Snježne radosti
Snijeg nas je i ove zime iznenadio kasnije nego
obično, već smo se poveselili kako će se prišparati malo na grijanju,
kad… stigao snijeg, stigla hladnoća i led pa su naši snovi o tome kako
ćemo uskoro nositi kratke rukaviće i čeprkati po vrtu, ostali tek puste
želje. Brzo smo se pomirili s time, jer…bolje sada kada mu je vrijeme
nego tamo sredinom 3. mjeseca; to fakat ne bi bilo pravo vrijeme. Pretprošle
nas je zime pak dobro zatrpao, palo ga je gotovo metar odjednom. Lopate
su nam postale najbolje prijateljice. Naše davno dječje prizivanje snijega
tijekom školskih praznika sada mi izaziva čuđenje. Istina je da vrijeme leti, ostarilo se, prioriteti i obaveze su se potpuno promijenile...sanjke nas već odavno ne dozivaju s tavana.
Tko se može veseliti lopatanju iz dana u dan
dok križa i ramena škripe, a žuljevi na rukama dokazuju teški fizički
rad? Kad se snijeg otopi za 2-3 dana ispada da smo presipali iz šupljeg u
prazno. A snijeg pada i pada i moraš opet van na sastanak s lopatom
koja te već čeka spremna, odmah pred ulaznim vratima. Često mi je pao na
pamet predprošle zime onaj vic o Muji u Canadi… ma znate, onaj gdje na
kraju Mujo seli na Floridu! Veseliti se snijegu? Radovati se lopati i
voltarenima? Hmmm, nije to razlog za preveliko veselje. A ipak…kada smo
bili djeca, doista smo se veselili, iskreno. Imali smo i mi svojih
školskih briga, kao i svaka generacija, ali to je sve išlo nekako s
manje stresa. Sjećam se, rano ujutro, prije spremanja u školu, kako smo bili razočarani ako je snijeg u prognozi bio najavljen, a od njega ipak
nije bilo ništa. A kada su se pojavile prve pahulje i tek počele stvarati
bijeli pokrivač, već su se po tavanima i podrumima počele tražiti
sanjke. Trebalo je skinuti paučinu s njih i podmazati ih odozdo lojem
kako bi bile spremne za sanjkanje. Kakvo je to veselje bilo; još ako se
poklopilo da su zimski školski praznici tek počeli, a snijeg je pao.
Juhuuu!
Eh, kada smo bili djeca nisu nas brinule zimske gume i
lanci, prometni kaosi, neočišćena parkirališta niti hoće li krov
izdržati težinu mokroga snijega a zidovi povući vlagu. Nije nas brinulo
stanje na svjetskim tržištima kapitala, Nasdaq, Dow jones niti bilo
kakvi drugi indexi. Čak se ne sjećam da smo posebno strahovali od prehlade ili
gripe...to je bilo još u doba kada nisu iz dnevnih novina i televizora
iskakale ove opasne novokomponirane, životinjske gripe te razne druge
ekstremno opasne i hude boleštine poput kravljeg ludila. Nisu iskakale
ni reklame farmaceutskih giganata...te kako se zaštititi od raznih
opakih virusa cijepljenjem, često neprovjerenim cjepivima, te reklame za
zaštitu i imunizaciju od svega i svačega što vreba na nas iz zraka,
zemlje i GMO hrane. Na kraju smo tako preplašeni, u stalnom stresu od
straha pred ptičjim i inim gripama upravo podložni bolesti. Doista se ne
sjećam nekih sličnih strahova iz svojega djetinjstva. Govorilo se ... a
kaj gripa, bude prošla, nije to niš' strašno. Jeee, al' su u to
vrijeme bile to te domaće, pitomije gripe!
Mi djeca smo snijeg jedva
čekali. Na pameti su nam bile uglavnom sanjke ili kome se prikrpati u
sanjkanju ako nismo imali vlastite. Bile su to saonice uglavnom domaće
izrade koje su neki vješti očevi izradili od već raspoloživog
materijala. Našlo se tu i vrlo robusnih prometala na koja nas je stalo i
po troje. Sve smo dijelili pa je i relativno mali broj najdražeg
zimskog „vozila“ bio dovoljan da sva djeca osjete navalu adrenalina pri spuštanju niz
strmi brijeg. Bilo je padova kao u priči; nakon prelaska preko prirodnih
skakaonica koje su još bile pojačane hrpama nagrnutog snijega jedini
način zaustavljanja kod prevelike brzine bilo je bacanje u stranu prije
izlijetanja na cestu; naša cesta nije bila tako prometna kao danas pa
nije bilo većih nezgoda. Spust „ribice“ je često završavao u gomili snijega i
spustaš bi se dugo iskobeljavao iz snježne hrpe te ga u prvi mah niti
majka ne bi prepoznala, živi snjegović. Svi smo se pravili da nas ništa
ne boli nakon pada jer, kako bi to izgledalo da je netko cendrao i
plakao; svi bi ga zadirkivali! Gotovo svako dvorište imalo je svojega
snjegovića ugljenih očiju i mrkvastoga nosa. Isluženi, prošupljeni lonac
bio je sasvim prikadno pokrivalo za njegovu glavu. Grudanje je bilo
interesantnije dečkima; svoju naklonost u neodređenoj zbrci zbunjujućih
osjećaja nespretno su izražavali ogromnim grudama ubačenim u kapuljaču
simpatije, ili zasipavši joj vrat hrpom hladnog snijega. Ako bi se
usprkos ledenoj hrpi na glavi simpatija nasmijala i uzvratila uz vrisku
i smijeh napad grudama, to je bio već dobar znak da bi simpatije mogle
biti uzvraćene. Ako je napad grudama bio uzvraćen žestoko i u ljutnji, sve
uz pomoć prijateljica, i to je bio znak…znak da će nesimpatični napadač
izvući deblji kraj! Prvi skijaški pokušaji bili su također po domaćim
bregima prije nego se moglo krenuti na najbliže skijalište, Sljeme. Naša
snježna, podsljemenska brda u zimsko su doba bila okupirana od jutra do
mraka. Majke su svoju ozeblu djecu glasno dozivale na ručak, ali i glad
je bila na čekanju. Na brzinu se pojelo nešto, samo da se majka smiri i
prestane dozivati. Često se tražilo mamu da namaže mast na kruh i
posipa s malo soli i crvene paprike, ili, za današnje doba nezamislivo,
sa običnim šećerom. Baš je nedavno bio članak u novinama o domaćoj masti i
podsjetio me na tu, davno zaboravljenu užinu. Je…to se rado jelo kod
takvih zimskih aktivnosti, a bilo je i brzo gotov, ap- tap! Brže bolje
potrpaš u zube, malo prožvačeš i juriš, natrag na brijeg! Osim toga,
kruha i masti je bilo dosta, jer smo tada svi sve dijelili;
od jela i sanjki do bicikla, koturaljki, knjiga. Boravak u kući
zbog jela dok su vani jurili sanjkaši bio je čisti gubitak vremena! Bili
smo gladni jurnjave i društva prijatelja. Naša su brda
izgledala drugačije, redovito se kosilo i nije bilo šikara kao danas pa je čak kakvo-takvo skijanje bilo moguće, uglavnom nitko
se nije skijajući zaletio u šljivu, trešnju ili orah, za čudo. A da je
moglo biti svega, je... moglo je. Dečki bi više mogli reći o skijaškim
počecima. Koja je to volja bila da se penješ i penješ do polazišne
točke negdje pri vrhu, a spustiš se dok trepneš. Bilo je to pravo
domaće, prigorsko turno skijanje. Spust je mnogima bio omiljena
skijaška disciplina. Rijetki su tada i znali vendlati, ali stabla su
nekako uspjeli izbjeći i pri spustaškoj brzini. Dobro je da naša
staza nije bila predugačka, jer zaustavljali su se često tek na cesti
na samom križanju iliti raskršću. Danas, kada svaka kuća ima auto, mnoge i dva, promet
tom ulicom je vrlo živ i takve skijaške egzibicije više nikome ne bi
mogle pasti na pamet. Cure su se radije držale sanjki, skijali su
stariji dečki koji su sticali neke osnove za pravo skijalište. Na tim
podsljemenskim brdima prvi su puta stali na skije mnogi sljemenski
„lauferi“.
Prije kojih četrdesetak godina kada bi se dečki „z
naših bregov“ nakon par skijaških lekcija u kakvom voćnjaku po najbližim
bregima, uputili na Sljeme, mislim da je to bila avantura samo takva.
Kada bi jedan takav krenuo niz pravu skijašku stazu, oni skijaši koji su
se zatekli na stazi vikali su i upozoravali ostale“ pazi ide laufer!“ ,
što je značilo... spašavaj se kako znaš, jer ako te taj pokupi,
trauma ti je osigurana.(Ovdje mislim na traumatološku kliniku i osiguran krevet u istoj). Sreća je pa nikada nije bilo kobnih posljedica padova u to vrijeme. Neki mali prijelom ili iščašenje, modrice, par
šavova na glavi, to su sve sitnice. Kada vidimo danas kako se čovjek,
koji je vozio vratolomnim brzinama utrke Formule 1 bori za život nakon
nesreće na skijanju, tek sada bljesne u glavi kako je mnoge
pratila i sreća. Kacigu, u to vrijeme nije nitko od laufera nosio.
Gledam
danas, u šetnji našim bregima hoću li negdje ugledati djecu na
saonicama i čuti veselu vrisku koja obično prati sanjkanje, ali nema
na našem starom sanjkalištu nikoga. Kada bi se netko baš htio sanjkama
spustiti niz padinu, ne bi daleko dospio jer sve je to prekrila visoka,
polegnuta trava, trnje i grmlje. Nema naših staza više. Ipak, na
drugoj strani brda ugledali smo dvoje malih sanjkaša koji su nam rekli
kako čekaju prijatelje da im se pridruže. Samo da se prijatelji riješe
domaće zadaće, i onda ...jupiiii! E, to mi je popravilo dan! Na našu šalu, da
li bi im se nas dvoje, moja jača polovica i ja, mogli pridružiti u
sanjkanju, samo su razrogačili oči, pogledali se i zasmijuljili. Posumnjali siu da sanjke mogu ostati čitave nakon našeg spusta!
I
tako prisjećajući se tih dana djetinjstva,rane mladosti, davnih zima i snježnih
radosti pogled mi zapne na moju današnju snježnu radost…moju novu
lopatu, kupljenu kao zamjenu mojoj staroj, prošlogodišnjoj prijateljici
lopati koja je stradala u žaru borbe s gromadama zaleđenog snijega.
Svako doba ima svoje radosti i obaveze, kako se kaže; što se mora - nije
teško. Nije teško malo morgen Ali ništa nam ne može pokvariti radost i ushit pri pogledu na blještavu
bjelinu šume pod snijegom, na livade pokrivene pahuljastim pokrivačem,
na krošnju okićenu najljepšim prirodnim ukrasima. Šuma je lijepa u svako godišnje
doba…doista. To je jedna radost koje se ne treba odreći. U šumi stanuje
ljepota koja liječi od stresa, od nemira, od gradske gužve i prometa.
Nestrpljivo iščekujemo proljeće, istina... no, dok ono ne stigne slobodni
smo uživati u snijegu, pa i u snježnim uspomenama.
 |
| Zeko je zapamtio od prošle godine gdje ima raštike...evo i danas tragova, siroče gladno |
