Dakle, njegov život je bio sve samo ne put posut ružama. Prije samim trnjem. Kućio se pomalo, gradio, nadograđivao. Ovisno o novcu kojim je raspolagao. Uvijek premalo, nikada dovoljno, no nije posustajao. Ruke je snažne imao, noge su slušale. Glava je htjela. Sasvim malo je nedostajalo da kuću konačno stavi pod pravi krov. Jednog hladnog jesenskog dana sve je stalo. Skućio se na obližnjem groblju, pod dva metra ilovače. I tako je gradnja o kojoj je i sanjao, dom koji to nikada nije postao u pravom smislu riječi ostao stajati kao svjedok njegovog postojanja, njegove propale ambicije i mukotrpnog rada. Spomenik životu jedne usamljene turobne egzistencije. Na groblju spomenik ionako nije imao tko podići. Tamo je uz drveni križ porasla trava, korov…tek poneki samonikli livadni cvijet kako su vjetar i ptice donosili sjemenke. U nedovršenoj kući od opeke, na stolu za kojim je jeo svoje skromne, jeftine obroke ostao je rokovnik iz davnog doba, dobiven od nekog kolege .Lijepe oker kožne korice zatvarale su i otvarale zapisane misli koje su mu ponekad nadošle, pjesme prepisane iz novina ili časopisa. Jednu je pjesmu osobito volio, znao ju je napamet, ali nije ju imao kada ni kome recitirati. Prva stranica ...velikim plavim slovima ispisana.Ta je knjižica ostala najvredniji spomen postojanju jednog uma, jedne duše.
Kad budem trava
Kad budem trava,
možda će onda bolje da bude
Kada se jednog dana preselim
u crve i u zemne grude.
Ljuljat ću se u travama veselim,
mjesečinom i suncem poliven
Rasitnjen i dobro skriven
Ništa mi neće ostat od uma
ni jedna misao mrtvoga duha
Ja neću imat ni uha ni sluha
da slušam tišinu svojega šuma
Ako me kada stanu i kosit
Neće mi bola nanijet kosa
Jedini teret koji ću nosit
U novom životu bit će rosa
(Dobriša Cesarić
Nema komentara:
Objavi komentar