Tramvaj

 

 

*

 Tramvaj

Putnici u punom tramvaju su strpljivo podnosili sporu vožnju najdužom ulicom, mnogi su ravnodušno zurili van zabavljeni svojim mislima. Oni sretniji  sjedili su na toplim sjedalima, manje sretni su stajali držeći se za naslone sjedala ili štange postavljene uz  velike staklene površine . Prolazili su pored uglavnom turobnih zgrada, pomalo su ulazilo u  u zonu koja je svjetlošću i prigodno urešenim izlozima najavljivala otmjenije trgovine i centar grada. Glavni gradski trg je  izuzetno blještavim izdanjem slavio Advent, Božić  Novu godinu. Adventske  drvene kućice su već bile postavljene, neke se još nisu sasvim ukrasile. Predblagdansko blještavilo. On je ušao na Britancu, pridružio se masi  putnika usred  tog lažnog sjaja blagostanja i obilja. Okrenula je glavu, sva ustreptala i smućena  pratila njegovu visoku pojavu u odrazu stakla.  Nije odmah bila sasvim  sigurna da je to uistinu on, ali srce joj je lupalo kao da će iskočiti iz grudi. Naposljetku kao da se zaustavilo u grlu. Nastojala je ostati smirena, bez naglih, napadnih pokreta koji bi odali unutarnji  nemir. Počela je  tobože pozorno motriti vozila koja su svjetlucavim tracnicama s druge strane ulice  gmizali iz suprotna smjera. Stanica na trgu...on se približio vratima, izaći će, očito. Gledala je i dalje njegov odraz u staklu i zadnji čas odlučila  sići na ovoj, iako je još daleko do njezine stanice. Vani ga je nastavila promatrati, potajno. Počela je prekapati po torbici, tražeći mobitel. Kao, čita poruke, iako novih nije bilo. I dalje ga je pratila pogledom. On je polako krenuo preko tramvajskih tračnica na drugu stranu, prema spomeniku banu Jelačiću. Ostao je stajati tamo, pogledavao je u smjeru dolazaka  tramvaja iz Jurišićeve. Čeka nekoga, pomislila  je. Odlučila je još malo ostati na istom mjestu da vidi tko će to stići. Nekada je čekao nju. Prošli mjesec prošla je ulicom u kojoj su stanovali. Srce joj se steglo kad je promatrala njihov prozor na 2. katu. Neko vrijeme voljeli  su jedno drugo. Ona je nastavila voljeti,  ali on se umorio od ljubavi. Odjednom mu je sve bilo naporno, nije bio sretan, nije tako zamišljao svoj život, tako je rekao. I nestao iz njenog života i vida. Do danas. nekako su prošle te 4 mučne, spore godine. Sada on opet čeka, možda ženu s kojom mu život neće biti naporan. Neku, koja nije ona.

Autobusni razgovori

 

Autobusni razgovor

Dvije starije žene sjedile su u autobusu točno iza mojeg sjedišta, druga dva sjedišta od srednjih vrata. Vozač busa je kroz gust promet sigurno i rutinirano jedrio prema krajnjem odredištu, okretištu Dubrava. Odlomak razgovora došao je do mojih ušiju, iako sam bila zauzeta svojim mislima. U tim se mislima stvarao raspored nabavke. Kolica za trgovinu bila su privučena sasvim uz noge. Išla su mi na živce, ali bez njih bi bilo puno teže tegliti kupljeni špeceraj pa se nedostatak komocije stoički podnosio. Iza leđa je razgovor postajao glasniji.

-I tako ti je ona opet s nama. I kaj ćeš? Kaj da čovjek napravi? Moja je, moje dijete, bolje da je s nama nego tamo negdje u nekom podstanarstvu.

-Pa jasno, nije ni njoj lako. Dobro da imate jedni druge, ja uvijek velim...kaj god da se dogodi, roditelj će brinuti za svoje dijete, koiko god godina da ima. Pogotovo kad je tak nekaj.

- Ma sigurno, mada da ti velim iskreno ...mi smo bili skroz slomljeni, ali...to se, kad sad vrtim film unatrag to se nekak osjetilo da tu nešto fali. Sreća je samo da nemaju djece, to bi onda bilo puno gore. I kad je već tak, da je to dok su još mladi, da nije potrošila najbolje godine pa onda tak nekaj. A vidiš, mi smo bili sretni kad je bilo vjenčanje, evo, rekli smo si...skrasila se, sad joj bude lakše, ima svoj život, svog muža, stan su si unajmili i bilo je u nekom planu kreditom kupiti stančić, da budu svoj na svome. Ali, kaj ćeš s takvim koji je non stop zauzet, stalno je negdje, najmanje doma. Je da on je taj nekakvi profesor plesa, ima te polaznike i sve to, ali da nikad nije doma, to me je čudilo. Nisam ništa ja htjela govoriti, kaj se ja imam miješati, ali zamisli ...kad ti velim da on nikad nije k nama došel s njom od kad su se vjenčali. Jedanput prije svadbe, jedanput na vjenčanju i to ti je to...to smo od njega dobili. I kad sam ja došla k njima, on nikada nije bil tam. Nikada.

-A koliko su dugo zapravo bili u braku? Jesu prije dugo hodali ili kak je to išlo?

- Ah, 10 mjeseci su bili u braku, 2 i pol godine su hodali, mislim, nisu se poznali tjedan dana pa da nisu znali kakav je tko. Ali...to ti je to...kad ti počneš živjeti s nekim, tek onda ti zapravo upoznaš sve strane te osobe, sve ovo prije je li-la. Drugo je zabavljati se a drugo kad si 24 sata s nekim pa vidiš i osjetiš sve strane osobnosti. Nije on za ništa, osim za taj svoj ples. A kaj sad, velim ti da smo bili prva 2 mjeseca polumrtvi, i muž i ja. A ona...ništa neće puno govoriti protiv njega, veli...previše smo različiti, ne ide zajedno, jednostavno ne funkcionira. I...? Mi joj ne budemo kopali po rani, bude sama rekla kad prođe još neko vrijeme. Tek je godina prošla...sigurno ga još i voli, mada nije zavrijedil. A kak je tvoja kćer...jel još radi kod onog doktora? Kak se zove, na vrh mi je jezika, al se nemrem sjetiti...no taj kaj je kičme ravnal, kiropraktičar jel?

- Aaa... nije više tam, nije mogla, bilo joj je prenaporno. Znaš kak je ona osjetljiva, nježna...a taj nema baš puno takta, znam da je preosjetljiva, ali...moja je. Sad traži nešto, ali, nekak se ne nadam puno trenutno. Malo su ti njoj živci prenapeti, te lijekove mora uzimati pa se uvijek bojim da ne upadne u neku depresiju opet. Nek je ona s nama, a kaj...koga drugoga imamo nek nju. Dok smo mi živi, nekak bude...poslije...bojim se pomisliti. Uvijek se nadam da se bude nekaj promijenilo.

- Jel ima koga, mislim, nekog dečka ?Ili kaj?

-Ma kakvi, nije ti ona nikad težila nekoj vezi. A i tak je nekak jako povučena, samozatajna...ne znam kak bi koga i upoznala. Nikam i ne izlazi, jedva ju susjeda nagovori nekad da odu malo prošetati u Maksimir.

-A vidiš, moja se kćer kakti sredila, i mislili smo da bude sretna pa evo sad...ponovo je sama. Opet velim, bolje i da je sad, nego da se patila s tim tipom deset godina pa onda. Ovak...bude nekak preboljela, nadam se. Vidiš kak se mi jedna drugoj izjadamo, malo sim, malo tam i nekak pregrmimo te sve krize, pa i bolesti. Nekak je lakše kad imaš nekoga da te shvaća, podržava...kaj nije tak?

-Apsolutno, nekak se skupi snage i malo je lakše kad si s nekim tko te zbilja shvaća podijeliš sve to kaj se događa. A iz te kože ne možemo, tak je kak je. Dobro da nije gore...si čula za moju sestričnu kak je ona sirota stradala? Ma joj, jadna ona ...bum ti ispričala, a...evo bus je stal. Tramvaj je tam...valjda nam ne bude otišel, moramo se požuriti. I odoše žurno dvije gospođe, dvije prijateljice prema dvanaestici.

 zvjezdanas80@gmail.com

*

Jedna kap života

 

Dakle, njegov život je bio sve samo ne put posut ružama. Prije samim trnjem. Kućio se pomalo, gradio, nadograđivao. Ovisno o novcu kojim je raspolagao. Uvijek premalo, nikada dovoljno, no nije posustajao. Ruke je snažne imao, noge su slušale. Glava je htjela. Sasvim malo je nedostajalo  da kuću konačno stavi pod pravi krov. Jednog hladnog jesenskog dana sve je stalo. Skućio se na obližnjem groblju, pod dva metra ilovače. I tako je gradnja o kojoj je i sanjao, dom koji to nikada nije postao u pravom smislu riječi ostao stajati kao svjedok njegovog postojanja, njegove propale ambicije i mukotrpnog rada. Spomenik životu jedne usamljene turobne egzistencije. Na groblju spomenik ionako nije imao tko podići. Tamo je uz drveni križ porasla trava, korov…tek poneki samonikli livadni cvijet kako su vjetar i ptice donosili sjemenke. U nedovršenoj kući  od opeke, na stolu za kojim je jeo svoje skromne, jeftine  obroke  ostao je rokovnik  iz davnog doba, dobiven od nekog kolege .Lijepe oker kožne korice zatvarale su i otvarale zapisane misli koje su mu ponekad nadošle, pjesme prepisane  iz novina ili časopisa. Jednu je pjesmu osobito volio, znao ju je napamet, ali nije ju imao kada ni kome recitirati. Prva stranica ...velikim plavim slovima ispisana.Ta je knjižica ostala najvredniji spomen postojanju jednog uma, jedne duše. 

 

Kad budem trava

Kad budem trava,

 možda će onda bolje da bude

Kada se jednog dana preselim

u crve i u zemne grude.

Ljuljat ću se u travama veselim,

 mjesečinom i suncem poliven

Rasitnjen i dobro skriven

Ništa mi neće ostat od uma

 ni jedna misao mrtvoga duha

Ja neću imat ni uha ni sluha

 da slušam tišinu svojega šuma

Ako me kada stanu i kosit

Neće mi bola nanijet kosa

Jedini teret koji ću nosit

U novom životu bit će rosa

                                 (Dobriša Cesarić

Prijatelji

Sjedili su pred diskontom, pijuckali pivu iz flaše i promatrali prolaznike. Park je bio udaljen desetak metara, staza je dovodila, odvodila  ljude i pse prema  prometnicama, zgradama, tramvaju i parkiralištima. Zgrade u kvartu su bile većinom peterokatnice. Bila su u sklopu naselja i tri visoka nebodera, uz njih  jedna sasvim nova zgrada. Trgovački centri preko puta parka. Njih  trojica nisu voljeli ogromne nove trgovine. Dok stigneš do kraja reda...nahodaš se i bogovski naživciraš! A što bi uopće kupovali tamo kad u njihovoj maloj trgovini uzmu potrebno! Tu je bio i stari diskont pića, koji svojom oljuštenom bojom odudara od ostatka kvarta. Njihova omiljena trgovina. Kao da je zaglavio u prošlosti, ali još nije potpisao kapitulaciju. Još odolijeva  novotarijama. Klupica uz stražnji zid utočište je neprilagođenima. Skupe se tako njih nekoliko, prokomentiraju  utakmice, politiku i kritiziraju sve po redu. Često pričaju o stvarima iz prošlosti, više nego  iz sadašnjosti. Uglavnom se svi slažu da je prije bilo bolje. Budućnost ne spominju, nemaju dugoročnih planova. Ne žele pričati o temama koje  im izazivaju tjeskobu. Dva kompića, Žac i Tom najduže sjede tu, nekad pola dana provedu  na toj klupici, tek malo prošeću da izravnaju leđa. Često im se pridruži Frenki, golubar.  Golubovi su ih i sada okružili bez imalo straha. Znali su da im slijedi porcija izmrvljenog kruha, navikli su na taj obrok. Ponekad oni samo sjede, nekada se rasplamsa živa rasprava...Druženje je ovisilo o raspoloženju, ponekom piću, a najviše o vremenu. Nitko od njih nije volio kišu. Čak ni golubovi.