Lantanin blog : Maksimilijanov mir

Kada se kaže Maksimir, mnogi će reći: ... to je jedan dio grada, gradska četvrt Maksimir, netko će najprije pomisliti na nogometni stadion, utakmice i nogometni klub Dinamo, djeci će vjerojatno prvo na pamet pasti zoološki vrt u parku Maksimir, a Maksimir, Maksimir je sve to i još mnogo, mnogo više.

Najveći zagrebački park, park Maksimir zahvaljujući viziji njegovog idejnog tvorca Maksimilijana Vrhovca (1752. -1827.), po kojem je i dobio ime, bio je i ostao jedinstveno parkovno graditeljsko naslijeđe građana Zagreba. Iako je Maksimilijan Vrhovac započeo uređenje perivoja (na mjestu stare biskupske šume) koji se svim građanima grada dao na korištenje za rekreaciju i odmor, krajnji tvorac i najzaslužnija osoba za današnji izgled parka Maksimir je nadbiskup Juraj Haulik.

Park je podignut pri krajnjim južnim ograncima Medvednice krajem 18.st i tokom prve polovine 19.st. Nastao je krčenjem autohtone šume hrasta lužnjaka i običnog graba. U vrijeme nastajanja bio je prvi takav javni park u jugoistočnoj Europi, čak i jedan od prvih u svijetu. Plemićke i kraljevske obitelji su podizale perivoje i parkove unutar svojih plemićkih imanja, međutim , za javnost i običan puk ti su vrtovi bili nedostupni i javnosti zapravo nevidljivi. U tim raskošnim parkovnim kreacijama uživati su mogli samo privilegirani. Biskup Maksimilijan Vrhovac park u maksimirskoj šumi namijenio je svim građanima i po tome se taj projekt razlikovao od ostalih. U vrijeme osnivanja bio je jedan od najvažnijih parkovnih ostvarenja tadašnje Austrougarske Monarhije. On je, kada je postao biskup, zamislio i započeo oblikovati park u francuskom stilu (baroknom), sa zrakasto probijenim stazama. Dio toga obilježja parka i danas se vidi u glavnoj prilaznoj aleji, šetnici od glavnog ulaza (portala) do podnožja Vidikovca. Kako se biskupu s vremenom počelo s viših pozicija prigovarati za prevelike troškove u uređivanju ogromnog perivoja, a optuživalo ga se i za masonstvo i vezu s mađarskim jakobincima, on je uređenje parka prekinuo. No svakako se za njega može reći da je bio čovjek ispred svojega vremena, o čemu svjedoči i njegov angažman u razvoju Stubičkih toplica. Kao posjednik dvorca Golubovac, u Donjoj Stubici, kupio je okolne posjede od raznih vlasnika kako bi stvorio veći posjed koji bi, poznavajući ljekovitosti termalnih izvora, služio prvenstveno zdravlju i turizmu; u Stubičkim toplicama dao je zasaditi perivoj, izgraditi zdravstvene sadržaje i dao je pečat uređenju okoliša na čemu mu danas treba odati priznanje, mada se u novijem dobu pojedini čelni ljudi trude da omalovaže ono što se izgradilo nekada, trudeći se sebi priskrbiti u trajno vlasništvo kakav komad baštine ili državne imovine.

No, nakon smrti biskupa Vrhovca, nastavak na uređenju parka prozvanog upravo po njemu “Maksimilijanov mir“, kraće, „Maksimir“ nastavio je biskup Alagović (1760.-1837.); iako on nije puno radio na daljnjem uređenju, napravljena je bitna promjena, jer on napušta barokno uređivanje parka. Započinje s radovima na formiranju livada i prozračivanju parka i tako daje dobar temelj kasnijem krajnjem tvorcu i kreatoru, nadbiskupu Josipu Hauliku (1788.-1869.) najzaslužnijem za današnji izgled parka .Za života nadbiskupa Haulika je ime parka bilo promijenjeno u „Jurjevac“ ili „Jurjaves“ .Kasnije mu je vraćeno staro ime. Na nadsvođenom portalu između stupova nad glavnim ulazom pisalo je još 1871. g „JURJEVAC“ .Kada je 1880. bio snažan potres u Zagrebu, nadsvođeni dio nad ulazom je srušen, kao i mnoge zgrade tada. Kada je obnovljen, stupovi su povezani lukom u kojem u koji su uklesani stihovi iz Gundulićeve „Dubravke“. Sjećam se da sam negdje vidjela sliku, kao neku staru razglednicu iz 1960.g.otprilike, gdje je luk sa stihovima obrašten bršljanom, valjda da se stihovi ne vide, a nad portalom je bila velika petokraka i ispod je pisalo „Park kulture“ … Svašta se tu mijenjalo. Ispred ulaza u park bilo je okretište tramvaja, prvo konjskog, a zatim i električnog.Teško je zamisliti da je prvim jezerom 1892. zaplovio čak i parobrod uz brojne čamce. Danas samo labudovi i patkice „plove“ ovim jezerom, tek uz rub jezera prošeće pokoja siva čaplja. Iako su neki sadržaji do danas nestali, mnogi su obnovljeni po izvornim nacrtima. Danas ih koriste turisti, putnici namjernici a najviše građani grada, dakle oni kojima je park prvobitno i bio namjenjen. Kao što piše na Obelisku (često devastiranom, ali i obnovljenom) podignutom u čast dovršenja i otvorenja parka 1843. uz slobodan prijevod arhitekta Klaića s latinskog… U kamenu je uklesano:

Za uposlenje marljivih ruku,

za podizanje obrta građana,

za promicanje ljepšeg vrtlarstva,

glavnom gradu na čast

a domovini na diku

te za umorne od posla, tužne

ili potištene, da ih ove nedužne

radosti prirode osvježe i pridignu.

Brojne ljubavne priče započele su upravo u ovom parku, pod zaštitničkim zagrljajem široke krošnje staroga hrasta, ili na skrovitoj klupici uz jezero... možda se poneko srce i slomilo uz staze maksimirskog perivoja, no sve je to dio života, dio trenutka naše prolaznosti. A Maksimir je postojao prije nas, pratio život prošlog doba, živi s nama i živjet će s novim generacijama!

(Korišteni podaci sa str.parka Maksimir, pl.saveza Zagreb, Wikipedija…)

Slike