Uspinjača je predana u promet 8. listopada 1890., a već sljedeći dan Narodne novine izvještavaju:"... zidana pluzojica, smicaljka, okrunjena na svojem vrhu kućom, koja se ukopala u Strossmayerovo šetalište, da mu bude vječitom nakazom." (Tomićeva se u to vrijeme zvala Bregovita ulica) Čini se da u to vrijeme nije svima bila po volji takva novost. Danas je uspinjača zaštićeno kulturno dobro grada. Konjski tramvaj je u Zagrebu bio pušten u promet godinu dana kasnije 1891.godine.
 |
| stube uz uspinjaču |
 |
| Kula Lotrščak u kojoj znameniti Grički top svakoga dana označava podne pucnjem iz topa |
 |
pogled na grad i krovove s vidikovca kod gornje stanice uspinjače |
 |
| Trg Katarine Zrinske |
 |
| Vitezovićeva .. pravac prema Klovićevim dvorima i Jezuitskom trgu |
 | |
| Pogled niz Ćirilometodsku prema Lotrščaku (Dverce) |
"Na domaku šesnaestoga vijeka, za kraljevanja Makse drugoga, a banovanja biskupa Đure Draškovića, nizahu se oko župne crkve Sv. Marka oniske daščare, gdje su kramari i piljarice obzirnim građanima plemenitoga varoša na "gričkih goricah" tržile lojanica ulja, pogača i druge sitne robe za sitnu porabu i uz malen novac. Stari Zagrepčani, premda u vječitoj zavadi s prečasnom kaptolskom gospodom, bijahu ljudi dosta pobožni, pohvališe se dapače jedanput pred kraljevskom svjetlošću, da, hvala budi bogu, u njihovom gradu toliko popova i fratara, koliko i građana ima. Ali kraj sve te obilne i silne pobožnosti slabo su se sjećali Svetog pisma, gdjeno se čita da je sin božji bičem protjerao trgovce i novčare iz pridvorja hrama božjeg. Daščare stajahu mirno pod okrljem Sv.Marka, pače i sama svjetska i duhovna gospoda zaustavila bi se kadšto pred njima. Poznatija glava med tim daščarama bijaše Magda "paprenjarka".I staro i malado poznalo je Magdu bolje nego i samoga varoškog bubnjara Đuru Garuca, dugoljana kome bijahu prišili nadimak "biskupska palica" Magda bila je uistinu glava vrlo čudnovata. Mršava kao svijeća, žuta kao vosak, imala je šiljast, pri vrhu zavinut nos poput šljive proteglice, a vrh nosa dlakavu bradavicu. Na dugačkom licu vidjelo se više nabora nego na seljačkoj košulji. Zubi je nisu boljeli jer ih nije ni imala, a sivkaste žacave oči rijetko bi tkogod i poviriti smio, jer ih je starica zaklapala pa bi tek kadšto podžmirnula u božji svijet. Motreći ju, kako čuči zgurena u daščari pod bijelom krilatom kapom, pomislio bi svatko: Nije Magda bez - jaše Magda svakog petka na Klek ili na lomnički križeput, da se u kolu sestara kopitnica nečastivo poveseli, noo, svatko bi to bio pomislio; Magda je vještica. Al ne bijaše u nje duša pusta, srce himbeno; paprenjarka bijaše pače vrlo pobožna starica.U njezinoj daščari visila je čađava slika čudotvorne Gospe Remetske, a pred njom gorjela je na čast Bogorodici i za spas duše mjedena svjetiljka. Magda, sjedeći vazdan u svom drvenom zaklonu, motala je drijemljuć zrnatu posvećenu krunicu, te bi samo kadšto ozeble ruke nadnijela nad lonac pun žeravice ili pokoju progovorila s kakvom građankom ili sa zvonarom. Obično šaptaše"Očenaš" i "Zdravumariju" sjalo sunce ili padala kiša. A toga, bome, vještica ne čini! Prišivak "paprenjarka" pako najdenuše joj zato: U svom gradu ne bijaše ni velikaške ni građanske žene koja bi bila umjela mijesiti paprenjake kao Magda. Stoga je bilo i svetkom i petkom dosta jagme za njezinim paprenjacima, i sam varoški sudac znao jekadšto ostaviti lijep dinar u njezinoj kesi. Odavna bijaše starica obudovjela. Pokojnik joj muž bijaše zvonarom kod Sv.Marka. Tako je živjela bez ploda i roda pekuć paprenjake u svom stanu kod Kamenitih vrata, a prodavajuć ih obdan pred Sv.Markom."
Još jedan kratak odlomak s početka gdje se spominju lik Petar Krupić i Kamenita vrata...
..."Magda stanovaše kod Kamenitih vrata, baš nasuprot Draškovićevu vrtu, u kući Peta Krupića,zlatara i starješine gradskoga.Petar Krupić plemić iz Velike Mlake od malih je nogu živio u Zagrebu.Obišao bje poslije mnogo svijeta po zlatarskom nauku,došao dapače i do samih Mletaka, gdje se zlato ponajfinije kuje i u tanke žice prede. Poslije puno muke i nauke povrati se u Zagreb, bude upisan u ceh, priženi si tastov posao i zidanu kuću kod Kamenitih vrata. Premda mu je posao spijevao i sreća cvala, nikad se majstor Petar ne uzoholi nit si krivim djelom ne umrlja imena, a građani ga rad poštena srca i bistra uma ubrzo zavolješe te izabraše starješinom. No, sreća brz prođe a nesreća brže dođe. Na veliku žalost zlatarevu, preminu doskora vjerna žena ostaviv iza sebe nejačku jedinicu - po imenu Doru. Toj je Dori bila stara Magda kuma na krstu, to je kumče pazila Magda kao oko u glavi. Krupiću nije bilo kada upućivati njegovo mezimče. Turska sila dotuživala je na sve strane, pa je bilo kupiti hrane i obrane, da gradu na pomoć bude. A velika gospoda Zrinjski, Bakači i Alapići zadavali su Zagepčanima dosta jada, te pravdanju ni kraja ni konca. I među sobom se Zagrepčani dosta grizli i klali po staroj navadi, te je bilo miriti, suditi, a za nikakvu plaću već za čast, hvalu i dva para čizama. Valjalo je dakle gledati, da se živi, te snovati i kovati u zoru i noć. Otkinut tako koje zlatarskim, koje glavarskim poslom od ognjišta svoga, veselio se Krupić Magdinoj brizi znajući da je starice duša kao zlato i da će pobožnom rukom i naukom uputiti svoje kumče na put vremenite i vječne sreće."..
Nakon ovog odlomka, punog kićenih riječi i izraza, vraćamo se u sadašnjost i da se primijetiti da se mnogo zgrada i palača obnovilo na Gornjem gradu, a ima još zgrada koje čekaju svoj red. I Marija Jurić Zagorka odabrala je Gornji grad za glavno mjesto svojeg romana "Grička vještica " te su tako mnoge zapuštene i zaboravljene gornjogradske palače na tren vratile svoj nekadašnji sjaj, doduše tek u mašti čitaoca romana.
Bila je to mala šetnja Gornjim gradom 23. 1. 2014. prije snijega... Na kraju, opet jedan odlomak iz "Zlatarevog zlata", posljednji, sasvim odvojen od radnje, a tiče se naše Medvednice i našega grada koje je Šenoa, baš kao i mi danas, volio svim srcem...
"Divna si, bujna si zelengoro rodnoga mi kraja, ti prvi vidiku moga djetinjstva. I dignem li oči prema tebi, kada večernje sunce poigrava vrhom i dolom, kada svoje zlato prosiplje tvojim zelenilom, tu bude se u mojoj duši slike iz davne davnine, vrli junaci, uznosite gospe, ljuti silnici, bijedni kmetovi, a stari Medvedgrad, plamteći živim rumenilom, kao da je opet oživio! Al nije! Ruši se stara gradina; ruši; no dalje, dolje pod gorom, uspinje se sjajan, snažan kao mlađahan junak - naš Zagreb grad!
