Vlak do Karlovca....uspomene
Putovanje...uzbuđenje pri ulasku u zgradu željezničkog kolodvora nadjačava dječju pospanost, sasvim razbuđeno i ne više cendravo petogodišnje dijete veseli se onome što najbolje pamti. Male radosti... veliko veselje. Zapamtila je od prošlog putovanja veliku vagu su kolodvorskoj zgradi.Vaga pokazuje opaaa...čak 2 kilograma više nego prošlog puta, kaže mama. Veseli se tom poboljšanju, štrkljaste nožice malo su ojačale; e...sada je to i dokazano ...crno na bijelom. Slijedi glavno veselje, bajni mirisi iz aparata u koji tata ubacuje novčić i djevojčica bira miris kojim će se za tren namirisati. Izbor parfema na aparatu je prilično skroman, ali djevojčica to ne primjećuje. Za nju je tu riznica divota koje nigdje drugdje do sada nije vidjela. Pokošeno sijeno? Nee... sličice se redaju pred već sasvim razbuđenim očima. Ruža, đurđica ljubičica, i evo ga... sličica omiljenog jorgovana. Bira jorgovan i pritisne tipku... jak miris našao se na njezinom vratu pa i kosi. E...sad se tek može putovati! Čaroban miris jorgovana mamac je za dobro raspoloženje i u vagon vlaka ulaze dobro raspoloženi. Mama, tata i ona. Putuju daleko, čak do Karlovca! Do tete Ankice, tatine sestre. Prisjećajući se sada već davnog putovanja, starija, prosijeda brineta sjela je na svoje mjesto u vagonu, žaleći za nekadašnjim kupeom u kojem je kao djevojčica velikih očiju radoznalo gledala kroz prozor, upijajući sva ta polja, kuće, ceste i šume pokraj kojih su promicali. Desetljeća su prohujala od tada. Sve se promijenilo...nema mame i tate, nema vage s mirisima na kolodvoru, nema ni onakvig kupea .Život je baš poput vlaka projurio svojim tračnicama. Bezbrižnost je ostala tamo negdje, daleko, daleko... mjereno vremenom.
Konačno sam uspjela obrisati stari račun koji mi nikako nije odgovarao za komentare i aktivirati drugi, eh, da bih ti mogla ostaviti i pokoju riječ. Jer, čitam tvoje zapise i priče, možda ne svaki dan ali navratim češće u ono rano popodne uz čaj ili vodu, ovisno o godišnjem dobu kako bih vizualizirala tvoja sjećanja, a istodobno i svoja. Jer vidiš, vage se sjećam (češće smo putovali vlakom kod bakine sestre, prvo do Jasenovca, potom do nje kolima koja su vukla dva tetkova konja, ali kakav je to aparat bio s mirisima.... ??? Taj mi izmiče. Svih se mirisa sjećam ali i toga da bi ih mama kupovala u apoteci: pokošeno sijeno, ljubičica, đurđica... crna mačka!
OdgovoriIzbrišiTek sada sam uspjela stići na komentare. Zaboravila sam sve, morat ću sve naučiti ispočetka. Hvala ti Vesna na komentaru. Ti mirisi kojih se ja sjećam bili su nekako u sklopu te velike vage, gore negdje u visini lica odrasle osobe, tako je meni ostalo u sjećanju. ubacio se novčić ili žeton i birao se miris. Ne mogu biti 100 posto sigurna ipak ...puno je vremena prošlo.
OdgovoriIzbrišiBome, toga se uopće ne sjećam. Ali je, možda je bio taj dodatak, samo što kao dijete prvo zapažaš velike stvari, visoke ljude..... pa je onda kod mene zapažena vaga, ha, ha.... A što se tiče blogova, lijepo je imati svoju stranicu da ti posluži kao dnevnik, spomenar, album, knjiga... jedino što ga moraš itekako promovirati, tj. obavijestiti ljude da to postoji, želiš li komunikaciju. Ako ne, ostaješ sam. Čitam "te" i dalje kako stignem. Puno, puno pozdrava....
IzbrišiNisi možda odabrala opciju autora komentara iako mi se to čini nemoguće jer si autor bloga .... zapravo ne znam ali je tu.
IzbrišiPrvi objavilo pod anonimno. Ne znam zašto...
OdgovoriIzbrišiLijepo si rekla, draga Vesna...spomenar, dnevnik, album slika. Tako se nekad neki sadržaj pohrani za uspomenu, sjećanje i možda da ostavi trag makar i sebi samom kako vrijeme odmiče. Sjećanja blijede...zapisani datum sa slikom je fakt. Eh ta vaga i mirisi s kolodvora... zanimljivo, sada me vaga uopće ne privlači. Što dalje od oka to bolje.
OdgovoriIzbriši