Vlak do Karlovca...uspomene

 

Vlak do Karlovca....uspomene

Putovanje...uzbuđenje pri ulasku u zgradu željezničkog kolodvora nadjačava dječju pospanost, sasvim razbuđeno i ne više cendravo petogodišnje  dijete veseli se onome što najbolje  pamti. Male radosti koje mogu biti veliko veselje. Vaga na kolodvoru, opaaa...čak 2 kilograma više nego prošlog puta, kaže mama.  Veseli se tom poboljšanju, štrkljaste nožice malo su ojačale; e...sada je to i  dokazano ...crno na bijelom. Slijedi glavno veselje, bajni mirisi iz aparata u koji tata ubacuje novčić i djevojčica bira miris kojim će se za tren namirisati. Izbor je prilično skroman, ali djevojčica to ne primjećuje. Za nju je tu riznica divota  koje nigdje drugdje do sada nije vidjela. Pokošeno sijeno? Nee... sličice se redaju pred već sasvim razbuđenim očima. Ruža, đurđica ljubičica, i evo ga... sličica omiljenog jorgovana. Bira jorgovan i jednostavan i jak miris našao se na njezinom vratu pa i kosi. E...sad se tek može putovati! Čaroban miris jorgovana mamac je za dobro raspoloženje i u vagon vlaka ulaze dobro raspoloženi. Mama, tata i ona. Putuju daleko, čak do Karlovca! Do tete Ankice, tatine sestre.  Prisjećajući se sada već davnog putovanja, starija, prosijeda brineta  sjela je na svoje mjesto u vagonu, žaleći za  nekadašnjim kupeom u kojem je kao djevojčica velikih tamnih očiju radoznalo gledala kroz prozor, upijajući sva ta polja, kuće, ceste i šume pokraj kojih su promicali. Desetljeća  su prohujala od tada. Sve se promijenilo...nema mame i tate, nema vage s mirisima na kolodvoru, nema  ni onakvig kupea .Život je baš poput vlaka projurio svojim tračnicama.  Bezbrižnost  je ostala tamo negdje, daleko, daleko... mjereno  vremenom.

muž i žena k'o prijatelja dva

 

Muž i žena k'o prijatelja dva

Bračni par...zajedno preko 50 godina. Nekad mladi, zaljubljeni, ljubavnici puni energije, pa  bračni partneri koji zajednički stvaraju dom, podižu djecu...školuju ih, bave se usput sportom, imaju hobije, prijateljice, ponekad rade u fušu, snage i vremena se nekako uvijek nađe, slijedi polagani smiraj...pa ponovo probuđena strast koja nije ništa drugo nego labuđi pjev, zatim se sve usporava, umiruje...brige se povećavaju zbog zdravlja, strepnja za unučad, egzistenciju već odrasle sredovječne djece, jer... svijet se promijenio. Ništa nije sigurno, zaposlenje u dobroj firmi je prioritet, ali konkurencija je tamo jača nego ikad. Hodočasti se po bolnicama, sreća ako nema težih bolesti, liječi se tlak, obuzdava šećer i holesterol, uvode svakodnevne šetnje kao preventiva. Pa se vode razgovori o akcijama u Konzumu, Kauflandu i Lidlu...katalozi su primarno štivo dvoje umirovljenika. Poneki izlet s umirovljenicima na more. Dvoje bivših ljubavnika postali su kao dvije prijateljice, ponekad čangrizave, takvo raspoloženje dođe kad treba popraviti neku stvar u stanu, počistiti i općenito uložiti veći fizički napor i promijeniti položaj tijela iz horizontale u vertikalu. Daljinski upravljač kao da postane dio ruke i prstiju...najčešće  pitanje izrečeno paničnim tonom je „ gdje je daljinski! Ti si ga nekud smotala...Pa odgovor“ Ja!? Ti ga žmičeš cijeli dan, nisam ga ni taknula ma ima  sat vremena!“ Sport se sada samo gleda, nekad se igrao, ljubavni filmovi su dosadni i glupi...hormoni su odigrali svoju ulogu i više ne udaraju u glavu. Nekad je zbog tih glupavih hormona znala nastati pomutnja i ludilo osjećaja zbog kojih je moglo biti velikih posljedičnih problema. Bolje bez tih opterećanja, hvala lijepa! Krimići su inn...Midsomer i Vera, Poirot i Lewis. CSY...pitanje tko je i zašto ubio nekoga u idiličnom engleskom kantrisajdu, to je zanimljivo a ne tko koga voli i te limunade, nee. Ne. Slušaju se pjesme među kojima gotovo da nema novije od 25 godina na popisu, na popis ulaze eventualno one starije od 250 godina...Bachova tokata i fuga  se spoznaje u svoj svojom veličanstvenoj ljepoti i snazi, Vivaldi, Čajkovski, Mozart i Bethoven se otkrivaju u svoj raskoši profinjenih zvukova.  da, da.. Sam život je poput  Bedrichove Vltave. I žuborenje i snažni vodopadi i mirni tok moćne rijeke. Ako ste se prepoznali u nekim situacijama... vjerojatno ste i vi zlatnih godina.

*

Loša iskustva

Loša iskustva 

 

U autobusu je žena s bob frizurom sjedila na sjedištu točno iza srednjih vrata. Toliko toga je trebalo napraviti, dan je jednostavno prekratak...pretumbavala je u mislima redoslijed obaveza i njihov vremenski slijed. Kuće poznatog okruženja uz cestu su se redale, registrirane tek krajičkom oka.  Mlada ljepuškasta vozačica  autobusa vozila je oprezno, bez naglih kočenja. Na stanici je čekalo nekoliko ljudi, mahom zrelije dobi. Posljednji je ušao. Slinavo je blenuo u vozačicu. Odmah ga je primijetila, skrenuo joj je tijek misli. Prepoznala je odmah tu facu koja joj je izazivala nelagodu. Između 60 i 65 godina, njezina procjena. Dobro držeći gospodin, reklo bi se.  Viđala ga je na istoj liniji i zapamtila tu njušku predatora.  Kako je samo buljio u mlade djevojke, besramno ih gutao pogledom. Buljio je on u sve iole dopadljive žene. I  sama je osjetila propogled na sebi dok je jednom prilikom izlazila iz vozila ispred njega.  Ulizivački je zastao i rekao“ izvolte gospodićna, dame imaju prednost“ Pri tome mu je usnica glupavo podrhtavala. Uči pravopis, bukvo! Nije znala zašto se  nije mogla  lažno ljubazno nasmiješiti i samo proći, jednostavno joj je došlo da ga gurne kroz vrata da se skotrlja niz stepenice. U sebi je promrmljala…miči mi se s puta! Šta si time mislio postići?  Njezino loše ljubavno  iskustvo joj je  davalo pravo da bude bijesna i prezirno ignorira priručne komplimente izvučene iz džepa tupsona koji misle da žene od jednog jeftinog komplimenta, iz skladišta brzopoteznih šablona pamet iz glave presele u pete i potplate cipele. Krajičkom oka je tada skenirala kako je napravio neku podrugljivo kiselu facu. Uvijek je on nakon neke otrcane upadice pokušao ući u razgovor sa ženama. Pristojnost nije uvijek dobra, njezin je moto. Usamljene, ranjive  žene u svoj život tako , sve usput, prime parazita, zlo koje isisava krv do zadnje kapi. Nakon tri razvoda  i još jedne kratke, propale veze,  ONA zna  pročitati ljude.  Gledala se često u ogledalu, motrila izraz lica...usta su se malo opustila i davala joj neki tužan, iscrpljen izgled. Mrzila je taj umorni pseći look...možda je upravo to privlačilo potepuhe i lijenčine širom grada da joj priđu, počnu plesti mrežu. Kao pauk koji se zavuče u kut iza ormara, osiguran ljepljivim pletivom i ne da se istjerati. Ono što je na prvu doživljavala kao kompliment i udvaranje nije na kraju bilo ništa drugo nego grebatorstvo, što se i pokazalo. Tri puta je nasjela na istu foru. Kao da joj na čelu stoji znak crvenog križa...prva pomoć za pijance i landerpuhe. Da,da...opekla se ona s takvim bla bla, njo njo, trla baba lan tipovima. Dosta je toga bilo, dosta! Puše sada i na hladno. Takve tukce,  ona u sebi psuje, puls joj se toliko ubrza da jedva ostaje mirna. Ponekad se dodirne prsima po usnama da provjeri da su joj  usta zatvorena i da ne sipa glasne uvrede i psovke po ulici, tramvaju ili trgovini na primjer. Svuda gdje naiđe na takve ulizice. Kao što je ovaj tobožnji kavalir . Njemu u očima vidi da mu je jedini cilj ugmiziti u život, stan i novčanik neke žene i iscrpiti ju. Financijski i fizički. Zaleći na tuđi trosjed, zgrabiti daljinski i ležeći pitati kad će ručak...večera. Niti centa da bi izvukli da kupe makar kruh. Ma mrššš. Neće više nikada biti glupa. Osjetila je  ona sada negativno zračenje, već na prvu. I zarekla se da se niti jedan tip više neće domoći njezinog daljinskog i trosjeda, njezinog ključa i njezinog lonca.

 

Zagreb šetnja 1.12.2025. do HNK. 4.12.2025. Orašar

 Zagreb 1.12.2025. Adventsko doba je počelo... grad nam izgleda puno bolje po mraku kada se upale lampice koje dodaju sjaja i blještavila. Zagreb je moj grad i volim ga, ali dnevno svjetlo otkriva stvarno stanje stvari. Nikada nije bio zapušteniji i neuredniji, grafite i smeće da ne spominjem. Prazni su zapušteni izlozi nekadašnjih butika u Vlaškoj, Maksimirskoj u kojima se nekada izlagala fina i moderna odjeća. Sada se sve to preselilo u trgovačke centre tipa City east, west, Westgate, Importane galerije i slična zatvorena mjesta.Trg bana Jelačića i nekoliko ulica uz njega, pa Ilica do Britanca okupani su svjetlom, brojnim kafićima, restoranima, trgovinama... jako skupim i nešto manje skupim, ali dalje od centra malo je blještavila, malo je luksuznih dućana i restorana. Oko centra grada u vrijeme Adventa u večernjim satima vlada posebna  živost, turisti dolaze na Advent, grad živi svojim ritmom  u kojem još rane nastale potresom nisu još zacijelile, ali zacjeljuju pomalo i vrlo polako. Radi se, popravlja, obnavlja...sporo to ide.

 

    Ćošak Draškovićeve i Vlaške, prema Schlosserovim stubama kojih trenutno nema...

    Draškovićeva

                                          

    Ovdje su nekada bile lijepe Schlosserove stube...sada se stube grade iznova.😵

   

    Trg bana Josipa Jelačića

   

    Prolaz Oktogon
    

     Cvjetni trg

     Bogovićeva ulica

     

    
     

     Trg Republike Hrvatske... srednja škola primijenjene umjetnosti i dizajna u obnovi.

    Meštrovićev "Zdenac života " ispred HNK, u pozadini Muzička akademija na mjestu nek.Ferimporta

   

     HNK Zagreb, najava vrlo popularnog baleta Orašar

   

    4.12.

   

    u predvorju HNK

   

    

  

    Orkestar HNK u rupi između pozornice i prvog reda. Izvanredni glazbenici

       Dvorana se puni...

    Strop

    Balet je prekrasan,svi kostimi fantazija, maske miševa, šišmiša, konjanici...izvanredno. Plesovi i            cijeli brojni ansambl, kao i scenografi su bili uz orkestar izuzetni, divni. Snimanje i fotografiranje          izričito su naglasili, zabranjeno. Nažalost, ali razumljivo.

     Kaufland je pripremio osvježenje za svoje vjerne kupce...u pauzi

   

    

   Stubište ...

    Bista Milke Trnine

  

 Na baletu Orašar

Nagradna igra Kaufland card rezultirala je s  osvojene dvije ulaznice za balet Orašar, 4.12.2025. 

Prvi puta u životu da sam nešto dobila. Krasno, inače su velike gužve čim krene prodaja ulaznica i odmah se rasprodaju. Jedina neugodna stvar tog zakazanog datuma 4. 12. je bila bezpoštedna kiša koja je lijevala cijelo popodne i večer, tako da od frizure nije bilo niti f.  Mokri i promrzli, jedva smo čekali da predamo  jakne i kišobrane i sjednemo na svoja sjedišta dobrih pola sata prije početka. Orkestar je ugađao instrumente, gledaoci pristizali... nakon upozorenja da je svako snimanje i fotorgafiranje tijekom izvođenja baleta zabranjeno, krenula je čarolija. 💖

Kad snaga nestaje

 2020.

Kad snaga nestaje

Nakon što se nekako  oporavila se od jake upale pluća, još slaba na nogama prvo što je učinila bilo je  da posjeti starog oca. Jedva se uspela stubištem... umor kod svake stepenice bio je nevjerojatan. Ništa u njegovom glasu i razgovorima preko telefona nije ju pripremilo na ono što je zatekla  ušavši u stan. Sestra joj nije rekla koliko je stanje loše, na hitnoj prošlog mjeseca tek su mu dali neku kremu za rane  i poslali ga doma, nakon 5 sati u čekaonici. I tako je sada sjedio na kauču listajući novine. Nije ih čitao...Zamatao je ranjave noge novinskim papirom…bile su se slijepile u krvi i tvorile tvrdi oklop poput  crno-šarenog gipsa oko obje potkoljenice. Čelo izgrebano noktima,  ruke su bile pune otvorenih  rana ne koje se slijepila košulja i obojila se tamno smeđe. Ipak je, usprkos grozomornim novinskim  bandažama ubrzo krv našla put i polako curkala ispod stopala. Pod je bio sav umrljan krvlju. Ručnici i puloveri prebačeni po kauču bili su puni tamnih mrlja. Sam miris krvi je bio toliko opor i strašan da je iznimnom snagom volje ostala pri svijesti. Otvorila je prozor, jedva je uspjela razmaknuti gomilu stvari sa stolića pred prozorom i udahnula zrak. Činilo se zadnji čas. Već je osjetila kako joj trne glava i kako  se nakuplja vrlo slana slina u ustima.  Disala je kroz prozor grabeći zrak kao utopljenik . Kad je osjetila da se snaga prikuplja, da je glava sposobna okrenuti se i svladati katastrofične slike koje su ispunjavale prostoriju, tada se okrenula, ponavljajući u sebi mir, mir, mir...diši, diši mirno, polako. Na njezin šokiran pogled i pitanje  što se zaboga ovdje događa, zašto otrovnu boju s novina stavlja na otvorene rane, rekao je... zato jer mora! Očeve umorne oči bile su u potpunoj suprotnosti s bujicom  riječi koja je provalila iz njegovi usta. Bolest je govorila kroz njega više nego on. Vikao je da neće njemu nitko govoriti kako će se on zamatati i liječiti, nikuda on ne ide, nema on nikakav šećer, to su gluposti... njegove stvari nitko ne smije dirati i gotovo! Zarazit će ga tamo ...dobit će koronu i onda je gotov. Zna on to. Zna! Nije ništa više rekla...nije imala snage za uzaludne borbe. Uhvatila je telefon i jedva otipkala  broj 194.