ponedjeljak, 1. veljače 2021.

Muki i njegov sin

 

O  Mukiju i Brunu

Bruno je lajao svom snagom svojeg psećeg grla kada je začuo korake koji su se približili njegovom teritoriju. A pod svoj nadzor stavio  je  pola brijega. Ubrzo mu se pridružio Muki.

Par lijepih  riječi upućenih ovim oštrim čuvarima  i oni su prestali s galamom; Muki se izvrnuo na leđa, skupljenih šapica, tražeći maženje, a Bruno je na svoj način tražio pažnju skačući prednjim šapama  na moje noge. Bruno je Mukijev potomak, iako se  to na prvi pogled ne bi reklo. Pasmina je, hmmm… nedefinirana; mješanac. Mukica je manji, umiljatiji, jednostavno zbog toga izgleda mlađe. Ako se bolje pogleda, boja njihove dlake je ista. Muki je doduše dugodlak, a Bruno kratke dlake, no nijanse svih postojećih smeđih boja se ponavljaju na obojici; to je jedina njihova sličnost.

 Prisjetila sam se priče.

O tome kako je Bruno došao na svijet  nam je ispričao susjed Đuro, jednog vedrog  zimskog dana dok smo šetali, a Đuro je orezivao voćke u svojem voćnjaku na vrhu brijega. Njegov stari, vjerni pas, bio je prijatelj  dolje spomenutog Bruna.  Rijetko bi mu  mogao promaknuti  u redovitoj šetnji. Obično bi trebalo tek par minuta da im se Brunček pridruži. Hodao je uz njih disciplinirano, tek se s vremena na vrijeme udaljio da ponjuši neki trag. Toga je dana Bruno dolazio cestom, vidjela sam kako trči cesticom koja vodi vrhom brda. Cilj je bio Đurin voćnjak i stari crni pas.I tako je susjed započeo priču .

-Vidite ovog malog, ee...to vam je jedna zanimljiva priča kako je Bruno došao na svijet. Sused Branko mi je sve ispričal kak je to sve bilo. Naravno, da nije bilo Mukija ne bi bilo ni Brunčeka - započeo je priču Đuro. - Muki je pas od susjeda, pa znate ga... jako pametan i umiljat pas, maaa čudo jedno! Ovo dalje gore prema mojem gruntu je i sami znate šikara, par voćnjaka, pa je pesek slobodan. Nikome ne smeta. Ta zgoda s Mukicom je krenula jedne zime, ima tome nekih pet, šest godina. Bila je prava zima, snijega je bilo puno; padao je danima. Na vrhu brijega, par stotina metara od zadnje kuće, susjedov rođak Joža ima malu vikendicu, ukopal ju je u brijeg... tak da se ima kam skloniti; peć na drva je bila unutra, stari  krevet za prespavati,(za silu) stol, par stolica, klupa, uglavnom, za druženje i ruženje, kako to već zna biti u veselom društvu. Je, često se znala zalomiti i koja čaša previše a onda je bila Joži više nego dobro mjesto za spavanje, još kada mrak padne, super! Dva pajdaša našli su se nakon dužeg vremena tu, valjda nakon petnaest let! Sreli su se dole na cesti... i krenule priče. Pa dojdi buš videl kak sam grunt počistil, kakve sam trešnje, jabuke i oreh posadil,…makar se sad baš ne vidi kaj je kaj, ali budeš došel  i kad trešnje budu  zrele... kakve su ti to fine črešnje, da samo znaš, cijepil sam ju s one črešnje kaj smo kak dečeci krali i bežali s nje, se sećaš kak  bile debele, slatke …e tak ti je i ova! Prisjećanja nisu mogla samo tako stati. U malu vikendici ušao je još jedan pajdaš koji se također dobro sjećao prošlih veselih vremena, susjed Jura. Priču koju je započeo Joža, dopunjavao je ili ispravljao Branko.  iIli obrnuto. E...Nostalgija za onim vremenom kojegnikada više neće biti. Branko je skoro 40 godina bio u Njemačkoj, vratio se u mirovinu, i konačno  je imao vremena  za pretresanje događaja iz mladosti, čašica za čašicom, priče se oduljile. Čak su i zapjevali stare popevke. Vatrica je gorela, toplo je bilo...kad veli Joža da bu moral donesti koje drevo za hititi na vatru, jer su sva drva skurili. On otvori vrata, kad ono, vani napadalo već  skoro pol metra snijega, puše jaki sjeverac... jedva je vrata zatvoril.I...kaj sad? Branko se zabezaknul, nije imal pojma da se vani takva mećava .Joža je nametal  drva, malo su mokra, ali nema veze. Budu duže trajala. I tak… Branko veli da on odma mora doma, kolko je vur, skoro polnoći...kmica, ali snijeg je pa se još i dobro vidi. Bude on, bude... pomalo, kad se malo zravna, otišel po brijegu, pa bu već našel stazu...pa vide se svjetla ispod, uz cestu. Samo treba preprtiti dvadeset, trideset metara do cestice šri vrhu brega, a od tam je lako! A pajdaši su ga molili da ostane u klijeti, ma kam ide sad,…buš opal, se sigurno ko sam vrag skliže, pa još u tim niskim cipelima s glatkim potplatima. Kak da openke deneš na noge!

 Ima mesta, buju nekak  prespali, kaj sad! Jutro je jutro, bolje se vidi, a možda bude i snijeg prestal padati. Ali ne,  Branko nije htio ni čuti, jer kaj bu žena rekla, već je ionak predugo ostal, a i popil je previše, kaj je, jee. I tak, u tim finim cipelama  je krenuo prema vrhu brega na put, ali puta nema, nema pa nema! Onda se odlučio spustiti ravno niz onaj najstrmiji komad, tam je već i zadnja lampa od rasvjete blizu. I spustio se već više od pola puta, kad se poskliznul tak da se otkotrljal kroz snijeg i više nije imal snage da se izravna., a dobro se i popilo. Malo se i prestrašil. Nekak se našel na drugoj strani, a lampu više nije videl. Sam mi je tak rekel. Batrgal se tak, pokušaval se dići na noge, ali ti vražje  glatke cipele su bile zaribana stvar, a i noga ga je boljela. Kak se i pridigel, odmah je i natrag opal. I umoran je bil, baš fest. I počel je dozivati pomoć…hej…ljudi, pomoć, sve tak na ležećki, u snijegu. Za to vrijeme, Muki je valjda čul je da je netko tam i odjuril  prema  promrzlom  Branku i njuškom ga je gural po licu, polizal nos  lice i tak.... Branko sretan, sav smrznut i nekak se pridigel iz snijega  i skoro  četveronoške za Mukijem. Stigli su do ceste i lampe. Muki je pratil Branka sve do njegove kuće. Tak mi je ispričal. Nakon par dana, kad se stradalnik oporavil od prehlade i  bolnog koljena, potražil je Mukija. Da nije bilo Mukice, ma…ko zna kak bi to završilo? I, kupil je veliku vreću pseće hrane i par konzervi za dobrog  peseka. I tak vam pak jednu večer, kad se vraćal iz birtije, vidi  on Mukija pred ogradom od suseda Iveka.  Do kasnih sati Branko se u veselom društvu  prisjećal mladosti, ljubavnih  situacija, kak to već ide. Gleda on…Mukica obilazi oko jedne ograde, pokušava se provući unutra, ne ide. Gleda malo bolje, a ono u ogradi jedna  pesica trčkara. Belica. Mukica cvili i milo gleda prema pesici. Opet pokušava unutra, ali…nogice su kratke i nikak ne može preskočiti ogradu a niti se provući. E tu Branku bljesne da se Muki  malo zaljubil. I tak… imal je veliko razumijevanje za ljubavne jade, uzel je Mukija u ruke pa  ga podigel preko ograde i spustil  na drugu stranu.  Pa nek dođe i on do svoje ljubavi! Mukica je bil sigurno presretan.Uglavnom, drugo jutro je siromah bio istjeran iz dvorišta čim su ga ga vidjeli da se mota oko male pesice. Nakon par tjedana uz sav oprez i čuvanje Bele od nepoželjnih udvarača dalo se primijetiti  da Bela nije bucasta samo od hrane. I tak…na  svijet je stigao Bruno, i njegova dva brata. Ta neplanirana pseća familija je izazvala i svađu, u prvi mah. Branku su jako zamjerili…pa kak si to mogel napraviti, kaj se ti  petljaš, a naša sirota Bela? No nisu se dugo srdili, lijepo su se dogovorili, jedan pes ide ocu, to je bil naravno Muki, jedan ostaje s Belom, jedan štenac je završio voljen i pažen, čak u inozemstvu. Bruno je proslijeđen Mukiju i njegovom gazdi  da bi preuzeli brigu o njemu. Tak je Muki postal“ samohrani otac" Brunčeku. Skupa naganjaju i lisice i divlje svinje…laju sve u šesnaest. Čuvaju cijeli brijeg, ovakvi mali. Ali jako se vole i maziti, to vidite. Je, je… tak vam je to bilo. Tak je ovaj mali lajavac Bruno došel na svijet. Jel tak Brunček?- Bruno je mahnuo repom, bila je to njegova točka za kraj priče.

 

srijeda, 2. rujna 2020.

2020.- godina za zaboraviti

Zagreb  2020. potres 22.3. u 6 sati 26 minuta potres 5,5 po Richteru plus corona, izolacije i totalno loša godina. Ništa posebno lijepo za zapamtiti od ove 2020. godine nema.

 



četvrtak, 2. svibnja 2019.

Trakošćan



    Reformisti Radimira Čačića podijelili su grah i piće onima koji su navratili.
U nedostatku pravih,  gledamo drvene vrganje...

 
 

😊

Pogled na hotel i restoran ispod dvorca, suprotna strana od jezera.

 
                                                                               
                                                                                   
                                                                                     


                                                                                   




 

                                                                              
    💓💓
                                                                  


utorak, 5. ožujka 2019.





Pečovje 3.3.2019




  
Poskok na Medvednici
 Pečovje, iznad prve pećine nedaleko izvora Žljebec. Svake godine ih se da vidjeti tamo; ove godine je zima bila topla i bez snijega,  pa nije zapravo čudo da  su vani u pokretu  na 3.ožujak.🐍😏


 

Poskok na Medvednici
 Pečovje, iznad prve pećine nedaleko izvora Žljebec

Na Gorščicu, preko ruba Pečovja, stazom 56. Još je kalendarski zima, no na kamenjaru je prilično toplo .😯 Dosta im je hladnoće, treba se ugrijati...😅




    Marko  na  stazi 56,  Pečovje.



nedjelja, 19. kolovoza 2018.

Slovenija, Bled 15.8.2018

Puno prirodnih ljepota spojilo se u ovom malom mjestu uz jezero. Pogled se zadrži na zelenom otočiću na kojem se vidi zvonik crkve, pa ga privuče stari Blejski grad na strmoj litici koja se uzdiže nad jezerom, a strme planine koje se uzdižu u pozadini, zadivljuju. Mnogo hotela uz jezero, neprekidne kolone turista koji neumorno obilaze jezero i dive se jedinstvenom biseru prirode koji su poslovni Slovenci učinili turističkom atrakcijom koja privlači goste iz cijelog svijeta Tamo očito znaju kako da se  zaradi i sačuva bogom danu ljepotu.  

Krenuli smo oko 9 sati, očigledno nismo ranoranioci. Nije daleko od Zagreba, 200-tinjak kilometara i tamo si za otprilike 2 sata i petnaestak minuta.  Naravno, ako nema gužve na cestama. Ovaj puta je bilo na jednoj dionici autoceste, tamo negdje pred Lešćem...asfaltirao se jedan trak prometnice pa se stvorila poprilična kolona. Blagdan. Velika Gospa. Slobodan dan je mnoge potaknuo na putovanje. Malo sporije i opreznije  se vozila zadnja dionica puta pa se stiglo nešto oko pola 12. Traženje parkinga, plaćanje istog i memoriranje gdje smo ostavili auto.  Privukla nas je terasa  s pogledom na jezero, a trebalo je nešto pojesti, popiti  kavu. Slijedilo je preračunavanje u eure, spajanje na Internet, Whatsap poruke; nakon osvježenja se moglo krenuti s našim predviđenim planom obilaska.  Jee, moglo se da se svi slažemo oko onoga što najprije treba vidjeti. Muški dio hoće kupanje u jezeru, ženski dio hoće detaljno obići stari grad na klisuri. Na otočiću smo bili prije ohoho godina čamcem( pletnom), pa ovaj puta izostavljamo ljuljuškanje na vodi. Dakle najprije šetnja oko jezera za razgibavanje, mali uspon do prelijepe  crkve sv. Martina i zatim malo veći uspon do dvorca. Muški dio se od dvorca  se vratio natrag na jezero, potražiti osvježenje u vodi jer je baš bilo toplo, a mi cure, jasna stvar, po svom guštu, u stari grad, detaljno.Ulaznica je bila nekih 10 ili 11 eura, koliko se sjećam. Gužva je bila fakat velika.


     Otočić s crkvom do kojeg posjetitelje prevozi čamac(pletna).
   
 



  
  


orgulje u crkvi Sv. Martin
 


   Stari Blejski grad, pred ulazom u tiskaru, rekonstruiran Gutenbergov tiskarski stroj
 
    
Sve potrebno za turiste je izvrsno ukomponirano u usklađeno.



 

 


 
    


Kremne rezine na sve načine, umjetnički predstavljene u muzejskom prostoru...
 

  

   Jelena u dvorskoj kapelici
  
   
  

  

 Bledsko ledenjačko jezero s jedinim prirodnim otokom u Sloveniji, smješteno je u okruženju planina, na nadmorskoj visini od 500 metara, dužine 2120 metara, širine 1380 metara, najveća dubina 30,6 m a maksimalna izmjerena temperatura jezerske vode je 26 stupnjeva celzija.  Oko jezera napravljena je šetnica. Jezerom čamci s platnenim pokrovom( pletne) prevoze turiste (iz cijelog svijeta) do otoka na kojem se nalazi crkva Sv. Uznesenja Marijina. Od izlaska iz čamca pa do crkve treba prijeći 99 stepenica. Najinteresantnija znamenitost ovog prekrasnog kraja je Bledski dvorac na klisuri koji se izdiže 130 metara iznad jezera. Pogled koji se pruža na jezero s otočićem, na okolne planine, šetnicu oko jezera, lijepu crkvu sv Martina  je doista vrijedan uspona koji ipak zahtijeva neku malu kondiciju. Sam Bledski grad (Blejski grad)  je najduže u svojoj povijest pripadao Briksenskoj biskupiji kojoj je  njemački kralj Henrik II  1004. godine darovao imanje Bled, tada se ne spominje sam dvorac, pretpostavlja se da je u ono vrijeme na stijeni bio tek romanički toranj, a ostali dijelovi su naknadno izgrađeni. Iz darovnice  1011. godine koja je prvi očuvani pismeni spomen te građevine, doznaje se da je kralj poklonio  biskupu Adalberonu dvorac na stijeni (Castellum Veldes). Briksenski su biskupi na Bled vrlo rijetko dolazili i zapravo nikada tamo nisu živjeli. Brigu oko dvorca i upravljanje imanjem prepustili su upravitelju. Sredinom 14. stoljeća dvorac su dali u najam dotadašnjem upravitelju  Konradu von Kreighu. Njegova obitelj upravljala je Blejskim gradom 2 stoljeća, a  nakon  njih utvrdu je preuzeo poznati borac protiv Turaka,  Herbard Auesperg. On je pokušao dvorac otkupiti, no bez uspjeha. Nakon njega je dvorac imao još 2 upravitelja da bi Briksenska biskupija na kraju 16. stoljeća odlučila otkazati zakup. Biskupi su od tada sami birali upravitelje pa su se na toj poziciji  kroz slijedeća 3 stoljeća izmijenili brojni plemići, pa kasnije i građani Bleda. Početkom 19. stoljeća je nacionaliziran, da bi se našao i u sastavu Napoleonove Francuske,  u stvari, takozvanih Ilirskih pokrajina. Opet je bio vraćen biskupima, no oni nisu bili u mogućnosti podmirivati troškove održavanja pa je dvorac prodan. Od tada se izmijenilo nekoliko vlasnika, svojevremeno je Ivan Kenda htio dvorac pretvoriti u hotel, no to mu je ulaganje propalo. Sredinom 20. stoljeća započela je obnova ovog dvorca, trajala je desetak godina te su napravljene male prilagodbe turističkoj svrsi. Do danas je unutar kompleksa izvedeno još nekoliko manjih zahvata koji su osvježili  dvorac. Danas je tu muzej, u kojem se nalazi zanimljiva izložba određenih eksponata kao stalni postav, uz niz ostalih prigodnih izložbi. Arnold Rikli je u dijelu izložbenog prostora našao svoje mjesto kao dio povijesti i začetnik zdravstvenog turizma. U doba našeg posjeta. bile su izložene i slike kremnih rezina jednog umjetnika. Kremne rezine iliti kremšnite su također jedan od simbola Bleda. U dvorištu dvorca se može vidjeti i rekonstruirani Gutenbergov tiskarski stroj u sklopu male tiskare gdje si turisti  uz pomoć obučenog osoblja mogu sami izraditi uspomenu na tiskarskom stroju, naravno, to se plaća. Na najvišem dijelu starog grada se nalazi i mala kovačnica s prodajom suvenira. Na tom nivou je i  kapela s freskama.