobro ne dela; i srce mi furt preskače! Joj, vražja družba. Zgleda da smo došli. Evo... čujete kak tam ruži, kak sam vrag stružeju s tim prešama. Ccc... Ha, a kaj se more! Evo, tu smo otvaraju vrata, sad nas budeju hitili u žuti kontejner, pa u prešu vragi jedni! Na te riječi sam pokrila glavu žutom vrećom koju sam  razderala i odlučila iskočiti čim otvore klizna vrata. Treba pobjeći, nema druge...pa tko živ- tko mrtav. Sve što je stari bradonja ispričao, ulilo mi je još više straha u kosti.Vrata su zacvilila, jedna spodoba u skafanderu sličnom onima koji nose astronauti stajala je kod otvora i naglavnom lampom osvijetlila unutrašnjost vozila. Točno sam osjetila hladnoću i drhtala, najednom se nisam mogla ni pomaknuti! Grubi glas je povikao - Vas dvoje tamo, idemo u salu za prijeme, nema zabušavanja!

- Ali to je neka zabuna! Tko je to naredio?- propentala sam pokušavajući ugurati noge u odjednom  premale papuče.

- Gradska vlast! I nema više pitanja! Jasno?- zagrmio je astronaut.

Pokraj sebe na podu kamiona, ugledala sam odjednom hrpu starog, hrđavog posuđa. Dograbila sam prvu tavu i zavitlala ju ravno u zablendiranu glavu. Potrčala sam i pokušala se provući pokraj čuvara, ali čuvar  je sve vidio i čvrsto me zgrabio za rame te povikao – Hej, smiri se!!!

- Nee, ne u reciklažu! Nećuuu! Neću u kontejner!Ne reciklažaaa! – vikala sam. Osjetila sam kako me čvrsto drži za ramena, tresući me i  htjela se istrgnuti. Ali drmusanje nije prestalo.Tada sam otvorila oči. Muž me je drmao za rame i gledao  začuđenim pogledom. –  Halo...kakva te reciklaža spopala? Batrgaš se s nogama i rukama, nekakve preše i reciklažu spominješ, ccc… Bože dragi... Daj spavaj normalno!

Trebalo je nekoliko trenutaka da shvatim da nigdje nema škripave preše niti starca s bradom.      

 

  Još pomalo ošamućana, odahnula sam s olakšanjem i odlučila da je vrijeme za prvu jutarnju kavu.

 zvjezdanas80@gmail.com