Vlak do Karlovca....uspomene
Putovanje...uzbuđenje pri ulasku u zgradu željezničkog kolodvora nadjačava dječju pospanost, sasvim razbuđeno i ne više cendravo petogodišnje dijete veseli se onome što najbolje pamti. Male radosti koje mogu biti veliko veselje. Vaga na kolodvoru, opaaa...čak 2 kilograma više nego prošlog puta, kaže mama. Veseli se tom poboljšanju, štrkljaste nožice malo su ojačale; e...sada je to i dokazano ...crno na bijelom. Slijedi glavno veselje, bajni mirisi iz aparata u koji tata ubacuje novčić i djevojčica bira miris kojim će se za tren namirisati. Izbor je prilično skroman, ali djevojčica to ne primjećuje. Za nju je tu riznica divota koje nigdje drugdje do sada nije vidjela. Pokošeno sijeno? Nee... sličice se redaju pred već sasvim razbuđenim očima. Ruža, đurđica ljubičica, i evo ga... sličica omiljenog jorgovana. Bira jorgovan i jednostavan i jak miris našao se na njezinom vratu pa i kosi. E...sad se tek može putovati! Čaroban miris jorgovana mamac je za dobro raspoloženje i u vagon vlaka ulaze dobro raspoloženi. Mama, tata i ona. Putuju daleko, čak do Karlovca! Do tete Ankice, tatine sestre. Prisjećajući se sada već davnog putovanja, starija, prosijeda brineta sjela je na svoje mjesto u vagonu, žaleći za nekadašnjim kupeom u kojem je kao djevojčica velikih tamnih očiju radoznalo gledala kroz prozor, upijajući sva ta polja, kuće, ceste i šume pokraj kojih su promicali. Desetljeća su prohujala od tada. Sve se promijenilo...nema mame i tate, nema vage s mirisima na kolodvoru, nema ni onakvig kupea .Život je baš poput vlaka projurio svojim tračnicama. Bezbrižnost je ostala tamo negdje, daleko, daleko... mjereno vremenom.
Nema komentara:
Objavi komentar