Lantanin blog : Snježne radosti... 4.siječanj .2016.

Snježne radosti
Snijeg nas je i ove zime iznenadio kasnije nego obično, već smo se poveselili kako će se prišparati malo na grijanju, kad… stigao snijeg, stigla hladnoća i led pa su naši snovi o tome kako ćemo uskoro nositi kratke rukaviće i čeprkati po vrtu, ostali tek puste želje. Brzo smo se pomirili s time, jer…bolje sada kada mu je vrijeme nego tamo sredinom 3. mjeseca; to fakat ne bi bilo pravo vrijeme. Pretprošle nas je zime pak dobro zatrpao, palo ga je gotovo metar odjednom. Lopate su nam postale najbolje prijateljice. Naše davno dječje prizivanje snijega tijekom školskih praznika sada mi izaziva čuđenje. Istina je da vrijeme leti, ostarilo se, prioriteti i obaveze su se potpuno promijenile...sanjke nas već odavno ne dozivaju s tavana.
Tko se može veseliti lopatanju iz dana u dan dok križa i ramena škripe? I žuljevi na rukama dokazuju teško rintanje. Kad se snijeg otopi za 2-3 dana ispada da smo presipali iz šupljeg u prazno. A snijeg pada i pada... moraš opet van na sastanak s lopatom koja te već čeka spremna, odmah pred ulaznim vratima. Često mi padne na pamet u takvim ekstremnim zimskim uvjetima onaj vic o Muji u Canadi… ma znate, onaj gdje na kraju Mujo seli na Floridu! Radovati se lopati i voltarenima? Hmmm, nije to razlog za veliko veselje. A tada…kada smo bili djeca, jako smo se veselili, iskreno. Imali smo mi svojih školskih briga, kao i svaka generacija, ali to je sve išlo nekako s manje stresa. Sjećam se, rano ujutro, prije spremanja u školu, kako smo bili razočarani ako je snijeg u prognozi bio najavljen, a od njega ipak nije bilo ništa. Kada su se pojavile prve pahulje i tek počele stvarati bijeli pokrivač, već su se po tavanima i podrumima počele tražiti sanjke. Trebalo je skinuti paučinu s njih i podmazati ih odozdo lojem kako bi bile spremne za sanjkanje. Kada se poklopilo da su zimski školski praznici tek počeli, a snijeg je pao... Juhuuu! Sreća do plafona!
Eh, kada smo bili djeca nisu nas brinule zimske gume i lanci, prometni kaosi, neočišćena parkirališta niti hoće li krov izdržati težinu mokroga snijega a zidovi povući vlagu. Nije nas brinulo stanje na svjetskim tržištima kapitala, Nasdaq, Dow jones niti bilo kakvi drugi indexi. Čak se ne sjećam da smo posebno strahovali od prehlade ili gripe...to je bilo još u doba kada nisu iz dnevnih novina i televizora iskakale ove opasne novokomponirane, životinjske gripe te razne druge ekstremno opasne i hude boleštine poput kravljeg ludila. Nisu iskakale ni reklame farmaceutskih giganata...te kako se zaštititi od raznih opakih virusa cijepljenjem, često neprovjerenim cjepivima, te reklame za zaštitu i imunizaciju od svega i svačega što vreba na nas iz zraka, zemlje i GMO hrane. Na kraju smo tako preplašeni, u stalnom stresu od straha pred ptičjim i inim gripama upravo podložni bolesti. Doista se ne sjećam nekih prenapuhanih strahova iz svojega djetinjstva. Govorilo se ... a kaj gripa, bude prošla, nije to niš' strašno. Jeee, al' su u to vrijeme bile to te domaće, pitomije gripe!

Kad se dobro zabijelio naš brijeg na pameti su nam bile uglavnom sanjke ili kome se prikrpati u sanjkanju. Bile su to saonice uglavnom domaće izrade koje su vješti očevi izradili od već raspoloživog materijala. Našlo se tu i vrlo robusnih prometala na koja nas je stalo i po troje. Sve smo dijelili pa je i relativno mali broj najdražeg zimskog „vozila“ bio dovoljan da sva djeca osjete navalu adrenalina pri spuštanju niz strmi brijeg. Bilo je padova kao u priči; nakon prelaska preko prirodnih skakaonica koje su još bile pojačane hrpama nagrnutog snijega jedini način zaustavljanja kod prevelike brzine bilo je bacanje u stranu prije izlijetanja na cestu; naša cesta nije bila tako prometna kao danas pa nije bilo većih nezgoda. Spust „ribice“ je često završavao u gomili snijega i spustaš bi se dugo iskobeljavao iz snježne hrpe te ga u prvi mah niti majka ne bi prepoznala, živi snjegović. Svi smo se pravili da nas ništa ne boli nakon pada; kako bi to izgledalo da je netko cendrao i plakao... svi bi ga zadirkivali! Gotovo svako dvorište imalo je svojega snjegovića ugljenih očiju i mrkvastoga nosa. Isluženi, prošupljeni lonac bio je sasvim prikadno pokrivalo za njegovu glavu. Grudanje je bilo interesantnije dečkima; svoju naklonost u neodređenoj zbrci zbunjujućih osjećaja nespretno su izražavali ogromnim grudama ubačenim u kapuljaču simpatije, ili zasipavši joj vrat hrpom hladnog snijega. Ako bi se usprkos ledenoj hrpi na glavi simpatija nasmijala i uzvratila uz vrisku i smijeh napad grudama, to je bio već dobar znak da bi simpatije mogle biti uzvraćene. Ako je napad grudama bio uzvraćen žestoko i u ljutnji, sve uz pomoć prijateljica, i to je bio znak…znak da će nesimpatični napadač izvući deblji kraj! Prvi skijaški pokušaji bili su također po domaćim bregima prije nego se moglo krenuti na najbliže skijalište, Sljeme. Naša snježna, podsljemenska brda u zimsko su doba bila okupirana od jutra do mraka. Majke su svoju ozeblu djecu glasno dozivale na ručak, ali i glad je bila na čekanju. Na brzinu se pojelo nešto, samo da se prestane dozivati. Često se tražila mast na kruhu s malo soli i crvene paprike, ili, za današnje doba nezamislivo, s običnim šećerom. Bijelim. Baš je nedavno bio članak u novinama o domaćoj masti i podsjetio me na tu, davno zaboravljenu užinu. Je…to se rado jelo kod takvih zimskih aktivnosti, a bilo je i brzo gotov, ap- tap! Brže bolje potrpaš u zube, malo prožvačeš i juriš, natrag na snijeg! Osim toga, kruha i masti je bilo dosta. Boravak u kući zbog jela dok su vani jurili sanjkaši bio je čisti gubitak vremena! Bili smo gladni jurnjave i društva prijatelja. Naša su brda u to prošlo vrijeme fakat izgledala drugačije, redovito se kosilo i nije bilo šikara kao danas. Čak je kakvo-takvo skijanje bilo moguće, uglavnom nitko se nije skijajući zaletio u šljivu, trešnju ili orah, za čudo. A da je moglo biti svega, je... moglo je. Dečki bi više mogli reći o skijaškim počecima. Koja je to volja bila da se penješ i penješ do polazišne točke negdje pri vrhu, a spustiš se dok trepneš. Bilo je to pravo domaće, prigorsko turno skijanje. Spust je mnogima bio omiljena skijaška disciplina. Rijetki su tada i znali vendati, ali stabla su nekako uspjeli izbjeći. Zaustavljali su se često tek na cesti na samom križanju iliti raskršću. Danas, kada svaka kuća ima auto, mnoge i dva, promet tom ulicom je vrlo živ i takve skijaške egzibicije više nikome ne bi mogle pasti na pamet.Opasno. Cure su se radije držale sanjki, skijali su stariji dečki koji su sticali neke osnove za pravo skijalište. Na tim podsljemenskim brdima prvi su puta stali na skije mnogi sljemenski „lauferi“.
Prije kojih četrdesetak godina kada bi se dečki „z naših bregov“ nakon par skijaških lekcija u kakvom voćnjaku po najbližim bregima, uputili na Sljeme to je bila avantura samo takva. Kada bi jedan takav krenuo niz pravu skijašku stazu, oni skijaši koji su se zatekli na stazi vikali su i upozoravali ostale“ pazi ide laufer!“ , što je značilo... spašavaj se kako znaš, jer ako te taj pokupi, trauma ti je osigurana.(Ovdje mislim na traumatološku kliniku i osiguran krevet u istoj). Sreća je pa nikada nije bilo kobnih posljedica padova u to vrijeme. Neki mali prijelom ili iščašenje, modrice, par šavova na glavi, to su sve sitnice. Kada vidimo danas kako se čovjek, koji je vozio vratolomnim brzinama utrke Formule 1 bori za život nakon nesreće na skijanju, tek sada bljesne u glavi kako je mnoge pratila i sreća. Kacigu, u to vrijeme nije nitko od laufera nosio.
Gledam danas, u šetnji našim bregima hoću li negdje ugledati djecu na saonicama i čuti veselu vrisku koja obično prati sanjkanje, ali nema na našem starom sanjkalištu nikoga. Kada bi se netko baš htio sanjkama spustiti niz padinu, ne bi daleko dospio jer sve je to prekrila visoka, polegnuta trava, trnje i grmlje. Nema naših staza više. Ipak, na drugoj strani brda ugledali smo dvoje malih sanjkaša koji su nam rekli kako čekaju prijatelje da im se pridruže. Samo da se prijatelji riješe domaće zadaće, i onda ...jupiiii! E, to mi je popravilo dan! Na našu šalu, da li bi im se nas dvoje, moja jača polovica i ja, mogli pridružiti u sanjkanju, samo su razrogačili oči, pogledali se i zasmijuljili.
I tako prisjećajući se tih dana djetinjstva,rane mladosti, davnih zima i snježnih radosti pogled mi zapne na moju današnju snježnu radost…moju novu lopatu, kupljenu kao zamjenu mojoj staroj, prošlogodišnjoj prijateljici lopati koja je stradala u žaru borbe s gromadama zaleđenog snijega. Svako doba ima svoje radosti i obaveze, kako se kaže; što se mora - nije teško. Nije teško malo morgen, ali ipak nam ne može ništa pokvariti radost i ushit pri pogledu na blještavu bjelinu šume pod snijegom, na livade pokrivene pahuljastim pokrivačem, na krošnju okićenu najljepšim prirodnim ukrasima. Šuma je lijepa u svako godišnje doba…u zimsko doba, pod snijegom je čarobna. Tamo stanuje ljepota koja liječi od stresa, od nemira, od gradske gužve i prometa. Slobodni smo malo uživati u snijegu, pa i u snježnim uspomenama.