Ljudi bez svijesti i savjesti

                                Ljudi bez svijesti i savjesti

Ljudi bez svijesti i savjesti su  problem s kojim se dugi niz godina, u našem gradu, pa i daleko šire, gledajući globalno, suočavamo. Problem nastaje, zapravo bismo mogli reći, problem se povećava zbog njihovog  nesavjesnog odlaganja otpada u potoke, rijeke, šume, more i livade.

Puno smo šetali našim krajem, pa možemo vidjeti našu lijepu šumu i naše čiste potoke. Takvi ostaju  samo dok ih ne dotakne pohlepna ljudska ruka i bezobzirna ljudska duša bez svijesti i savjesti. U Hrvatskoj smo, nažalost, zadnjih godina bili upravo bombardirani sa svih strana

korupcijom, primitivizmom i nemarom u svim sferama javnog i političkog života, pa tako nije čudno da se prirodi i zaštiti šuma i voda pridaje tako malo pažnje.Nije Hrvatska usamljena u takvom tretiranju prirode i prirodnih resursa. Nebrojeno puta ukazivalo se u medijima i privatni blogovima, te upozoravalo na devastacije šume, odlaganja šute i glomaznog i sitnog otpada svuda gdje je nekima zgodno doći autom i istovariti otpad. Nažalost, nemarni i bahati ljudi ne mare za novine  i malo čitaju uopće.Nekima je najdraže pod okriljem noći dovesti svoj otpad, na primjer, nakon renoviranja stana i istovariti ga direktno u šumski potok… Baš nikako nisu mogli naći drugo mjesto za takvu namjenu, nego direktno u čisti potok! Pa da čovjeka ne spopadne gnjev!?Opravdano se ljute svi koji nailaze na takve ružne prizore, ali kada nema kazne ili njezine provedbe  i nema kontrole... eto... ima nereda. Glomazni otpad se skuplja 2 puta godišnje. Dva puta čak! Može se reći da 95 posto građana vodi brigu o okolišu i nikako ne odobrava i ne čini ovakve zločine protiv prirode pa i čovjeka, ali onih 5 posto uspije unerediti toliko koliko ovih 95 posto ispravnih ne mogu očistiti. „Čistoća“odvozi čak 3 puta tjedno kućno smeće, ali nekima je lakše  istovariti punu kantu limenki od piva, plastičnu ambalažu od jogurta, mlijeka, šampona, čak  i staklene boce u potok Stanovnici kojima potok prolazi tik uz  dvorište moraju  u gumenim čizmama vaditi

otpad u svoje vreće za smeće obzirom da se kod niskog vodostaja predmeti jednostavno „nasuču.“. Takvu zadaću imaju svi koji žive nizvodno od zagađivača. Što se šuma i livada tiče, planinari koji sa sobom nose hranu i boce uvijek ih i odnesu natrag, jer ako si donio gore punu bocu i punu vreću hrane, onda je lako odnijeti praznu ambalažu nizbrdo. Najžalosnije je da se šumski radnici slabo drže reda. Tamo gdje su se rušile šume, obično ostaju i prazne boce, kutije od cigareta i najlon vrećice, kante od motornog ulja i slične „umjetničke instalacije“ ostavljene u šumama.

Kao da nije dovoljno to što su šume kuda se god pogleda prorijeđene, čak i potpuno porušene, nego još treba udariti i taj dodatni  pečat bezobzirnosti i bezobrazluka ! Neki izletnici se ne drže reda; nije im teško dovesti roštilj, kilograme mesa i sanduke pića, plastične tanjure i čaše, ali im je nevjerojatno teško i naporno pokupiti vlastiti otpad u vreću i odložiti to tamo kamo treba. Kada smo, prije dosta godina,vikendom redovito išli jednom vrlo popularnom stazom na Sljeme, često smo sretali jedan japanski par iz veleposlanstva, vrlo kulturne, samozatajne ljude kako bez riječi, gdje god da su  primijetili kakav papirić ili vrećicu, skupljaju taj otpad u svoju vreću za smeće koju su odlagali u kante na parkingu. I tako uvijek...Bez riječi.

Neki su se podsmjehivali, a  neki su shvatili.

Naši predstavnici vlasti, počevši od vijećnika gradskih četvrti koje smo izabrali da se brinu

o napretku  kraja ( u što bi se trebala ubrajati i zaštita šuma i voda) u periodu pred izbore

iznijet će nam svoje postojeće i nepostojeće kvalitete, te nam na dugo i široko razjašnjavati zašto bi mi trebali birati baš njih za one koji će sjediti u gradskom poglavarstvu i primati lijepu i redovitu plaću. A mi sada trebamo pitati : Što ste vi konkretno učinili za zaštitu prirode?

Što ste mogli učiniti, a niste? Zašto se odredbe i zakoni koji postoje  ne provode? Oni koji se

budu u budućnosti istaknuli u zaštiti prirode, imati će jedan veliki, veliki  plus ...

Koliko puta vidimo mjesta gdje piše: “Zabranjeno navažanje zemlje i smeća“ , a odmah uz natpis stoje hrpe otpadnog građevinskog materijala i stakla? Zna se, dakle, da je zabranjeno, ali ljudi bez svijesti i savjesti ne mare za to! I.. nikom ništa...Dok to bude tako, živjet ćemo uz smeće razbacano kojekuda.

Sreća da su još uvijek mnoga mjesta u prirodi zagađivačima nedostupna inače bi nam  izleti možda izgledali kao izleti na „Jakuševečku planinu“... Ipak, ima još lijepih i čistih šumskih prostora... Čuvajmo ih ...ako ne budemo čuvali prirodu, posebno šume (ono što je od 

njih ostalo!) što ćemo ostaviti našoj djeci i unucima u naslijeđe?!

Fotografije: