Medvednica jesen 2024. vrganji, sunčanice i ostale šumske ljepote

 Šuma...potok, mir...

    vrganj
  

    sunčanice
  

    buckići vrganji
  

   ku ku...
  

    Hajdinski vrganj
  

    kralj vrganj
  

   sunčanica
  

    mlade sunčanice
  

    sakrio se pod mahovinu
  

  

    muhara
  

   ukras šume, drugi život stabla
  

   vrganji
  

   A klasa

   gljiva koja ostaje za ukras šume

    divna mahovina

             pozdrav posljednji osuđenom stablu

   maglen

   vrgić

    grmačica raznih puna šuma

   par medenki

   crnih trubica jesen 2024. pune šume M. Prošle godine vrlo malo, skoro ništa na istim terenima.

Bor za pamćenje

 Vrućine su takve da se najbolje držati hlada ovih dana. Prisjećanje na pravu,hladnu zimu i jedan daleki Božić može pomoći u rashlađivanju. Barem u mislima.

Bor za pamćenje

Na sam Badnjak  jedne smo davne godine muž i ja u kasne sate krenuli kupiti bor, ili jelku .Zašto nismo nekoliko dana ranije nabavili bor i lijepo bez stresa ?! Ahh, bila je to situacija da  nas je poznanik koji se bavio nabavkom  borova i obećao jedan vrhunski primjerak, ostavio na cjedilu.  Bor namjenjen nama prodao je nekom drugom,ukazala mu se prilika, iako se kleo da će nam nabaviti bor kakav još nismo vidjeli.  Na kraju ga i  nismo vidjeli.  Badnjak, nemamo bor…kam sad?  Muž je  morao ostati duže na poslu, tako da smo tek oko  pet sati, po mraku krenuli kupovati. Sin je došao iz škole i išao s nama.

Snijeg je padao prethodnih dana,  jako je zahladilo; ceste su bile slabo očišćene u gradu, a tek  van grada!  U samom centru gradu prava bljuzga u kombinaciji s ledenim nogostupima, kak to već izgleda. Sparkirali se na Kaptolu, na jedvite jade, otišli na Dolac, na Splavnicu , blizu poznate trgovine sa svijećama. Zimaa, led pod nogama, sve smo pocupkivali kak je zeblo za noge. I… pregledali borove, ali… kak da dobro vidiš u mraku?Procjena visine i širine od oka nije pouzdana  metoda . I nikak prebrati, sve neki   goluždravi, ili kak se činilo mali. Veli tad prodavač  - Imam tam iza jednoga, taj je malo veći, ak imate mjesta možda bi vam taj bio dobar? Taj je poseban.  Muž veli- Ma imamo, ima mjesta ! I odvede nas iza ugla da pokaže tog ljepotana  –Evo ovaj tu, vidite kak je gust i bogat,;ma taj bi i u kapelicu pasal! I nama se učinio stvarno baš lijep, je bio gust i težak, ali procjena je bila da bude nekak stal u kuću. I kupili ga, čovjek zavezao, omotao sa špagom koliko se dalo…bio je i dosta smrznut kako se naknadno ustanovilo…ipak je vani. Ali, kaj je tu je. Sad je trebalo ići po auto, pa da ga nekak ubacimo u prtljažnik, a da onaj dio koji ne stane unutra dobro povežemo da to bude stabilno. Jee, ali…kako je auto bio preuređen da vozi na plin, u koferu je taj spremnik zauzimao više od pola prtljažnika . Kak sad? Na krov ne može bez nosača. I prodavač  borova nam složi nekak to u prtljažnik, pol bora je virilo u koso van ali je sve pritisnuo vratima od gepeka i  kakti  ekstra  čvrsto povezao . Krenuli mi s Dolca, kroz  Novu Ves, pa na Medveščak. Vozi muž, sin na suvozačevom mjestu, ja otraga . Prolazi nas  auto s desne strane, paralelno  također prema Mihaljevcu i žena maše. Ja  veselo odmahnem.  Drugi auto …mašu dvojica, vozač i jedan gospon sa stražnjeg sjedišta.  Ja  velim svojima.…vidiš, vidiš kak svi ljudi na Badnjak srdačno i veselo mašu, pozdravljaju. Kad bi bar ljudi  bili tak svaki dan!  Treći auto, opet pokazuju na naš auto baš pokazuju kaži prstom prema natrag. E…sad je već bilo čudno i ja velim – Čuj, daj stani tu negdje, toliki ljudi nam mašu, meni je to ipak prečudno?! Jel ti svjetla rade? Stane on malo dalje sa strane. Kad mi van a bor uopće  nije u gepeku, nek bome na cesti, šlajsali smo ga već  možda od Nove vesi.  Zato su nam mahali.I kak sad ga takvog od bljuzge i leda opet svezati kad su skoro sve špage popucale? Mogli smo ga i izgubiti, ne bi ni znali. Nekak smo ga s gurtnom od jakne stisnuli za poklopac gepeka i polako ko po jajima vozili do doma. A onda šok…bor je zapravo bio barem pola metra previsok, a tek širok? Morali smo otpiliti cijeli donji red grana i deblo koje su doduše  već bile oguljene od šlajsanja po bljuzgavoj cesti. Znoj je tekao, pile su bile u akciji, sjekirom je trebalo priravnati deblo da stane u stalak.  Deblo je bilo duplo deblje od stalka pa je trebalo drugi stalak nabaviti i to je potrajalo.Kad smo konačno uspjeli nasaditi taj bor, bilo je deset sati navečer.  I bio je još sav smrznut, kad smo ga unijeli na jedvite jade( bio je težaak, strahota jedna), jedva ga osovili pa je usput izgrebao plafon i ostavio trag. Treba još vrh poštucati…  da, daa. Postavili ga konačno  ustanovili da je  zauzeo  više od pola inače dost velikog boravka.  Lokve vode su se stvarale i cijelo vrijeme je trebalo skupljati vodu po podu.  A dobro, sreća da nemamo parket...rekao je muž...pločice lako obrišeš. Pa smo brisali, brisali i brisali.I razmicali namještaj da se može proći. I jedino tada  smo upotrijebili sav mogući nakit koji smo imali, čak i one zlatne i srebrne lance, girlande i apsolutno  sve kuglice, a inače baš nismo ljubitelji velikog cinfranja, minimalisti, bi se moglo reći. Stvar je bila ta da se moralo zamaskirati ono kaj je bilo zguljeno u famoznom  šlajs transportu. Šteta  što nemamo sliku od tog „ljepotana“.  Kad smo konačno završili s ukrašavanjem i svim popratnim akcijama, bili smo mrtvi umorni. Ali i baš sretni  jer smo okončali tu neočekivano tešku operaciju prije ponoći. Brisanje poda  se ponavljalo  kako su se lokvice ponovo stvarale. Ne bude se brzo osušio, iglice mu ne budu padale…često smo ponavljali.  Blaženo smo gledali u lampice i svo to blještavilo kojim je na koncu bio prekriven  naš bor.  Bilo je u međuvremenu drugih, boljih, elegantnijih  borova koji su ukrašavali naš dom za Božić, ali taj  od prije 23-24  godine, ne bude nikada zaboravljen.

Jedna slučajna egzistencija

 

Jedna slučajna egzistencija

 Razbarušeni smotuljak kose i brade spojen u  neuredni grm. Oči plave…vrlo žive ispod prosijedih, čupavih obrva; nekoliko neobično dugih dlaka stršalo je poput žice iz njih. Četiri prednja zuba je izgubio; umjesto njih ukazivale su se tamne šupljine u ustima kad bi progovorio. Uglavnom je ionako šutio. Nije oduvijek bilo tako…a neee. Bio je iza njega jedan  proživljeni život koji je pripadao prošlosti. Bio je davno gospodin u odijelu, odlazio u vrtić po dijete na povratku s posla. Imao je organiziran dan, tjedan…godinu. Jurio je da bi stigao ispuniti obaveze koje su bile zacrtane.  Kao što ovi današnji očevi jurcaju autima vamo-tamo; ponekad mu se, promatrajući sa strane činilo da i ne izlaze  iz auta. Vječiti vozači, vječni robovi svojim dužnosti i zaduženja stečenih po ženidbi, poslu, karijeri. Vražje partnerstvo…tako se barem pokazalo u njegovom slučaju. Da. I onaj drugi život, dugi život, a opet, sada kada je prošao i taj život koji je nazvao jednostavno minus, on se stvorio na početku trećeg. Kratak kao dan kada sabereš i oduzmeš. Vrijeme leti sve brže kada ostariš. U zatvoru je proveo 12 godina…svoje dijete više nije nikada vidio. Onog sina po kojeg je jurio u vrtić. Nije vidio ni nju …ženu. Onu zbog koje je podnosio sve napore, zbog koje je stvarao. Zbog proklete ljubavi. Ona je preživjela, oporavila se. Vidio ju je na suđenju.  Mršava, blijeda kao sablast u onoj crnoj haljini.  Zaplakao je  kada ga je pogledala tupim, ledenim  očima. Ipak je bila na korak do smrti.. Do vječnosti. Onog drugog svijeta na koji ju je ON poslao, na koji je poslao njezinog ljubavnika.U njemu su probudili zvijer, mirna bubica je odjednom nožem rezala sve pred sobom.A dan je počeo tako lijepo. Krenuo je na put, dva dana je trebao provesti u Njemačkoj.Vratio se kući usred noći...avion je imao problema, nije mogao poletjeti...vratio se taksijem, ponoć je bila prošla.Sasvim tiho je ušao, u kuhinji otvorio frižider da si napravi sendvič. Nije ju htio buditi. Sin je bio kod njezine matere. U tom času kad su sišli u prizemlje, goli, samo u gaćama...a on je držao nož u ruci. Dalje se nije sjećao kako je nasrnuo na njih...sve mu je bilo izbrisano.Kao da je on postao netko drugi, kao da je to bio film a on promatrač.Ubadao je nožem, potpuno izbezumljeno. Golać je dobio kartu za drugi svijet. Kartu za raj, možda pakao. On je mislio  da ako postoji drugi svijet da je taj tip sasvim sigurno dospio u pakao.Vidio ju je na suđenju, samo tada i nikada više. I tako je od gospodina u trenutku postao ljudski šljam. Ubojica.  I nije se kajao…ne. Čak i nakon godina koje su protutnjale nakon izlaska na slobodu. Ne. Često ga je, nakon težeg alkohola spopao smijeh pri pomisli na trenutak kada se bitanga pokušava zaštititi rukama. Baš. Kao da su ruke neprobojne.. Sam se predao, nije bježao. Jedino je žalio što je majka morala to doživjeti, bio je kriv za njezin prijevremeni kraj. Slomio ju je, jedinu osobu koja ga je bezuvjetno voljela  on je psihički slomio. Fizički kraj je nastupio kao posljedica stresa, znao je to. Srce. Majku je jedino žalio, za njom je plakao. Još uvijek mu sjećanje na nju izazove duboku tugu. Sada mu je sedamdeset druga…tko bi mislio da će doći do tog broja godina nakon svega? On to nije očekivao, sasvim sigurno ne. Bio je začuđen svojom otpornošću, svojom izdržljivošću. Živio je dan po dan. Ni sam nije znao što ga je to pogonilo, zašto nije već odavno umro. Nije se trudio…nije prao zube. Nije nikada  dezinficirao sobu ni kupaonicu…ono što se time jedva moglo zvati. Svejedno je bio živ. Čak i relativno zdrav. Jednostavno se jutrom probudio i krenuo. Pojeo je što je imao, često nije bilo ničega. Gutljaj iz boce. Rakija, konjak…svejedno. Što je nabavio dan prije.  Pa se obukao, odjeću je držao koliko toliko u nekakvom redu, sve je vješao po čavlima zakucanim po zidovima. Odjeću je trebao jer je odjeven i koliko toliko uredan mogao neprimjetno cunjati gradom…  trebalo je skupiti koju bocu da ima barem za piće. Poneki obrok. Čisti nagon je pokretao njegove noge i ruke. Kad ne bi imao snage, ili kada bi se oduzeo od alkohola, od temperature i prehlade. ostao je ležati na  deki dobivenoj od neke dobre duše, iako nije ništa ni od koga tražio. Da nije mogao nikada ustati, ostao bi tako ležati dok ne bi izdahnuo. Ali se dizao, uvijek iznova. Još uvijek  je kontrolirao fiziološke stvari.On nije bio kod doktora od kad je izišao iz zatvora…Bilo mu je svejedno. Kako je počeo kašljati, tako je jednom i prestao…Isto tako mogao je zauvijek zaspati na tom starom madracu pokriven tuđim dekama i kaputima, mogao se smrznuti. Sasvim svejedno. Usamljenik, talog društva. Onaj čiji pogled treba izbjegavati. Jedna slučajna egzistencija. Jedna crta povučena po vodi koja nestane čim se označi. Što je uopće život? Razmišljao je mnogo o svom životu kao i o životima svojih roditelja, pa svih onih supatnika u zatvoru, poznanika koji su samo odjednom nestali iz vidokruga.On je naknadno, često mnogo kasnije čuo da su mrtvi. Život…Tumaranje od točke A koja je dan rođenja do točke C koja je trenutak smrti. Onaj B između je lunjanje crnim labirintom koji krivuda i zastaje, ponekad u mrak bljesne kratkotrajan tračak svjetla, ali taj put ipak vodi samo točki C. I to je sve. On je već odavno čekao da ga nešto pokupi i otplavi do te točke s koje se nitko nije vratio. Pomisao na taj dan pružao mu je utjehu i smirenje. Ironično je to da je tom čekanju bez radosti  napravio  bezbroj koraka koji su ga činili življim nego što je želio biti. 

End

Potres u Zagrebu u korona izolaciji

 4. godine od potresa u Zagrebu...6sati 24 min.  22.3.2020.   5,5 po Richteru

Prisjećanje na taj traumatični ožujak 2020-te godine

Potres u Zagrebu, 5,5

Nedjelja…22.3.2020.

Markuševec je epicentar ovog, i stotine slijedećih potresa koji su slijedili...

Život kakav smo poznavali, život kojim smo živjeli ne postoji. Misli koje zaokupljaju sada su drugačijeg tipa. Uglavnom, kako preživjeti. Svedeni smo na bazu, osnovne potrebe. Strah je svakodnevica ovog novog, nevjerojatno izvrnutog i nelijepog života. Moglo bi biti i gore, mnogi kažu. Dobro smo prošli,za sada. Razbijeno suđe, pukotine po zidovima i popucali pregradni zidovi, pokoji otpali komad žbuke po kući nije ništa bitno. Naravno, uvijek može biti  gore. Kada ta spoznaja i zamišljanje novih katastrofa preplave um, trgnem se i zahvalim Bogu što nije gore. Jer, nekome je već sada to“gore“. Mladi život je prekinut, budućnost za nju više ne postoji. Draga mila dušice, tako mi je žao! Netko leži teško bolestan i nepokretan, ozlijeđen, nakon serije potresa koji je postao glavni izvor straha i užasa. Netko više uopće nema dom, zidovi su potpuno izbrazdani pukotinama i kroz njih se vidi unutrašnjost doma koji sada to više nije. Više nikada i neće biti jer kuću treba srušiti, prije nego se sama uruši i poklopi nekoga živoga. Pa bi tako i taj postao mrtav kao njegova kuća. Popraviti ruševinu što je natopila višednevna kiša i snijeg, uništila ono malo nade da se može popraviti za život, stanovanje. Potrebno će biti napraviti novu, nekako, s naglaskom na ako, ako.. Uspomene preplavljuju, ali se brzo rasplinjuju. Strah i neizvjesnost zauzele su primarno mjesto. Oči, ruke traže ono nešto vidljivo, opipljivo. Ljudi u kući urušenog dimnjaka, raspuklih zidova… Možda su iz naselja koje im je privremeni dom došli pogledati svoje stvari, spasiti što se da, pomoć u vidu grupe mladih ljudi je stigla da barem  dio namještaja, slika i uspomena pokupe prije potpunog uništenja. Očiju punih suza domaćini pregledavaju pogledom opasne raspukline u stropu, u zidovima. Brzo. Ne se dugo zadržavati, ne zna se hoće li zatresti baš sada ponovo. Dovoljno je malo da se uruši strop. - Gle…ova razbijena slika prekrivena žbukom i ciglom je slika s našeg obiteljskog izleta! Vidi, smijemo se uz more, mladi i bezbrižni. Ili…gledaj našu kuhinju, u njoj  je tisuće jela pripremljeno za nas, za našu djecu, naša obitelj koja je tu rasla. Žena kroz suze se prisjeća … kolike kolače sam to ispekla, koliko kava i čajeva je ovdje popijeno…Juhice za nedjeljne ručkove, juhice za gripu i prehladu, gle posuđe i mikser ispod one hrpe žbuke, elementi su prevrnuti, razbijene čaše, tanjuri. Stvari…no nisu to samo stvari. To je dom.  Srce doma  je ranjeno. Dom je poslije života samog  svetinja za ljudsko biće, za obitelj, za dijete koje traži i treba sigurnost i toplinu.  Za mnoge je određeno…crveno, rušiti. Žuti još imaju nade, ali sve je usporeno zbog sveopće paralize normalnog, do sada poznatog načina djelovanja. A potresi nisu prestali, svako toliko se zatrese tlo. Korona virus pak ne da životu da živi punim plućima, taj mali virus, taj vrag upravo želi zavući svoje odvratne pipke tamo gdje disanje počinje i staje. Njegova je podmukla i opaka zadaća da napravi ono što nitko ne želi…da zaustavi život. U tijelu čovjeka, u životu grada, sela,  u svijetu općenito. Na dugi trenutak je i uspio, zaustavio je svijet i prioritet je postalo što nitko nije još prije godinu dana niti u najluđim snovima mogao predvidjeti. Osim možda poneki dežurni katastrofičar iz neke opskurne sekte koji svakog dana, već xy godina, očekuje smak svijeta. E, pa i takav jednom dođe na svoje. Ono što je najgore a zadesilo nas je je upravo strah, potican svakodnevno od svih mogućih medija. Naš zapravo najveći strah trenutno je od novog potresa, onog od preko 6 stupnjeva kakav je zadesio Zagreb 1880. Stari ljudi su govorili da u  Kašini vrag spava. Kad on mahne repom, ne bude dobro. Markuševec nisu spominjali, ali svi smo blizu. Svi smo Zagreb. Nema više spokoja. Nesigurnost je primarni osjećaj. Uselio nam se u srca. Strepnja  za živote i zdravlje najmilijih, strah za njihovu budućnost. Strah nije dobar osjećaj, ljudi koji se boje laka su meta, ali u okolnostima prirodnih katastrofa i rata nemoguće ga se riješiti.

Zabrinutost za našu budućnost, općenitu budućnost ovog malog, trećeg kamenčića od Sunca kojeg zovemo Zemlja. Koji nas i dalje vrti, trpi i podnosi. Ljudi su ipak jako žilava sorta. Idu dalje.

 

zvjezdanas80@gmail.com

Olimje, Slovenija 8.5.2023.

Olimje

Malo selo Olimje leži u zavjetrini planine Rudnice, u području Kozjanskog parka. Veličinu mu daje prekrasan dvorac, nekadašnje vlasništvo grofova Attems, a sada općine Podčetrtek, koji je danas poznati samostan u kojem žive Mala braća sv. Franje – minoriti. Kraj njega je veličanstvena crkva Marijina uznesenja, jedna od najljepših baroknih umjetnina u Sloveniji. U utočištu samostana u prizemlju južne kule krije se neprocjenjiva povijesna i umjetnička vrijednost – stara samostanska ljekarna s freskama, ostavština pavlina koji su 120 godina boravili u olimskom samostanu (1663. – 1783.). Izletište Jelenski greben nalazi se odmah iznad ove krasne crkve i tamo se mogu pojesti fini kolači, kupiti med, razni domaći pekmezi, ukrasi, suveniri. Srne slobodno hodaju po šumarku iznad sela.

   

 

 

 

 

    Župu Olimje vode minoriti; uredili su biljnu ljekarnu, pčelinjak i biljni vrt u nekadašnjem dvorskom vrtu. Uzgajaju ponajprije one vrste biljaka koje su u prirodi ugrožene. U želji da posjetitelji Olimja upoznaju korisnost ljekovitog bilja i njegovu uporabu i prije svega da saznaju kako ga uzgajati u domaćem vrtu, uredili su botanički s više od 200 primjeraka ljekovitih biljaka. Uz svaku biljku nalazi se zapis koji objašnjava ime biljke na slovenskom i latinskom jeziku, njezina uporaba u ljekovite svrhe i protiv kojih bolesti se rabi.

   

   

Manja dvorana na drugom katu južne kule samostana u prošlosti je bila »biskupova soba«. Župnici koji su tu živjeli upotrebljavali su je ponajprije kao sobu za visoke goste. U toj je sobi boravio i bl. Anton Martin Slomšek koji je dolazio u posjet svojem velikom dobrotvoru, župniku Prašnikaru, zato su je i nazvali po njemu. Uređena je tako da se u njoj mogu održavati manje priredbe, kao što su nastupi mladih glazbenika ili civilna vjenčanja, a prima do 50 osoba.( info s njihovih stranica)

   
  

    Prekrasni barokni oltar u crnom mramoru...