Spilje i pećine na Medvednici

Spilje i pećine Medvednice
Neke od spilja Medvednice nisu poznate velikom broju šetača, pa i planinara našom prilično pitomom Medvednicom. Ipak, postoji i na Medvednici dio kraškog terena, a ovo su samo neki lokaliteti.

   Prema Velikoj peći

"Velika peć" koja se nalazi otprilike 45 minuta od pl.doma" Lipa Rog"  Prilično je strmi spust do spilje.

   

    U Velikoj peći ( 2012.)

 Pogled s vrha na kojem se odmaramo proteže se na Zagorje do Strahinjščice i Ivanščice

Spuštanje vrlo strmom stazom prema Velikoj Peći

 Natrag strmim usponom do staze M1

Malo odmora kod zavjetne kapelice Marije Snježne

 

Ovo je pak spilja zvana Krušna peć pod Pečovjem ispod Gorščice

      zanimljivi uzorci na stropu male spilje
 

     prva pećina prije izvora Žljebec, uspon kroz šumu na stazu s dobrim pogledom... do vrha Pečovja

patuljak u spiljici na Pečovju

 Ovo su pak Horvatove stube na Sljemenu, ispod livade Hunjka pola sata spusta na zagorsku stranu prema Horvatovim stubama .Ima ih 500, a tu je i Patuljkova spiljica,spilja Medvednica, Tisin ponor, kamen "Moj naklon" i malo pl.sklonište Srnec na donjem kraju stuba uz potok Srnec.

Ulaz u spilju Medvednica (2011.god. ožujak)

    Otvor u stropu spilje

    Izlaz prema potoku Srnec,potreban oprez; prilično je strmo i sklisko po zaleđenim stubama

   potok Srnec bio je  3. mjesecu 2011. potpuno zaleđen

zanimljiv kamen

200. stuba

  ovo je Pečovska stijena ili Komušarova pećina a zovu je i pećina Konj...iznad Vidovca

   

Pogled s Pečovja, točno s Komušarove pećine( pećina Konj, Pečovska stijena itd...)

    Gorsko zrcalo koje je na naslovnoj stranici bloga; na Novom potoku (nedaleko Markuševačke Trnave)
   

   Gorsko zrcalo zimi

Stari grad Ozalj

Stari grad Ozalj stoljećima bdije visoko nad zelenom rijekom Kupom; kao da s visine promatra život koji protiče pod njegovim zidinama. Žurbe unutar zidina već odavno nema; izletnici uglavnom u tišini razgledaju ovaj stari grad; tek poneka velika grupa školske djece ovamo unese živost i tada veseli žamor preplavi ovo osamljeno zdanje. Starom gradu možda godi trenutak smijeha i mladosti. Brzi lakonogi koraci razbiju na kratko njegovu tugu za prošlim vremenom kada je svaki dan bio ispunjen zvukovima i mirisima života. No, dolaskom noći sve utihne i on opet ostaje sam, tih i odvojen od modernih promjena. Samo mu vjerna prijateljica Kupa protiče već stoljećima pod starim zidinama i pozdravlja ga svakoga dana iznova svojim hladnim, svježim žuborom...

Mali gradić Ozalj  pripada teritorijalno Karlovačkoj županiji, mada bi se moglo reći da je gotovo na granici Zagrebačke i Karlovačke županije. Nalazi se blizu Zagreba; okružen je predivnom prirodom, a zelena  boja rijeke Kupe koja mirno protiče pod gradom dodatno uljepšava ovaj bajkovit krajolik. Kupa je i pokretačka snaga za malu hidroelektranu, od koje je grad Karlovac 1908, godine dobio gradsku rasvjetu. Znamenitosti ovoga gradića su " Stari grad Ozalj" koji se uzdiže strmo na živoj vapnenačkoj stijeni  ponad Kupe, gradska hidroelektrana „Munjara“ izgrađena po nacrtima glasovitog arhitekta Hermanna Bollea … i slikarica Slava Raškaj.

Iz Zagreba je najkraći put nakon Jastrebarskog krenuti za Krašić i skrenuti malo prije samog Krašića prema Brezariću i nastaviti dalje prema Ozlju.

Kada se dolazi mostom preko Kupe, pogled s mosta uzvodno privlači Stari grad Ozalj a tek nekoliko metara nizvodno od mosta nalazi se građevina za koju mnogi ne znaju što se u njoj nalazi, ona naime izgleda neobično cifrasto za jednu običnu hidroelektranu; to je hidrocentrala  „Munjara“. Spada u protočni tip hidroelektrane. Izgradnja je počela 1907. a već u kolovozu  1908. je puštena u rad. Izgrađena je po nacrtu glasovitog Hermanna Bollea.

 

Mala hidrocentrala pod Ozljem, zvana Munjara koja je od 1908. u pogonu

Stari grad Ozalj smješten je iznad same rijeke Kupe, na vapnenačkoj stijeni koja se jednom stranom strmo spušta na obalu rijeke. Taj stari zrinsko-frankopanski grad ima bogatu povijest koja seže do 3000 godina prije Krista. U podrumu starog grada nađena je neolitička nastamba iz Lenđandske kulture koja potječe iz tog doba, a sve su osnovne karakteristike(koštano suđe,alat) ostale sačuvane. Iz rimskog su doba (3.do 6. st.) ostali sačuvani fragmenti rimske keramike, novci cara Valerijana i cara Klaudija, metalna oprema i oružje ratnika. Otprilike u 6. st. je započela i kamena gradnja Starog grada o čemu govore mnogobrojni ostaci rimskih zidina. Prvi povijesni zapis o današnjoj gradini potječe iz 1244. godine kada se spominje kao slobodni kraljevski grad.  Kao kod  mnogih starih utvrda i gradina na ovim prostorima, vlasnici su se mijenjali, bile su to najmoćnije i najuglednije feudalne obitelji. .Frankopani su vlasništvo nad Ozljem stekli kupnjom utvrde od kralja Žigmunda 1398. godine za 42000 forinti, a Zrinski su postali vlasnici rodbinskim vezama 1550, te mu ostali vlasnicima sve do  1671. godine. U to je doba grad doživio svoje najsjajnije povijesne trenutke jer u njemu stoluje ban Petar Zrinski. Bio  je neslužbena hrvatska  prijestolnica. Znamo što je kobna 1671. godina značila za hrvatsku povijest; okrutnim smaknućem Petra Zrinskog i Frana Krste Frankopana u Bečkom Novom mestu, Hrvatska ostaje bez najsnažnijih povijesnih figura i njihova imanja i obitelji izložene su propadanju, pljačkanju i pustošenju, pa je sudbina propadanja zadesila i stari grad Ozalj.

U 18. stoljeću, već u ruševnom stanju, stari grad Ozalj  je temeljito dao urediti Rajmund Perlas  (1743.-1753.) Od godine 1766. do 1872. grad je u posjedu Batthyania, prvi od njih,Theodor, dao je sagraditi drugi kat sjevernog krila i sagradio novi barokni dio. Tako je grad, koji je do tada pripadao pretežno gotičkom stilu, dobio današnji izgled baroknog dvorca. Stari grad Ozalj je potom bio u vlasništvu obitelji Thurm i Taxis. Posljednji potomak te obitelji, knez Albert, predao je darovnicom dvorac Družbi braće hrvatskoga zmaja koji su mu vlasnici i danas. Stari grad je nizom vandalskih napada i pljački 1946 godine ponovo opustošen. U razdoblju od 1946.  do 2003.  istočno, sjeverno i zapadno krilo, te žitnica i ulazne kule u grad prolaze  različite faze obnove ili barem djelomične obnove i održanja stanja. Tijekom zadnje 4 godine Družba hrvatskoga zmaja je osigurala sredstva i djelomično su uspjeli sanirati najvitalnije dijelove objekta. Danas grad pripada prvoj spomeničkoj kategoriji. U starom gradu od 1971. nalazi se zavičajni muzej.

U grad se ulazi preko drvenog mosta koji je do 1821. bio  pomičan jer je uz gradski opkop to bio dio obrane grada. Srednji nosivi stup je nekada bio zapravo kula stražarnica s otvorima za strijelce služila za obranu; sam stup je i graditeljski zanimljiv. Prelaskom mosta ulazi se u kompleks koji se sastoji od glavne ulazne kule četvrtasta oblika koju je 1599 dao izgraditi Juraj IV Zrinski, tu je i mala kula lijevo od ulaza, glavna branič kula,takozvana Babonić kula koja je najstariji dio kompleksa,južno, sjeverno i istočno krilo (velike zgrade na dva kata) i palas.U  ovom povijesnom zdanju rado su boravili i djelovali Nikola, Petar i Katarina Zrinski i Fran Krsto Frankopan.

Kao u svim sličnim starim utvrdama i gradovima, najviše je ostalo sačuvanog hladnog oružja, a namještaj vrijedne umjetnine i ukrase  uglavnom nije sačuvan u značanijoj  mjeri.

prilazni most ulazu u Stari grad Ozalj

 

Crkva Sv.Vida u Ozlju na čijem je zemljištu, uz crkvu grob Slave Raškaj

Unutrašnje dvorište starog grada

 bunar u dvorišnom prostoru unutar zidina

 

 

                               Pogled na Kupu s verande nad glavnim ulazom...

Slava Raškaj, hrvatska slikarica  rodila se 1877. godine u Ozlju u imućnoj, obrazovanoj obitelji. Kako je rođena gluhonijema, roditelji su pokušavali naći načina da omoguće kćerki obrazovanje koje nije mogla steći u to vrijeme u Zagrebu, a kamoli u Ozlju te je šalju s 8 godina u Beč u školu za gluhonijeme. Iz Beča se vratila 1893. Na nagovor ozaljskog učitelja koji je primijetio očigledan slikarski talent kod Slave, roditelji je upućuju u Zagreb kako bi je slikanju podučavao tada cijenjeni i priznati slikar Vlaho Bukovac. Bukovac odbija podučavati Slavu, no poduke se prihvatio Bela Čikoš Sessia. Kakva je bila prava priroda odnosa slikara i mlade gluhonijeme umjetnice, teško je reći s današnjeg odmaka, tim više što su sva pisma kojima se mlada slikarica povjeravala majci i sestri Pauli  spaljena ili sahranjena s njom. Ženi slikarici u Hrvatskoj u tom vremenu nije bilo lako dokazati se u umjetničkom svijetu, Slavi je bilo teže jer je bila uskraćena za mogućnost normalne verbalne komunikacije s okolinom. Treba imati na umu da se u to doba često na gluhonijeme gledalo kao na zaostale osobe. Bilo je to tek prije nešto više od sto godina, ali ako se zna da su žene stekle pravo upisa na fakultet u Beču tek 1897. i to samo Filozofski, onda vidimo da je u odnosu na današnje uvjete i mogućnosti, to vrijeme  udaljeno ne sto običnih, nego sto svjetlosnih godina! Pročitala sam negdje da je tek 3 godine kasnije ženama bio omogućen upis na medicinu i to dekretom cara Franje Josipa.  Obrazloženje je bilo da su ženama u Bosni muslimanske vjeroispovijesti potrebne liječnice. Ta careva novina je šokirala tadašnjeg dekana bečkog med.fakulteta koji je svojim autoritetom i ugledom(?!) tvrdio da je ženski mozak manje razvijen. U jednom tako primitivnom okruženju i shvaćanju, život jedne gluhonijeme, inteligentne i nadasve hipersenzibilne osobe kakva je bila Slava Raškaj nije bio lak. Povlačila se više u osamu, govorila je svojim prelijepim akvarelima.

Slavine  modre oči upijale su ljepotu cvijeća, ljepotu rodnoga kraja kojeg je najradije slikala. Za boravka u Zagrebu stanovala je u  Ilici 83; slikala je u ateljeu koji je zapravo bio nekadašnja mrtvačnica bivše gradske bolnice. Iako je velik dio svojeg kratkog života provela u Zagrebu, u njemu je slikala pretežno lopoče u Botaničkom vrtu. Godine 1900. ponešto je putovala Hrvatskom, slikala more, Tabor, ali zauvijek  joj je ozaljski krajolik bio i ostao najomiljeniji i najuvjerljiviji izvor inspiracije. Imala je poseban dar i znanje u tehnici akvarelom, te je svoj osjećaj za boju pretakala u predivne fine nijanse pastelnih tonova. Izlagala je u Umjetničkom paviljonu, slike su joj potom i prodane na izložbi u St.Petersburgu i Moskvi, a1900. joj je nekoliko radova izloženo u Parizu. Nažalost, njezino krhko duševno zdravlje dodatno se narušilo, i 1901.je hospitalizirana zbog depresije. Općenito zdravlje joj se pogoršalo, imala je  tuberkulozu.Umrla je 1906. godine u Stenjevcu sa samo 29 godina. Njezini posmrtni ostaci ekshumirani su 1999.  i s groblja zavoda za umobolne u Stenjevcu(danas bolnica Vrapče) preseljeni unutar crkvenog dvorišnog kruga stare barokne crkve Sv.Vida u rodnom Ozlju i danas je tamo njezino posljednje počivalište. Osnovna škola u Ozlju nosi njezino ime kao i mnoge ustanove i centri za odgoj i obrazovanje. Prva prava izložba njezinih djela priređena je tek 1957. a velika izložba radova Slave Raškaj bila je 2008 u Klovićevim dvorima u Zagrebu. Nije jednostavno doći do njezinih djela da bi se organizirala izložba koja bi obuhvatila većinu poznatih djela  jer su većinom u privatnim zbirkama kolekcionara od kojih mnogi žive van Hrvatske. Neka djela nalaze se u muzeju Moderne galerije. Treba li proći slijedećih 50 godina da bi došlo do nove izložbe ove velike umjetnice koja je u svojem kratkom životu ostavila dubok trag  u likovnoj umjetnosti Hrvatske; trag istinske, čiste ljepote. Snimljen je film o Slavi Raškaj, film „Sto minuta Slave“  Dalibora Matanića. Film sam gledala prije nekoliko godina i ostavio je dojam na mene, vjerojatno zbog dvoje glavnih glumaca, Sanje Vejnović i Mikija Manojlovića. S obzirom na to kako su scenarist i režiser odlučili voditi priču, ne znam tko bi bio bolji izbor za glavne likove od ovo dvoje odličnih glumaca. Osim toga, vidjevši autoportret Slave Raškaj, zapanjila me sličnost glavne glumice sa slikaricom. Naravno, povijest i filmska obrada iste ne mora se poklapati u mnogim segmentima, ali svaka priča se uvijek može ispričati na više načina, na zanimljiv ili manje zanimljiv način. U svakom slučaju, slikarica Slava Raškaj ostavila je svoj prepoznatljiv trag u slikarstvu…

Grob Slave Raškaj

    Ulaz u zeleni dio opkopa

    pogled odozdo na obnovljeni dio

       Kupa

.