Lantanin blog

petak, 2. kolovoza 2013.

Maksimilijanov mir - Maksimir

Kada se kaže Maksimir, mnogi će reći: ... to je jedan dio grada, gradska četvrt Maksimir, netko će najprije pomisliti na nogometni stadion, utakmice i nogometni klub Dinamo, djeci će vjerojatno prvo na pamet pasti zoološki vrt u parku Maksimir, a Maksimir, Maksimir je sve to i još mnogo, mnogo više.

Najveći zagrebački park, park Maksimir zahvaljujući viziji njegovog idejnog tvorca Maksimilijana Vrhovca (1752. -1827.), po kojem je i dobio ime, bio je i ostao jedinstveno parkovno graditeljsko naslijeđe građana Zagreba. Iako je Maksimilijan Vrhovac započeo uređenje perivoja (na mjestu stare biskupske šume) koji se svim građanima grada dao na korištenje za rekreaciju i odmor, krajnji tvorac i najzaslužnija osoba za današnji izgled parka Maksimir je nadbiskup Juraj Haulik.

Park je podignut pri krajnjim južnim ograncima Medvednice krajem 18.st i tokom prve polovine 19.st. Nastao je krčenjem autohtone šume hrasta lužnjaka i običnog graba. U vrijeme nastajanja bio je prvi takav javni park u jugoistočnoj Europi, čak i jedan od prvih u svijetu. Plemićke i kraljevske obitelji su podizale perivoje i parkove unutar svojih plemićkih imanja, međutim , za javnost i običan puk ti su vrtovi bili nedostupni i javnosti zapravo nevidljivi. U tim raskošnim parkovnim kreacijama uživati su mogli samo privilegirani. Biskup Maksimilijan Vrhovac park u maksimirskoj šumi namijenio je svim građanima i po tome se taj projekt razlikovao od ostalih. U vrijeme osnivanja bio je jedan od najvažnijih parkovnih ostvarenja tadašnje Austrougarske Monarhije. On je, kada je postao biskup, zamislio i započeo oblikovati park u francuskom stilu (baroknom), sa zrakasto probijenim stazama. Dio toga obilježja parka i danas se vidi u glavnoj prilaznoj aleji, šetnici od glavnog ulaza (portala) do podnožja Vidikovca. Kako se biskupu s vremenom počelo s viših pozicija prigovarati za prevelike troškove u uređivanju ogromnog perivoja, a optuživalo ga se i za masonstvo i vezu s mađarskim jakobincima, on je uređenje parka prekinuo. No svakako se za njega može reći da je bio čovjek ispred svojega vremena, o čemu svjedoči i njegov angažman u razvoju Stubičkih toplica. Kao posjednik dvorca Golubovac, u Donjoj Stubici, kupio je okolne posjede od raznih vlasnika kako bi stvorio veći posjed koji bi, poznavajući ljekovitosti termalnih izvora, služio prvenstveno zdravlju i turizmu; u Stubičkim toplicama dao je zasaditi perivoj, izgraditi zdravstvene sadržaje i dao je pečat uređenju okoliša na čemu mu danas treba odati priznanje, mada se u novijem dobu pojedini čelni ljudi trude da omalovaže ono što se izgradilo nekada, trudeći se sebi priskrbiti u trajno vlasništvo kakav komad baštine ili državne imovine.

No, nakon smrti biskupa Vrhovca, nastavak na uređenju parka prozvanog upravo po njemu “Maksimilijanov mir“, kraće, „Maksimir“ nastavio je biskup Alagović (1760.-1837.); iako on nije puno radio na daljnjem uređenju, napravljena je bitna promjena, jer on napušta barokno uređivanje parka. Započinje s radovima na formiranju livada i prozračivanju parka i tako daje dobar temelj kasnijem krajnjem tvorcu i kreatoru, nadbiskupu Josipu Hauliku (1788.-1869.) najzaslužnijem za današnji izgled parka .Za života nadbiskupa Haulika je ime parka bilo promijenjeno u „Jurjevac“ ili „Jurjaves“ .Kasnije mu je vraćeno staro ime. Na nadsvođenom portalu između stupova nad glavnim ulazom pisalo je još 1871. g „JURJEVAC“ .Kada je 1880. bio snažan potres u Zagrebu, nadsvođeni dio nad ulazom je srušen, kao i mnoge zgrade tada. Kada je obnovljen, stupovi su povezani lukom u kojem u koji su uklesani stihovi iz Gundulićeve „Dubravke“. Sjećam se da sam negdje vidjela sliku, kao neku staru razglednicu iz 1960.g.otprilike, gdje je luk sa stihovima obrašten bršljanom, valjda da se stihovi ne vide, a nad portalom je bila velika petokraka i ispod je pisalo „Park kulture“ … Svašta se tu mijenjalo. Ispred ulaza u park bilo je okretište tramvaja, prvo konjskog, a zatim i električnog.Teško je zamisliti da je prvim jezerom 1892. zaplovio čak i parobrod uz brojne čamce. Danas samo labudovi i patkice „plove“ ovim jezerom, tek uz rub jezera prošeće pokoja siva čaplja. Iako su neki sadržaji do danas nestali, mnogi su obnovljeni po izvornim nacrtima. Danas ih koriste turisti, putnici namjernici a najviše građani grada, dakle oni kojima je park prvobitno i bio namjenjen. Kao što piše na Obelisku (često devastiranom, ali i obnovljenom) podignutom u čast dovršenja i otvorenja parka 1843. uz slobodan prijevod arhitekta Klaića s latinskog… U kamenu je uklesano:

Za uposlenje marljivih ruku,

za podizanje obrta građana,

za promicanje ljepšeg vrtlarstva,

glavnom gradu na čast

a domovini na diku

te za umorne od posla, tužne

ili potištene, da ih ove nedužne

radosti prirode osvježe i pridignu.

Brojne ljubavne priče započele su upravo u ovom parku, pod zaštitničkim zagrljajem široke krošnje staroga hrasta, ili na skrovitoj klupici uz jezero... možda se poneko srce i slomilo uz staze maksimirskog perivoja, no sve je to dio života, dio trenutka naše prolaznosti. A Maksimir je postojao prije nas, pratio život prošlog doba, živi s nama i živjet će s novim generacijama!

(Korišteni podaci sa str.parka Maksimir, pl.saveza Zagreb, Wikipedija…)

Slike

Prvo maksimirsko jezero, na njemu je Labuđi otok i nedaleko je ulaz u Zoo. vrt

Mostić prema Prvom jezeru; u parku ima puno ovakvih mostića...

„ Drugo jezero, klupica uz kameni zaklon, uz cvjetnjak... obnovljeno po izvornom nacrtu..

Treće jezero...patkice, kornjače ...i čamci...

Čamci na trećem jezeru...

Brezova koliba na 4. jezeru

Peto maksimirsko jezero, dozvoljen i športski ribolov,

jedno ogromno staro stablo iza mene...

Vidikovac na kraju glavne aleje...još samo fale gospon Fulir i gospon Šafranek s damama...

Glavna aleja od glavnog ulaza u Park Maksimir do Vidikovca ...

Švicarska kuća s Haulikovim salonom na katu sa znamenitim drvenim stropom

Kapelica sv.Jurja (Crkvica)

Obelisk s natpisom i posvetom parku, povodom otvorenja parka...

Paviljon Jeka, izvanredna akustičnost, jedini sačuvani paviljon, obnovljen nedavno...

Restoran Maksimir, organiziraju bankete, svadbene proslave, zabave...kod gl.ulaza u park

Glavni portal, ulaz u park...Gundulićevi stihovi iz "Dubravke" uklesani na luku iznad ulaza...

četvrtak, 1. kolovoza 2013.

Novi Dvori Jelačićevi...Zaprešić

Novi Dvori Jelačićevi

Mnogi gradovi imaju svoje zelene oaze; parkove i park šume koje oplemenjuju grad svojim zelenilom, svojim stablima i šarenim cvjetnim gredicama. Mali je to djelić slobode za građane stegnute betonskim barijerama svojih stanova. Tamo, u tom zelenilu, volimo udahnuti punim plućima, šetati, djeca mogu trčati do mile volje.Vjerujem da baš svaki grad na svijetu ima svoj mali zeleni „otok“ . Zagreb ima lijepi Maksimir, mali grad Zaprešić, nadomak Zagrebu ima Nove Dvore Jelačićeve. Centar Zaprešića je udaljen nekih 20-tak km od samog središta Zagreba. Ono po čemu je većini ljudi poznat ovaj dio županije Zagreb je zapravo shopping centar „Westgate“, najveći takav centar u Hrvatskoj, trenutno, a to će ostati, baš kao i svaki prošli, do izgradnje nekog novog, još većeg trgovačkog centra. Ti shopping centri su kao neki blještavi dvori novog doba, dvori u koje svatko može ući pa uživati u sjaju ponude robe široke i svekolike potrošnje. Tamo nema čega nema, a treba li nam toliko shopping centara, eee… to je već drugo pitanje! U takve sjajne dvore dobrodošli su svi sa valjanom potrošačkom karticom ili cashom, a oni drugi koji su zaglavili u recesiji, malo manje. Pa, u koju god grupu sami sebe svrstali ili ako vam jednostavno ostane koji sat vremena nakon shoppinga, postoji mjesto gdje možete prošetati, odmoriti i baciti kratak pogled na prošla stoljeća. Dva kompleksa, velike površine koji praktički gledaju jedan na drugog, ali sasvim različitih sadržaja; Westgate i Novi Dvori Jelačićevi.

Najpoznatiji vlasnik ovoga imanja bio je hrvatski ban Josip Jelačić (rođen 16. 10.1801.u Petrovaradinu -umro 1859. u Zagrebu) koji je obnovio i dogradio dvorac, dao urediti perivoj i prilaznu aleju te sagradio kapelicu Sv. Josipa koja se nalazi u neposrednoj blizini dvorca.

U park šumi kompleksa Novi Dvori Jelačićevi ako dođete u rano proljeće dočekat će vas zelenilo i miris srijemuša ili medvjeđeg luka već na samom ulazu u perivoj, ljeti će vas dočekati ugodan hlad u šumi stoljetnih stabala, a za ljubitelje golfa postoji vježbališta za golf. U blizini je i konjički klub Trajbar team … zelena oaza nadomak brzo rastućem, modernom, mladom gradiću.

O samom liku i djelu bana Josipa Jelačića napisano je mnogo toga i može se pronaći na Wikipediji i raznim knjigama koje se bave njegovom ulogom u stvaranju hrvatske povijesti. Neću se stoga baviti njegovim likom, već mjestom gdje je proveo posljednje godine svojeg burnog života.

Novi Dvori nastali su iz nekadašnjeg Susedgradsko-stubičkog vlastelinstva. Kao prvi vlasnici Novih Dvora spominju se Zrinski, no nakon pogibije, bolje reći nepravednog smaknuća Petra Zrinskog 1671. godine, ovo imanje pripalo je obitelji Čikulin. Ta plemićka obitelj je u posjed dobila Susedgrad, Lužnicu i još neke posjede. Nedaleko Susedgrada kojeg su nazivali Stari Dvori, plemićka obitelj Čikulin podigla je zgradu, kuriju, koju su tada nazvali Novi Dvori. Ženidbenim vezama novi vlasnici postaju bogata i moćna plemićka obitelj Sermage koja prvi puta obnavlja dvorac sredinom 18. stoljeća. Slijedeći vlasnici bili su Festetići te moćna obitelj Erdody. Ban Josip Jelačić je 1852. godine kupio od Aleksandra Erdodya , navodno za 175 000 srebrnih forinti. Imanje je ostalo u vlasništvu obitelji Jelačić sve do 1934. kada je umrla grofica Ana Jelačić, posljedni potomak te obitelji. Nove Dvore je oporučno ostavila hrvatskom narodu, osnovavši četiri zaklade s dobrotvornim svrhama. Nesretni ban Jelačić nije dugo uživao u Novim Dvorima, nakon vojne karijere i službi koje je obnašao, tek se u kasnijoj životnoj dobi odlučio skrasiti i oženiti s mlađahnom Sofijom(imala je tek 16 godina kada se udala za 50-godišnjeg bana). Josip Jelačić umro je 1859. godine, te je nakon njegove smrti imanjem upravljala mlada udovica grofica Sofija,rođ, Stockau do 1863. godine. (U Zagrebu, put između Cmroka i Tuškanca nazvan je „Sofijin put“ upravo po mladoj grofici Sofiji. Kasnije je taj put preimenovan u „Dubravkin put“ ) S obzirom da se grofica ponovo udala za grofa Adolfa Dubskog, imanje je oporukom pripalo banovu bratu grofu Đuri Jelačiću. Ban Jelačić, osim kćerkice Ane koja je preminula od kolere 1855.g. ne napunivši niti godinu dana, djece nije imao. Đuro Jelačić imao je isplatiti grofici Sofiji 30000 forinti, te je nastavio uzorno voditi gospodarstvo. Njegovom smrću, ova obitelj, Jelačić Bužimski, nije imala nasljednika u muškom koljenu, te kćer grofa Đure, grofica Anka nastavlja gospodariti dvorcem i imanjem uspješno, ali nakon njezine smrti, dvori nisu nikada više doživjeli takav sjaj. Počeli su propadati, te su čak uz samu zgradu dvorca u periodu nakon 1945. izgrađeni neki potpuno neprimjereni objekti koji se nikako nisu uklopili u ovu povijesnu cjelinu a i inače u tom periodu nastale su najveće štete uslijed nemara, neodržavanja i dozvoli unošenja i gradnje potpuno neprimjerenih sadržaja. Tek nakon 1990. počelo se razmišljati o obnovi ovog kompleksa, te je do danas obnovljena žitnica i vršilnica, dvorac tek djelomično, a mnogi sastavni dijelovi imanja još čekaju svoj red za obnovu. Vjerujem da će jednom zasjati punim sjajem.