Autobusni razgovor
Dvije starije žene sjedile su u autobusu točno iza mojeg sjedišta, druga dva sjedišta od srednjih vrata. Vozač busa je kroz gust promet sigurno i rutinirano jedrio prema krajnjem odredištu, okretištu Dubrava. Odlomak razgovora došao je do mojih ušiju, iako sam bila zauzeta svojim mislima. U tim se mislima stvarao raspored nabavke. Kolica za trgovinu bila su privučena sasvim uz noge. Išla su mi na živce, ali bez njih bi bilo puno teže tegliti kupljeni špeceraj pa se nedostatak komocije stoički podnosio. Iza leđa je razgovor postajao glasniji.
-I tako ti je ona opet s nama. I kaj ćeš? Kaj da čovjek napravi? Moja je, moje dijete, bolje da je s nama nego tamo negdje u nekom podstanarstvu.
-Pa jasno, nije ni njoj lako. Dobro da imate jedni druge, ja uvijek velim...kaj god da se dogodi, roditelj će brinuti za svoje dijete, koiko god godina da ima. Pogotovo kad je tak nekaj.
- Ma sigurno, mada da ti velim iskreno ...mi smo bili skroz slomljeni, ali...to se, kad sad vrtim film unatrag to se nekak osjetilo da tu nešto fali. Sreća je samo da nemaju djece, to bi onda bilo puno gore. I kad je već tak, da je to dok su još mladi, da nije potrošila najbolje godine pa onda tak nekaj. A vidiš, mi smo bili sretni kad je bilo vjenčanje, evo, rekli smo si...skrasila se, sad joj bude lakše, ima svoj život, svog muža, stan su si unajmili i bilo je u nekom planu kreditom kupiti stančić, da budu svoj na svome. Ali, kaj ćeš s takvim koji je non stop zauzet, stalno je negdje, najmanje doma. Je da on je taj nekakvi profesor plesa, ima te polaznike i sve to, ali da nikad nije doma, to me je čudilo. Nisam ništa ja htjela govoriti, kaj se ja imam miješati, ali zamisli ...kad ti velim da on nikad nije k nama došel s njom od kad su se vjenčali. Jedanput prije svadbe, jedanput na vjenčanju i to ti je to...to smo od njega dobili. I kad sam ja došla k njima, on nikada nije bil tam. Nikada.
-A koliko su dugo zapravo bili u braku? Jesu prije dugo hodali ili kak je to išlo?
- Ah, 10 mjeseci su bili u braku, 2 i pol godine su hodali, mislim, nisu se poznali tjedan dana pa da nisu znali kakav je tko. Ali...to ti je to...kad ti počneš živjeti s nekim, tek onda ti zapravo upoznaš sve strane te osobe, sve ovo prije je li-la. Drugo je zabavljati se a drugo kad si 24 sata s nekim pa vidiš i osjetiš sve strane osobnosti. Nije on za ništa, osim za taj svoj ples. A kaj sad, velim ti da smo bili prva 2 mjeseca polumrtvi, i muž i ja. A ona...ništa neće puno govoriti protiv njega, veli...previše smo različiti, ne ide zajedno, jednostavno ne funkcionira. I...? Mi joj ne budemo kopali po rani, bude sama rekla kad prođe još neko vrijeme. Tek je godina prošla...sigurno ga još i voli, mada nije zavrijedil. A kak je tvoja kćer...jel još radi kod onog doktora? Kak se zove, na vrh mi je jezika, al se nemrem sjetiti...no taj kaj je kičme ravnal, kiropraktičar jel?
- Aaa... nije više tam, nije mogla, bilo joj je prenaporno. Znaš kak je ona osjetljiva, nježna...a taj nema baš puno takta, znam da je preosjetljiva, ali...moja je. Sad traži nešto, ali, nekak se ne nadam puno trenutno. Malo su ti njoj živci prenapeti, te lijekove mora uzimati pa se uvijek bojim da ne upadne u neku depresiju opet. Nek je ona s nama, a kaj...koga drugoga imamo nek nju. Dok smo mi živi, nekak bude...poslije...bojim se pomisliti. Uvijek se nadam da se bude nekaj promijenilo.
- Jel ima koga, mislim, nekog dečka ?Ili kaj?
-Ma kakvi, nije ti ona nikad težila nekoj vezi. A i tak je nekak jako povučena, samozatajna...ne znam kak bi koga i upoznala. Nikam i ne izlazi, jedva ju susjeda nagovori nekad da odu malo prošetati u Maksimir.
-A vidiš, moja se kćer kakti sredila, i mislili smo da bude sretna pa evo sad...ponovo je sama. Opet velim, bolje i da je sad, nego da se patila s tim tipom deset godina pa onda. Ovak...bude nekak preboljela, nadam se. Vidiš kak se mi jedna drugoj izjadamo, malo sim, malo tam i nekak pregrmimo te sve krize, pa i bolesti. Nekak je lakše kad imaš nekoga da te shvaća, podržava...kaj nije tak?
-Apsolutno, nekak se skupi snage i malo je lakše kad si s nekim tko te zbilja shvaća podijeliš sve to kaj se događa. A iz te kože ne možemo, tak je kak je. Dobro da nije gore...si čula za moju sestričnu kak je ona sirota stradala? Ma joj, jadna ona ...bum ti ispričala, a...evo bus je stal. Tramvaj je tam...valjda nam ne bude otišel, moramo se požuriti. I odoše žurno dvije gospođe, dvije prijateljice prema dvanaestici.
zvjezdanas80@gmail.com
*
Nema komentara:
Objavi komentar