nedjelja, 3. studenoga 2013.

Stari grad Ozalj

Stari grad Ozalj stoljećima bdije visoko nad zelenom rijekom Kupom; kao da s visine promatra život koji protiče pod njegovim zidinama. Žurbe unutar zidina već odavno nema; izletnici uglavnom u tišini razgledaju ovaj stari grad; tek poneka velika grupa školske djece ovamo unese živost i tada veseli žamor preplavi ovo osamljeno zdanje. Starom gradu možda godi trenutak smijeha i mladosti. Brzi lakonogi koraci razbiju na kratko njegovu tugu za prošlim vremenom kada je svaki dan bio ispunjen zvukovima i mirisima života. No, dolaskom noći sve utihne i on opet ostaje sam, tih i odvojen od modernih promjena. Samo mu vjerna prijateljica Kupa protiče već stoljećima pod starim zidinama i pozdravlja ga svakoga dana iznova svojim hladnim, svježim žuborom...



Mali gradić Ozalj  pripada teritorijalno Karlovačkoj županiji, mada bi se moglo reći da je gotovo na granici Zagrebačke i Karlovačke županije. Nalazi se blizu Zagreba; okružen je predivnom prirodom, a zelena  boja rijeke Kupe koja mirno protiče pod gradom dodatno uljepšava ovaj bajkovit krajolik. Kupa je i pokretačka snaga za malu hidroelektranu, od koje je grad Karlovac 1908, godine dobio gradsku rasvjetu. Znamenitosti ovoga gradića su " Stari grad Ozalj" koji se uzdiže strmo na živoj vapnenačkoj stijeni  ponad Kupe, gradska hidroelektrana „Munjara“ izgrađena po nacrtima glasovitog arhitekta Hermanna Bollea … i slikarica Slava Raškaj.
Iz Zagreba je najkraći put nakon Jastrebarskog krenuti za Krašić i skrenuti malo prije samog Krašića prema Brezariću i nastaviti dalje prema Ozlju.
Kada se dolazi mostom preko Kupe, pogled s mosta uzvodno privlači Stari grad Ozalj a tek nekoliko metara nizvodno od mosta nalazi se građevina za koju mnogi ne znaju što se u njoj nalazi, ona naime izgleda neobično cifrasto za jednu običnu hidroelektranu; to je hidrocentrala  „Munjara“. Spada u protočni tip hidroelektrane. Izgradnja je počela 1907. a već u kolovozu  1908. je puštena u rad. Izgrađena je po nacrtu glasovitog Hermanna Bollea.

 
Mala hidrocentrala pod Ozljem, zvana Munjara koja je od 1908. u pogonu


Stari grad Ozalj smješten je iznad same rijeke Kupe, na vapnenačkoj stijeni koja se jednom stranom strmo spušta na obalu rijeke. Taj stari zrinsko-frankopanski grad ima bogatu povijest koja seže do 3000 godina prije Krista. U podrumu starog grada nađena je neolitička nastamba iz Lenđandske kulture koja potječe iz tog doba, a sve su osnovne karakteristike(koštano suđe,alat) ostale sačuvane. Iz rimskog su doba (3.do 6. st.) ostali sačuvani fragmenti rimske keramike, novci cara Valerijana i cara Klaudija, metalna oprema i oružje ratnika. Otprilike u 6. st. je započela i kamena gradnja Starog grada o čemu govore mnogobrojni ostaci rimskih zidina. Prvi povijesni zapis o današnjoj gradini potječe iz 1244. godine kada se spominje kao slobodni kraljevski grad.  Kao kod  mnogih starih utvrda i gradina na ovim prostorima, vlasnici su se mijenjali, bile su to najmoćnije i najuglednije feudalne obitelji. .Frankopani su vlasništvo nad Ozljem stekli kupnjom utvrde od kralja Žigmunda 1398. godine za 42000 forinti, a Zrinski su postali vlasnici rodbinskim vezama 1550, te mu ostali vlasnicima sve do  1671. godine. U to je doba grad doživio svoje najsjajnije povijesne trenutke jer u njemu stoluje ban Petar Zrinski. Bio  je neslužbena hrvatska  prijestolnica. Znamo što je kobna 1671. godina značila za hrvatsku povijest; okrutnim smaknućem Petra Zrinskog i Frana Krste Frankopana u Bečkom Novom mestu, Hrvatska ostaje bez najsnažnijih povijesnih figura i njihova imanja i obitelji izložene su propadanju, pljačkanju i pustošenju, pa je sudbina propadanja zadesila i stari grad Ozalj.
U 18. stoljeću, već u ruševnom stanju, stari grad Ozalj  je temeljito dao urediti Rajmund Perlas  (1743.-1753.) Od godine 1766. do 1872. grad je u posjedu Batthyania, prvi od njih,Theodor, dao je sagraditi drugi kat sjevernog krila i sagradio novi barokni dio. Tako je grad, koji je do tada pripadao pretežno gotičkom stilu, dobio današnji izgled baroknog dvorca. Stari grad Ozalj je potom bio u vlasništvu obitelji Thurm i Taxis. Posljednji potomak te obitelji, knez Albert, predao je darovnicom dvorac Družbi braće hrvatskoga zmaja koji su mu vlasnici i danas. Stari grad je nizom vandalskih napada i pljački 1946 godine ponovo opustošen. U razdoblju od 1946.  do 2003.  istočno, sjeverno i zapadno krilo, te žitnica i ulazne kule u grad prolaze  različite faze obnove ili barem djelomične obnove i održanja stanja. Tijekom zadnje 4 godine Družba hrvatskoga zmaja je osigurala sredstva i djelomično su uspjeli sanirati najvitalnije dijelove objekta. Danas grad pripada prvoj spomeničkoj kategoriji. U starom gradu od 1971. nalazi se zavičajni muzej.
U grad se ulazi preko drvenog mosta koji je do 1821. bio  pomičan jer je uz gradski opkop to bio dio obrane grada. Srednji nosivi stup je nekada bio zapravo kula stražarnica s otvorima za strijelce služila za obranu; sam stup je i graditeljski zanimljiv. Prelaskom mosta ulazi se u kompleks koji se sastoji od glavne ulazne kule četvrtasta oblika koju je 1599 dao izgraditi Juraj IV Zrinski, tu je i mala kula lijevo od ulaza, glavna branič kula,takozvana Babonić kula koja je najstariji dio kompleksa,južno, sjeverno i istočno krilo (velike zgrade na dva kata) i palas.U  ovom povijesnom zdanju rado su boravili i djelovali Nikola, Petar i Katarina Zrinski i Fran Krsto Frankopan.
Kao u svim sličnim starim utvrdama i gradovima, najviše je ostalo sačuvanog hladnog oružja, a namještaj vrijedne umjetnine i ukrase  uglavnom nije sačuvan u značanijoj  mjeri.



 

Crkva Sv.Vida u Ozlju na čijem je zemljištu, uz crkvu grob Slave Raškaj

Unutrašnje dvorište starog grada

 bunar u dvorišnom prostoru unutar zidina


 
 
                               Pogled na Kupu s verande nad glavnim ulazom...
Slava Raškaj, hrvatska slikarica  rodila se 1877. godine u Ozlju u imućnoj, obrazovanoj obitelji. Kako je rođena gluhonijema, roditelji su pokušavali naći načina da omoguće kćerki obrazovanje koje nije mogla steći u to vrijeme u Zagrebu, a kamoli u Ozlju te je šalju s 8 godina u Beč u školu za gluhonijeme. Iz Beča se vratila 1893. Na nagovor ozaljskog učitelja koji je primijetio očigledan slikarski talent kod Slave, roditelji je upućuju u Zagreb kako bi je slikanju podučavao tada cijenjeni i priznati slikar Vlaho Bukovac. Bukovac odbija podučavati Slavu, no poduke se prihvatio Bela Čikoš Sessia. Kakva je bila prava priroda odnosa slikara i mlade gluhonijeme umjetnice, teško je reći s današnjeg odmaka, tim više što su sva pisma kojima se mlada slikarica povjeravala majci i sestri Pauli  spaljena ili sahranjena s njom. Ženi slikarici u Hrvatskoj u tom vremenu nije bilo lako dokazati se u umjetničkom svijetu, Slavi je bilo teže jer je bila uskraćena za mogućnost normalne verbalne komunikacije s okolinom. Treba imati na umu da se u to doba često na gluhonijeme gledalo kao na zaostale osobe. Bilo je to tek prije nešto više od sto godina, ali ako se zna da su žene stekle pravo upisa na fakultet u Beču tek 1897. i to samo Filozofski, onda vidimo da je u odnosu na današnje uvjete i mogućnosti, to vrijeme  udaljeno ne sto običnih, nego sto svjetlosnih godina! Pročitala sam negdje da je tek 3 godine kasnije ženama bio omogućen upis na medicinu i to dekretom cara Franje Josipa.  Obrazloženje je bilo da su ženama u Bosni muslimanske vjeroispovijesti potrebne liječnice. Ta careva novina je šokirala tadašnjeg dekana bečkog med.fakulteta koji je svojim autoritetom i ugledom(?!) tvrdio da je ženski mozak manje razvijen. U jednom tako primitivnom okruženju i shvaćanju, život jedne gluhonijeme, inteligentne i nadasve hipersenzibilne osobe kakva je bila Slava Raškaj nije bio lak. Povlačila se više u osamu, govorila je svojim prelijepim akvarelima.
Slavine  modre oči upijale su ljepotu cvijeća, ljepotu rodnoga kraja kojeg je najradije slikala. Za boravka u Zagrebu stanovala je u  Ilici 83; slikala je u ateljeu koji je zapravo bio nekadašnja mrtvačnica bivše gradske bolnice. Iako je velik dio svojeg kratkog života provela u Zagrebu, u njemu je slikala pretežno lopoče u Botaničkom vrtu. Godine 1900. ponešto je putovala Hrvatskom, slikala more, Tabor, ali zauvijek  joj je ozaljski krajolik bio i ostao najomiljeniji i najuvjerljiviji izvor inspiracije. Imala je poseban dar i znanje u tehnici akvarelom, te je svoj osjećaj za boju pretakala u predivne fine nijanse pastelnih tonova. Izlagala je u Umjetničkom paviljonu, slike su joj potom i prodane na izložbi u St.Petersburgu i Moskvi, a1900. joj je nekoliko radova izloženo u Parizu. Nažalost, njezino krhko duševno zdravlje dodatno se narušilo, i 1901.je hospitalizirana zbog depresije. Općenito zdravlje joj se pogoršalo, imala je  tuberkulozu.Umrla je 1906. godine u Stenjevcu sa samo 29 godina. Njezini posmrtni ostaci ekshumirani su 1999.  i s groblja zavoda za umobolne u Stenjevcu(danas bolnica Vrapče) preseljeni unutar crkvenog dvorišnog kruga stare barokne crkve Sv.Vida u rodnom Ozlju i danas je tamo njezino posljednje počivalište. Osnovna škola u Ozlju nosi njezino ime kao i mnoge ustanove i centri za odgoj i obrazovanje. Prva prava izložba njezinih djela priređena je tek 1957. a velika izložba radova Slave Raškaj bila je 2008 u Klovićevim dvorima u Zagrebu. Nije jednostavno doći do njezinih djela da bi se organizirala izložba koja bi obuhvatila većinu poznatih djela  jer su većinom u privatnim zbirkama kolekcionara od kojih mnogi žive van Hrvatske. Neka djela nalaze se u muzeju Moderne galerije. Treba li proći slijedećih 50 godina da bi došlo do nove izložbe ove velike umjetnice koja je u svojem kratkom životu ostavila dubok trag  u likovnoj umjetnosti Hrvatske; trag istinske, čiste ljepote. Snimljen je film o Slavi Raškaj, film „Sto minuta Slave“  Dalibora Matanića. Film sam gledala prije nekoliko godina i ostavio je dojam na mene, vjerojatno zbog dvoje glavnih glumaca, Sanje Vejnović i Mikija Manojlovića. S obzirom na to kako su scenarist i režiser odlučili voditi priču, ne znam tko bi bio bolji izbor za glavne likove od ovo dvoje odličnih glumaca. Osim toga, vidjevši autoportret Slave Raškaj, zapanjila me sličnost glavne glumice sa slikaricom. Naravno, povijest i filmska obrada iste ne mora se poklapati u mnogim segmentima, ali svaka priča se uvijek može ispričati na više načina, na zanimljiv ili manje zanimljiv način. U svakom slučaju, slikarica Slava Raškaj ostavila je svoj prepoznatljiv trag u slikarstvu…
Grob Slave Raškaj


    Ulaz u zeleni dio opkopa
    pogled odozdo na obnovljeni dio

       Kupa
.

petak, 13. rujna 2013.

Nedjelja na Hreliću

Nedjelja na Hreliću



Nedjelja na Hreliću
Obično nedjeljom ujutro krećem šumskim stazama prema vrhu Medvednice, ali prošle nedjelje nisam krenula put Sljemena. Sin i njegova djevojka su odlučili posjetiti Hrelić, zanimalo ih je kako izgleda najveći „buvljak“ kod nas i pozvali su mene da im se pridružim na tom, može se slobodno reći, izletu..Znaju da  volim boraviti na otvorenom, a ako se nešto zanimljivo vidi i kupi u toj ogromnoj „butigi“ na otvorenom, to je onda bonus. Ja sam bila kao neki vodič, ipak sam ja bila na tom sajmu razne rabljene robe više puta, no u zadnje tri godine, niti jednom. Na Hreliću  ionako  nema velikih promjena. Novost su jedino betonske kocke s brojem; prodavači plaćaju iznos prema kvadraturi zauzetog pošljunčanog tla na kojem izlažu svoju robu namijenjenu prodaji. To im je izlog i trgovina u jednom. Sam Hrelić kao sajam rabljene robe postoji nekih četrdesetak godina  otprilike, a posjećuju ga i mnoge poznate osobe iz svijeta umjetnosti, estrade ili obični anonimni građani. Svi ljubitelji toga sajma se svakim novim posjetom nadaju pronalasku nekog zanimljivog predmeta, slike, knjige ili pak nekom dobrom a jefinom komadu odjeće.
U nedjelju se održava već dugi niz godina na ovoj lokaciji i sajam rabljenih automobila koji je uvijek dobro posjećen, a mnogi ljudi iskoriste priliku kada se već nađu na Jakuševcu da svrate i na sajam rabljenih stvari. Parkirali smo se na ogromnom  pošljunčanom parkiralištu koji se naplaćuje 10 kn. Pečenjara od lima na rubu parking zone je bila u punom pogonu; dva odojka su se već okretala  na ražnju i miris pečenja se širio već u rano jutro.
Pogled mi je zapeo na vrhu  „jakuševačke planine", koja nije ništa drugo nego veliki deponij gradskog otpada. Od kada sam ja  zadnji puta bila ovdje, prije neke tri godine, nešto se promijenilo…Ili se meni učinilo. Nije stvar samo u novim objektima sagrađenim u podnožju tog umjetnog brda...i samo brdo izgleda drugačije. Zeleni se; sa strane koja prati tok Save nizvodno; izgleda malo bolje nego što je izgledalo prije par godina. Šarenilo plastične otpadne ambalaže na jednom dijelu brda i usamljeni bager na vrhu  upozoravao je  da smo ipak u zoni odlagališta otpada. Tako je na  neradni dan. U zraku se još nije  osjećao  neugodan miris; no bilo je sedam sati kada smo stigli; kada u podne prigrije sunce na ovom ravnom platou bez ijednog drvca, to je već druga stvar…
Posjet sajmu rabljenih stvari je zanimljiv sam po sebi. Velika je razlika između mirnih staza perivoja nekog dvorca, mira  zelene šume ...  i ove vreve  sačinjene od tisuću  ljudi koji se odjednom nađu na relativno malom prostoru. Moram priznati da koliko god bilo naporno hodanje do vrha Medvednice, manje umara od gužve na ovakvom mjestu. Koncentracija u  svoj toj živopisnoj  gunguli počinje popuštati nakon dva- tri sata i tada je najbolje napraviti predah ili krenuti kući jer se lako može dogoditi da  kupite nešto što vam sigurno nikada neće trebati, na uporni  nagovor nekog od brojnih prodavatelja. Kako vrijeme odmiče, oni koji nisu ništa prodali postaju još sve dosadniji u prizivanju i nagovaranju kupaca. Što se ugostiteljske ponude tiče, ima svega, ako niste jako probirljivi...ono što se obično može pripremiti na takvom mjestu. Bude tu kotlovine, kobasica, odojaka na ražnju pića raznog i turske kave, ima i  instant kave. Nismo bili gladni, sok i vodu smo ponijeli od kuće da uštedimo vrijeme.
Ovo mjesto je doista čista suprotnost polupraznim fensi trgovinama koje mame raznim „akcijama“ koje su rijetko kada prave akcije
U  ogromnoj galeriji živopisnih likova koji nedjeljom dolaze na Hrelić, jedan je bio živopisniji od ostalih. Muškarac prosijede, duge kose, vezane u rep  nam je zapeo za oko. Na glavi je imao zanimljiv kaubojski šešir, no osim zanimljivog šešira  njegova majica je bila glavni krivac za privlačenje pozornosti. Na leđima crne majice su se šepurila ogromna slova koja su tvorila ovakav natpis „ Kiss my ass and goo to hell“  Gdje li je samo nabavio, možda upravo u jednoj hrelićkoj butigi na otvorenom? Pomislih kako valjda nema osobe koja barem jednom u životu nije poželjela obući takvu majicu; no, mi smo vlasnika te majice ipak zaobišli u širokom luku. Prodaje se u tim butigama pod vedrim nebom doista sve i svašta: od mednog pripravka kojem je rok odavno istekao, stare tablete, polu potrošene kreme za vene ili kompot sumnjive kvalitete. Rakija, vino, sve reklamirano kao domaće. Odjeće, torbica i  cipele  kakve nigdje drugdje nećete naći, pa možda niti vidjeti. Sunčanih naočala, razne plastičarije ima jako puno. Jedan stariji prodavač istaknuo je pak natpis iznad mesnog doručka na kojem je na komadu kartona napisao da vrijedi do 2017.godine (?!) Kakva  je to konzerva i što li je u njoj?! Nismo provjeravali.
Postarija žena vrlo crne, očigledno obojene kose gleda sa svojeg zakupljenog prostora na kojem su nabacane hrpe odjeće. Hrpa je dugačka oko 4 metra, a visoka  pola metra. Jedna mlađa žena počne malo- pomalo prekapati po hrpi, ali ne nalazi ništa odgovarajuće veličine, boje ili kvalitete. Prodavačica se odmah ljuti i prigovara povišenim tonom : „Ma vidi, samo kopa po robi, a ništa ne kupuje…znam je tebe, ti samo prekopaš sve a nikada ništa ne kupiš. Ajd, idi dalje…“  Druga žena  se pobunila: „ Otkud znam ženo božja što imaš ako ne smijem pogledati, neću valjda ove muške hlače i poderanu košulju uzeti, šta će mi to?“ Prepirka se nastavila, no, brzo je prešla  u povjerljiv razgovor pomirljivijim tonom, jer znaju se one; možda ovako raspravljaju svakog tjedna, tko će znati?
Sijedi proćelavi muškarac od kojih šezdesetak godina prodaje nešto alata, prilično loše kvalitete i  dobro načetog hrđom i uz zbirku alata prodaje kipić od plavo bijelog porculana, kako kaže, za 500 kuna, ni manje ni više. Kip smijem  slikati, dapače, ali on sam se izmiče i kaže: „Ma kip može, ali ja na sliku, jok, imo bi problema!“  Kako nas  kip Kineza nije zanimao čak niti za 10 kuna nastavili smo šetnju  s razgledavanjem ponude. I vidim knjige, malo prekopam i gle…ruski klasik koji nam spada u omiljene pisce; dvije knjige, tvrdi uvez, solidno izgleda 1. i 2. dio i pitamo: „Jel može ovo za 15 kuna ?“  „Ma to je 20 kuna, vidiš da ima sve listove… „ kaže mladi crnomanjasti  prodavač. „ Ne znam, ako može za 15 uzeli bi, ako ne, onda ništa“, rekoh ja i odložim knjige, a on odmah vikne za nama : „Ajde, daj 15 kuna!“  Uzeli smo  knjige sasvim zadovoljni ovom kupovinom. Malih polica i malih drvenih škrinjica nisam vidjela,ali zgodna košarica s dvije ručke kupljena je za 10 kuna. Još kada ju prefarbam, bit će prikladna zaa…ah… već za nešto!
Zgodni tekstili na jednom „štandu“, primjećujem zgodan brokat lijepih pastelnih boja, ali primijetila ga je i gospođa koja ga je odmah kupila za svega 10 kuna…Ovako na daljinu se čini se da je dobro prošla.
Stare knjige raznoraznih autora i sadržaja mogu se ovdje naći, kao i stari udžbenici koji sigurno nikada više neće biti korišteni niti u jednom nastavnom programu. Pregazilo ih vrijeme i to bagerom.
Prodavači ovdje knijgu cijene isključivo po cijelim koricama i broju stranica. Naslovi i imena pisaca ne igraju nikakvu bitnu ulogu.Tu se može jeftino pronaći poneka dobra stvar.
Prodavači antikviteta i kupci  koji su u potrazi za nekim vrijednim komadom za sitne novce, svi su tu, ali meni se čini da je ove nedjelje bio mali broj antikviteta, a priličan broj nekih, uglavnom njemačkih ukrasa, posuđa, satova, pepeljara, lustera i svijećnjaka masivnih, pomalo grubih. Mnogi ljudi koji prodaju svoje rabljene stvari ne vole se fotografirati, bude im neugodno, ali ima i onih koji se nude za fotografiranje, kažu otprilike: Što se ja imam koga sramit, pa ja uživam ovdje, meni je tu lijepo, malo popričam, prodam ili ne prodam i opet ću doći zbog društva i ugođaja; za tjedan dana, obavezno…Ne dolaze samo Zagrepčani ovamo, dolaze ljudi iz obližnjih gradova na primjer iz Koprivnice, Bjelovara, Karlovca, Siska, Varaždina i tako dalje…Svi se nadaju da će  prodajom nečega što im stoji na tavanu ili u ormaru zaraditi koju kunu. Često se ne proda ništa, kažu, a ima nedjelja kada se proda dosta stvari.  Tko će znati o čemu ovisi kakva će biti prodaja…ili kupnja? Ponekad to ovisi o čistoj sreći.
Prijatelji Romi vole razgovor, ali ne vole se fotografirati na  „radnim mjestu“ . Strah od kamera i fotoaparata. Mnogi nemaju dozvole boravka, a osobni dokumenti  i adrese prebivanja, sve je to diskutabilno. Primjetili smo  da nailaze dva policajca u uniformi i vidim da je prodavačica koja se donedavno cjenkala s hrpe rabljene odjeće, odskočila na  stazu i pravi se da da ona s tom robom nema ama baš nikakve veze. Fiskalizacija ovamo nije stigla, nikada i neće.  Računi se ovdje ne izdaju, roba se eventualno može zamijeniti za neku drugu stvar. Dakle, što si kupio, kupio si.
Prodavač koji prodaje nekakav brončani odljev, portret Josipa Broza i Danteovu bistu ima u svom asortimanu i kamene sjekire, afričke maske, drvene čaplje, lampuše…  On započinje svoju priču pokazujući upravo na Tita koji se smjestio između drvene  maske i Danteove biste : „Evo, gledajte samo!. Ma ja njega nedam samo tak', on je bil moj predsednik! Jožek je bil pravi, a sad, sad govoriju da je bil lopov i ovo i ono! Kad je umro, svi su plakali i tulili, a sad pljuju po njemu!  A ti drugi, oni nisu lopovi?!Kak da ne. Jožek je bil moj predsednik, i ne dam ga …za manje od 30 kuna! Vi slobodno slikajte, ja nemam šta skrivati, sve je to moje, sve pošteno! “
Robe od igle do lokomotive. Malo je robe, doduše, koja nema neki feler, a taj feler zna biti tako zamaskiran da ga nećete primijetiti dok ne stignete kući. Doma se pak čudite kako vam je takva očigledna greška promaknula.
Kod jednog drugog prodavača bijele i razne druge tehnike, potencijalni kupac jednog pojačala pita ozbiljno da li pojačalo radi i kolika mu je snaga, a prodavač, prijatelj Rom,  začuđenom kupcu pruža odvijač  uz riječi „ Evo ti šrafenciger, pa ti rastavljaj i vid' unutra kakav je, šta da ti drugo kažem ?!“ Može se fakat i dobro  nasmijati "biserima" prodavatelja. 
Sva sila razne odjeće, djevojke u potrazi za kakvim zgodnim komadićem odjeće koji bi upotpunio  kombinaciju, nešto originalno,jedinstveno;  dečki u potrazi za nekom zanimljivom starom LP pločom, možda da upotpune zbirku nekih starih hitova omiljenih evergreen izvođača? Ploče postaju ponovo popularne, pomalo...Sakupljači stripova, numizmatičari, bikeri u potrazi za dobrim komadom motorističke opreme po prihvatljivoj cijeni. Zna se tu naći i dobrih, zanimljivih stvarčica. Cjenkanje je također ono što daje poseban čar ovoj kupovini jer nema većeg gušta kad kupite nešto za  20, još bolje  za 10 ili čak 5 kuna; još ako se kupljena stvar može korisno  upotrijebiti, maa…to je uživancija! Fotografirala sam  ono što mi je bilo zanimljivo, ili što su prodavači dopustili, izostalo je dosta zanimljivih stvari koje prodaju Romi jer oni nipošto ne žele da ih se fotografira. Gospodin koji izrađuje drveni namještaj, prave masivne stolice, police i tronošce, voli se slikati i ponosi se svojim eksponatima.. Sve on to sam izrađuje i nema što skrivati, kaže…Kvaliteta je to.
Kako vrijeme odmiče oni koji nisu ništa prodali postaju još uporniji u prizivanju i nagovaranju kupaca. Tako je i mene stala nagovarati gospođa da kupim neku  jaknu 4 broja preveliku očigledno. Ja sam zastala tek da malo odmorim, već smo bili pomalo umorni i krenula ona odmah u pripasavanje.: „ Ma, ko stvorena za vas, a rukave lako potfrknete, ovaj flekić vam nije ništa, to mi sa sad tu valjda zamazalo, ide vam to bez problema dolje!“ Na moje odbijanje i komentar oko veličine i boje ona je samo odmahnula  i rekla : „ Ma to vam se sad nosi, baš vam ta boja paše, a ako  mislite da vam je široka, pa si lako pripašete kakav remen i malo stegnete u struku. Evo, imam ja tu dva, dajte si pogledajte, no…“ To dosađivanje je postalo  prenaporno za živce i tad sam shvatila da je vrijeme za veći odmor. Sin se pak našao u sličnoj situaciji kad je slučajno bacio pogled u smjeru neke kutije s teniskim lopticama pokraj koje je bila složena trenirka. Crnomanjasta prodavačica ga je odmah krenula uvjeravati  kako je ta trenirka upravo njegov broj i razvukla ju je pred njim što je otkrilo da trenirka ima utkane ružičaste cvjetiće po donjem rubu. On je komentirao  da se radi o ženskom odjevnom predmetu i da to njega ne zanima, misleći da je to dovoljno dobar argument da spriječi daljnjje nagovaranje  prodavačice, ali ova se nije dala smesti već je rekla : „ Ma kakva ženska, to se nosi, to je točno saliveno za tebe.“ Nakon uvjerljivog dokaza u vidu cvjetova i broja, konačno je prestala uvjeravati kako je to muška trenirka i rekla : „Pa šta onda, prebaciš nešto preko  toga i tko te vidi !“  Nije  uspjela u nagovoru pa se čak i uvrijedila. A ja sam si mislila kada bi kupovali sve što nam nude, da bi najbolje bilo da si svi kupimo po jedan pončo s kojim bi onda  maskirali te pripasane stvari i išli bi po svijetu prekriveni pončom i ljeti i zimi.😂 
Prodavač rabljenih tastatura, digitriona, novih „prevoditelja“ za 10 kuna… nudi svoju robu. Kupili taj jedan famozni „prevoditelj“ ali prodavač me podsjetio na Delboya iz serije „Mućke“ pa ionako ne očekujem puno. Čovjek nam garantira da radi, iako nije nikada isprobao jer nema baterije, hmm... reklo bi se da smo tih 10 kuna upravo poklonili Delboyevom dvojniku.
Na kraju ovoga izleta mi smo bili zadovoljni. Umorni također. Sunce je oko pola 12 već jako prigrijalo pa smo krenuli kući. Obišli smo Jakuševac,  prošli pokraj zanimljive crkve obložene drvom, a kuće pored kojih smo prolazili sve od reda su sređene, dapače impozantnih kvadratura što i ne čudi kada znamo iz medija da se do 2012. g. godišnja ekološka renta stanovnicima Jakuševca isplaćivala po 1 kvadratnom metru  stambenog prostora 675 kn, a po metru kvadratnom poljoprivrednog zemljišta oko 15 kn. Uglavnom, vidjeli smo mnogo novih  stvari, kupili dvije tri stare. Doći ćemo ponovo, zaključak pri odlasku s ovog  živopisnog second hand- shopping cenra na otvorenom.

zvjezdanas80@gmail.com

Gradski deponij u Jakuševcu
Ranim jutrom prodavači su već tu
Kamene sjekire, drvene figure itd...
Redovi i roba...
knjiga iz svih područja, i iz svih sistema...
polupotrošeni čajevi i med, kompoti,začini s isteklim rokom ,kante za mast,suđe...svega ima
slike, košare, alati ...
stari gramofon, zvučnici ,šlape,pasirke...
Vlastita proizvodnja, drvo koje se spaja na starinski način, bez šerafa i čavala
Tito, Dante, maske, ćupovi i lampuši sve jedno do drugog...



Vrganji...

                                                      Vrganji, vrganji...

Pokrenulo se...Počeli smo nalaziti vrganje diljem šuma lijepe naše, a prvo su se pojavili  u nizini, da bi se  već za 5- 6 dana preselili u nešto više područje. Ljetni su se pomiješali s jesenskim, pa se može pronaći u toku jedne šetnje i ljetne vrganje svijetlih kapa, lagane, pomalo šupljikavih nožica, pomiješane s crvenokapim krupnonogim primjercima potpuno  zdravog mesa, pa čak i crnokape vrganje možemo naći, na malko višem terenu . Uživajte dok ih ima, a lugari neka brinu o odredbama...
od uzbuđenja što ga vidim, ruka se zatresla,haha...


nekakve gljive, nemam pojma kakve, znam samo da su lijepe, ali ih ne beremo nikako...

ljepotani...
ovaj treći kao da je ljubomoran na ovo dvoje koji kao da nešto šuškaju, hihihi...
Kraljev vrganj - kraljevka, odlična, ali zaštićena gljiva!
Sam...
Kukuc, ja sam tuuu...
prolaz
iznad slapića
ispod slapića uz potok
Berba danas
za ručak,a što drugo nego vrganji...