utorak, 5. ožujka 2019.





Pečovje 3.3.2019




  
Poskok na Medvednici
 Pečovje, iznad prve pećine nedaleko izvora Žljebec. Svake godine ih se da vidjeti tamo; ove godine je zima bila topla i bez snijega,  pa nije zapravo čudo da  su vani u pokretu  na 3.ožujak.🐍😏


 

Poskok na Medvednici
 Pečovje, iznad prve pećine nedaleko izvora Žljebec

Na Gorščicu, preko ruba Pečovja, stazom 56. Još je kalendarski zima, no na kamenjaru je prilično toplo .😯 Dosta im je hladnoće, treba se ugrijati...😅




    Marko  na  stazi 56,  Pečovje.



nedjelja, 19. kolovoza 2018.

Slovenija, Bled 15.8.2018

Puno prirodnih ljepota spojilo se u ovom malom mjestu uz jezero. Pogled se zadrži na zelenom otočiću na kojem se vidi zvonik crkve, pa ga privuče stari Blejski grad na strmoj litici koja se uzdiže nad jezerom, a strme planine koje se uzdižu u pozadini, zadivljuju. Mnogo hotela uz jezero, neprekidne kolone turista koji neumorno obilaze jezero i dive se jedinstvenom biseru prirode koji su poslovni Slovenci učinili turističkom atrakcijom koja privlači goste iz cijelog svijeta Tamo očito znaju kako da se  zaradi i sačuva bogom danu ljepotu.  

Krenuli smo oko 9 sati, očigledno nismo ranoranioci. Nije daleko od Zagreba, 200-tinjak kilometara i tamo si za otprilike 2 sata i petnaestak minuta.  Naravno, ako nema gužve na cestama. Ovaj puta je bilo na jednoj dionici autoceste, tamo negdje pred Lešćem...asfaltirao se jedan trak prometnice pa se stvorila poprilična kolona. Blagdan. Velika Gospa. Slobodan dan je mnoge potaknuo na putovanje. Malo sporije i opreznije  se vozila zadnja dionica puta pa se stiglo nešto oko pola 12. Traženje parkinga, plaćanje istog i memoriranje gdje smo ostavili auto.  Privukla nas je terasa  s pogledom na jezero, a trebalo je nešto pojesti, popiti  kavu. Slijedilo je preračunavanje u eure, spajanje na Internet, Whatsap poruke; nakon osvježenja se moglo krenuti s našim predviđenim planom obilaska.  Jee, moglo se da se svi slažemo oko onoga što najprije treba vidjeti. Muški dio hoće kupanje u jezeru, ženski dio hoće detaljno obići stari grad na klisuri. Na otočiću smo bili prije ohoho godina čamcem( pletnom), pa ovaj puta izostavljamo ljuljuškanje na vodi. Dakle najprije šetnja oko jezera za razgibavanje, mali uspon do prelijepe  crkve sv. Martina i zatim malo veći uspon do dvorca. Muški dio se od dvorca  se vratio natrag na jezero, potražiti osvježenje u vodi jer je baš bilo toplo, a mi cure, jasna stvar, po svom guštu, u stari grad, detaljno.Ulaznica je bila nekih 10 ili 11 eura, koliko se sjećam. Gužva je bila fakat velika.


     Otočić s crkvom do kojeg posjetitelje prevozi čamac(pletna).
   
 



  
  


orgulje u crkvi Sv. Martin
 


   Stari Blejski grad, pred ulazom u tiskaru, rekonstruiran Gutenbergov tiskarski stroj
 
    
Sve potrebno za turiste je izvrsno ukomponirano u usklađeno.



 

 


 
    


Kremne rezine na sve načine, umjetnički predstavljene u muzejskom prostoru...
 

  

   Jelena u dvorskoj kapelici
  
   
  

  

 Bledsko ledenjačko jezero s jedinim prirodnim otokom u Sloveniji, smješteno je u okruženju planina, na nadmorskoj visini od 500 metara, dužine 2120 metara, širine 1380 metara, najveća dubina 30,6 m a maksimalna izmjerena temperatura jezerske vode je 26 stupnjeva celzija.  Oko jezera napravljena je šetnica. Jezerom čamci s platnenim pokrovom( pletne) prevoze turiste (iz cijelog svijeta) do otoka na kojem se nalazi crkva Sv. Uznesenja Marijina. Od izlaska iz čamca pa do crkve treba prijeći 99 stepenica. Najinteresantnija znamenitost ovog prekrasnog kraja je Bledski dvorac na klisuri koji se izdiže 130 metara iznad jezera. Pogled koji se pruža na jezero s otočićem, na okolne planine, šetnicu oko jezera, lijepu crkvu sv Martina  je doista vrijedan uspona koji ipak zahtijeva neku malu kondiciju. Sam Bledski grad (Blejski grad)  je najduže u svojoj povijest pripadao Briksenskoj biskupiji kojoj je  njemački kralj Henrik II  1004. godine darovao imanje Bled, tada se ne spominje sam dvorac, pretpostavlja se da je u ono vrijeme na stijeni bio tek romanički toranj, a ostali dijelovi su naknadno izgrađeni. Iz darovnice  1011. godine koja je prvi očuvani pismeni spomen te građevine, doznaje se da je kralj poklonio  biskupu Adalberonu dvorac na stijeni (Castellum Veldes). Briksenski su biskupi na Bled vrlo rijetko dolazili i zapravo nikada tamo nisu živjeli. Brigu oko dvorca i upravljanje imanjem prepustili su upravitelju. Sredinom 14. stoljeća dvorac su dali u najam dotadašnjem upravitelju  Konradu von Kreighu. Njegova obitelj upravljala je Blejskim gradom 2 stoljeća, a  nakon  njih utvrdu je preuzeo poznati borac protiv Turaka,  Herbard Auesperg. On je pokušao dvorac otkupiti, no bez uspjeha. Nakon njega je dvorac imao još 2 upravitelja da bi Briksenska biskupija na kraju 16. stoljeća odlučila otkazati zakup. Biskupi su od tada sami birali upravitelje pa su se na toj poziciji  kroz slijedeća 3 stoljeća izmijenili brojni plemići, pa kasnije i građani Bleda. Početkom 19. stoljeća je nacionaliziran, da bi se našao i u sastavu Napoleonove Francuske,  u stvari, takozvanih Ilirskih pokrajina. Opet je bio vraćen biskupima, no oni nisu bili u mogućnosti podmirivati troškove održavanja pa je dvorac prodan. Od tada se izmijenilo nekoliko vlasnika, svojevremeno je Ivan Kenda htio dvorac pretvoriti u hotel, no to mu je ulaganje propalo. Sredinom 20. stoljeća započela je obnova ovog dvorca, trajala je desetak godina te su napravljene male prilagodbe turističkoj svrsi. Do danas je unutar kompleksa izvedeno još nekoliko manjih zahvata koji su osvježili  dvorac. Danas je tu muzej, u kojem se nalazi zanimljiva izložba određenih eksponata kao stalni postav, uz niz ostalih prigodnih izložbi. Arnold Rikli je u dijelu izložbenog prostora našao svoje mjesto kao dio povijesti i začetnik zdravstvenog turizma. U doba našeg posjeta. bile su izložene i slike kremnih rezina jednog umjetnika. Kremne rezine iliti kremšnite su također jedan od simbola Bleda. U dvorištu dvorca se može vidjeti i rekonstruirani Gutenbergov tiskarski stroj u sklopu male tiskare gdje si turisti  uz pomoć obučenog osoblja mogu sami izraditi uspomenu na tiskarskom stroju, naravno, to se plaća. Na najvišem dijelu starog grada se nalazi i mala kovačnica s prodajom suvenira. Na tom nivou je i  kapela s freskama.

petak, 29. lipnja 2018.

Bobičasto voće, marmelade...


    Crveni ribiz za džem                                                                                                                          
  

Crni ribiz za marmeladu od crnog ribiza

      Ogroz i ribizli



       Bijeli ribiz
   

četvrtak, 15. ožujka 2018.

Majci

ODLAZAK

    
Odlazak
Ljetni dan, kroz zelena žumberačka brda piri lagani povjetarac, nosi miris pokošenog sijena pomiješan s mirisom ranih jabuka. Stablo stare jabuke razgranate krošnje se dijelom nadvilao nad ulaz u kuću i stari ganak stvarajući ugodan hlad. Iz starog mlina ispod kuće dopire prepoznatljiv zvuk struganja mlinskog kamena koji drobi kukuruz pretvarajući ga u sipko brašno.Mlinski  kotač okreće se ustaljenim ritmom vode . Tu je Marin dom.
Uzvik se prolomi nad ljetnim mirom i otkrije djetinji glas.- Mareee, Maree koooko melicaaa!  Mare!
Mare podigne glavu, na čas prestane sa skupljanjem sijena da bi rukom zaklonila oči od sunca i otkrila dječaka koji doziva sa susjednog brda mašući ručicom. Uzvrati dječaku pozdrav mašući prema njemu. Osmijeh s jedne i druge strane brda. Dijete sa susjednog imanja  i djevojčica  Mare  Lijepu gustu tamnu kosu splela je u pletenicu . Plave oči vedro su gledale u smjeru malog dozivača, smiješnog malog Ive.
I sada, mnogo godina kasnije  ležeći u bolesničkom krevetu joj se učinilo da čuje taj djetinji glas, ponovo ga sasvim jasno čuje i opet joj izmami osmijeh, uz posljednji dah  na putu  prema vječnosti.
Putuj Mare moja, ptico moja draga, raširi svoja krila i poleti u  svijet koji te doziva iz sjećanja, poleti tamo gdje nema boli, straha ni tjeskobe. Budi opet mala Mare iz malena, bezbrižna i sretna. Leti slobodno prostranstvima  u kojem se stapaju  san, mašta i  radost. Putuj mila, dobra dušice moja, putuj  prema potpunoj, beskrajnoj slobodi.Tamo negdje u tom beskraju srest ćemo se opet.

2.3.2018. Počivaj mirno, dušice moja

petak, 24. veljače 2017.

Šume Medvednice danas 24.2.2017.






Naše šume
Medvednica, pluća i zaštitnica našega grada, dom čistih izvora pitke vode rapidno mijenja svoj izgled. Čak i ljudi koji nisu često  imali prilike posjetiti obronke Zagrebačke gore su uočili razmjere devastacije šume. Stanovnici svih podsljemenskih naselja zasigurno su primijetili da se posljednjih godina znatno povećao broj teških kamiona koji služe osim za prijevoz teških trupaca iz opustošenih šuma Medvednice  i uništavanju naših prometnica. Asfalt puca i šahtovi se udubljuju pod težinom tereta koji  ti neumorni dizelski divovi  odvoze u nepoznato. Taj teret koji zauvijek odlazi do jučer je bio dio našeg krajobraza, dio vizura koje naše oči gledaju, dio svježih mirisa koje vjetar donosi, hladovina i mir. Ta stabla su bila dio živog svijeta. Sada...sada su suha drvna građa i  nikada više neće propupati, nikada prolistati. Zašto? Zato jer su Hrvatske šume i šumarija tako odlučili, ne pitavši nikoga za mišljenje, ne uvažavajući ničije osjećaje  i ne poštujući  povezani svijet biljnih i životinjskih vrsta. Posljednjih nekoliko mjeseci upravo nevjerojatnim tempom ruše se stare hrastove šume, ruše se stare visoke i zdrave bukve, ruše se lijepe jele po vrhu medvedničkog grebena i ostaje pustoš, ružnoća, ogromne hrpe razbacanog granja. Koperanti rade što i kako im se prohtije, prave sustavne kontrole nema.  Kažu U PP Medvednica,  to nisu samo šume za izlete i rekreaciju, to su gospodarske jedinice koje nose svoj broj. Park prirode bi se trebao baviti isključivo zaštitom šume i životinje,  a ne opravdavati nepopravljivo.
Njima su to gospodarske jedinice. Nama su to šume utkane u vizure s  kojima smo  se saživjeli. Drveće koje je raslo 50 ili čak 100 godina.  Ali, došlo izgleda takvo vrijeme... pohlepa, profit, bonusi su postali osnovna pokretačka snaga  mnogih pojedinaca. Sruši što više, prodaj, spremi profit  u džep, ostavi pustoš  iza sebe.  Kada više  ovdje ne bude drva za izvoz, ići dalje i opet krenuti istim redoslijedom ispočetka. I tako dok ide i dok se ima što prodavati. Jeftinije je pustiti šume da se same obnavljaju, pa možda bude šume za 50 ili 150 godina nego pošumiti ogoljena područja.
Čak se i ja sjećam da su se šume prije 40-45 godina obnavljale i na način da je tadašnja  šumarija organizirala prijevoz za stanovnike sela koji su htjeli raditi na sadnji šumskih mladica. Uz  dnevnicu.
Jelovečka šija, Ruševski brijeg, šume iznad Bačuna sve do Njivica, šume iznad  Markuševca, Markuševačke Trnave i Bidrovca su ne prorijeđene, već su neke potpuno posječene. Padine brda su obrijane, ništa nije na njima ostalo. Široki pojas preostale šume uz ove već posječene dobrano je istočkan crvenim točkama. Vučje jame su na redu za uništenje. Dakle, nastavlja se sječa. A sve to u parku prirode Medvednica. Što će to taj park prirode ponuditi svojim izletnicima i rekreativcima? Šiblje i trnje, a toga ima ovdje ionako već na pretek. Malo se privatnih zemljišnih parcela nadomak naselja obrađuje, malo se voćnjaka održava i obnavlja tako da su i šumske životinje počele tražiti skloništa i hranu u šikarama bliže naselljenim područjima. Nije ni čudo, one više nemaju u šumi mira. Postavila sam pitanje o takvom gospodarenju šumama Medvednice( po mojem mišljenju, a i mišljenju većine stanovnika Podsljemena to je devastacija) inspekciji Ministarstva okoliša te je rečeno da će se,  navodno, obaviti nadzor nad nekim lokacijama. Možemo se samo (uzaludno!)nadati da nova uprava HŠ-a  neće raditi na isti način kao prethodnici. Ha...možeš mislit da neće, još jačim tempom harače po šumama već na početku.😠


Nji

Jelovec i Jelovečka šija, šume koje su prošle godine još bile tu...

         Ista lokacija, ove zime nakon sječe





Bačun, sječa šume se nastavlja(fotografije poslao g.Marijan Špiček)

Bačun prema Njivicama...svi putevi razrovani, drveće posječeno i čeka brzi transport.