Ljudi bez svijesti i savjesti

                                Ljudi bez svijesti i savjesti

Ljudi bez svijesti i savjesti su  problem s kojim se dugi niz godina, u našem gradu, pa i daleko šire, gledajući globalno, suočavamo. Problem nastaje, zapravo bismo mogli reći, problem se povećava zbog njihovog  nesavjesnog odlaganja otpada u potoke, rijeke, šume, more i livade.

Puno smo šetali našim krajem, pa možemo vidjeti našu lijepu šumu i naše čiste potoke. Takvi ostaju  samo dok ih ne dotakne pohlepna ljudska ruka i bezobzirna ljudska duša bez svijesti i savjesti. U Hrvatskoj smo, nažalost, zadnjih godina bili upravo bombardirani sa svih strana

korupcijom, primitivizmom i nemarom u svim sferama javnog i političkog života, pa tako nije čudno da se prirodi i zaštiti šuma i voda pridaje tako malo pažnje.Nije Hrvatska usamljena u takvom tretiranju prirode i prirodnih resursa. Nebrojeno puta ukazivalo se u medijima i privatni blogovima, te upozoravalo na devastacije šume, odlaganja šute i glomaznog i sitnog otpada svuda gdje je nekima zgodno doći autom i istovariti otpad. Nažalost, nemarni i bahati ljudi ne mare za novine  i malo čitaju uopće.Nekima je najdraže pod okriljem noći dovesti svoj otpad, na primjer, nakon renoviranja stana i istovariti ga direktno u šumski potok… Baš nikako nisu mogli naći drugo mjesto za takvu namjenu, nego direktno u čisti potok! Pa da čovjeka ne spopadne gnjev!?Opravdano se ljute svi koji nailaze na takve ružne prizore, ali kada nema kazne ili njezine provedbe  i nema kontrole... eto... ima nereda. Glomazni otpad se skuplja 2 puta godišnje. Dva puta čak! Može se reći da 95 posto građana vodi brigu o okolišu i nikako ne odobrava i ne čini ovakve zločine protiv prirode pa i čovjeka, ali onih 5 posto uspije unerediti toliko koliko ovih 95 posto ispravnih ne mogu očistiti. „Čistoća“odvozi čak 3 puta tjedno kućno smeće, ali nekima je lakše  istovariti punu kantu limenki od piva, plastičnu ambalažu od jogurta, mlijeka, šampona, čak  i staklene boce u potok Stanovnici kojima potok prolazi tik uz  dvorište moraju  u gumenim čizmama vaditi

otpad u svoje vreće za smeće obzirom da se kod niskog vodostaja predmeti jednostavno „nasuču.“. Takvu zadaću imaju svi koji žive nizvodno od zagađivača. Što se šuma i livada tiče, planinari koji sa sobom nose hranu i boce uvijek ih i odnesu natrag, jer ako si donio gore punu bocu i punu vreću hrane, onda je lako odnijeti praznu ambalažu nizbrdo. Najžalosnije je da se šumski radnici slabo drže reda. Tamo gdje su se rušile šume, obično ostaju i prazne boce, kutije od cigareta i najlon vrećice, kante od motornog ulja i slične „umjetničke instalacije“ ostavljene u šumama.

Kao da nije dovoljno to što su šume kuda se god pogleda prorijeđene, čak i potpuno porušene, nego još treba udariti i taj dodatni  pečat bezobzirnosti i bezobrazluka ! Neki izletnici se ne drže reda; nije im teško dovesti roštilj, kilograme mesa i sanduke pića, plastične tanjure i čaše, ali im je nevjerojatno teško i naporno pokupiti vlastiti otpad u vreću i odložiti to tamo kamo treba. Kada smo, prije dosta godina,vikendom redovito išli jednom vrlo popularnom stazom na Sljeme, često smo sretali jedan japanski par iz veleposlanstva, vrlo kulturne, samozatajne ljude kako bez riječi, gdje god da su  primijetili kakav papirić ili vrećicu, skupljaju taj otpad u svoju vreću za smeće koju su odlagali u kante na parkingu. I tako uvijek...Bez riječi.

Neki su se podsmjehivali, a  neki su shvatili.

Naši predstavnici vlasti, počevši od vijećnika gradskih četvrti koje smo izabrali da se brinu

o napretku  kraja ( u što bi se trebala ubrajati i zaštita šuma i voda) u periodu pred izbore

iznijet će nam svoje postojeće i nepostojeće kvalitete, te nam na dugo i široko razjašnjavati zašto bi mi trebali birati baš njih za one koji će sjediti u gradskom poglavarstvu i primati lijepu i redovitu plaću. A mi sada trebamo pitati : Što ste vi konkretno učinili za zaštitu prirode?

Što ste mogli učiniti, a niste? Zašto se odredbe i zakoni koji postoje  ne provode? Oni koji se

budu u budućnosti istaknuli u zaštiti prirode, imati će jedan veliki, veliki  plus ...

Koliko puta vidimo mjesta gdje piše: “Zabranjeno navažanje zemlje i smeća“ , a odmah uz natpis stoje hrpe otpadnog građevinskog materijala i stakla? Zna se, dakle, da je zabranjeno, ali ljudi bez svijesti i savjesti ne mare za to! I.. nikom ništa...Dok to bude tako, živjet ćemo uz smeće razbacano kojekuda.

Sreća da su još uvijek mnoga mjesta u prirodi zagađivačima nedostupna inače bi nam  izleti možda izgledali kao izleti na „Jakuševečku planinu“... Ipak, ima još lijepih i čistih šumskih prostora... Čuvajmo ih ...ako ne budemo čuvali prirodu, posebno šume (ono što je od 

njih ostalo!) što ćemo ostaviti našoj djeci i unucima u naslijeđe?!

Fotografije:

Glomazni otpad

                                                  Glomazni otpad

Svake godine se u našem kvartu skuplja glomazni otpad, kao uostalom svuda u svijetu, barem  u organiziranom, civiliziranom dijelu svijeta, recimo to tako. Skuplja se 2 puta godišnje. Čak i ako vam je nekim čudom promaknuo datum sakupljanja, koji možete pročitati na svojim redovitim uplatnicama za plaćanje komunalnog otpada, ipak ćete vrlo dobro znati da se približava  taj važan datum izbacivanja stare krame iz podruma, tavana, garaža i već od kojekuda. Kako? Po povećanom prometu starih, dotrajalih kombija koji krstare vašom ulicom, iz kojih se svako malo, putem megafona čuje: ...skupljamo akumulatore, staro željezo, stare vešmašine, bojlere, peći ... i ponovo i ponovo sve dok se vozilo s oglašivačem ne izgubi iz vida i zvučnog dometa. Ovi naši sakupljači starog željeza izvanredno su informirani o datumu odvoza otpada za svaku gradsku četvrt i prema tome važnom datumu oni organiziraju sve svoje poslovne aktivnosti. Mi ih od milja zovemo cigići bez ikakvih loših ili uvredljivih namjera. Njima se živo fućka kako ih tko zove.  Naš vrijedni gradonačelnik koji samo „dela “ zove ih „naši prijatelji Romi“. Ove zime, kada su kod nas u Zagrebu doista pale nezapamćene količine sniježnih oborina često se događalo da je prometovanje niskopodnih tramvaja bilo, naravski, otežano. Znalo se dogoditi da su otpadali štitnici s bočnih dijelova tramvaja te je naš gradonačelnik zamolio građane da pokupe takav dio ako naiđu na njega i predaju u „Zet“ jer kako je rekao: „ako ih ne pokupimo mi, učinit će to naši prijatelji Romi“. Na komentar novinara kako se radi o uglavnom plastičnim dijelovima pa što će to Romima, gradonačelnik je mudro uzvratio: „ dajte vi to njima dokažite“ Istina, nosilo se sve što je izgledalo kao dio tramvaja, tek  su se kasnije  gledali detalji.

Prošle godine, baš kao i ove, skupilo se svega i svačega i u našem kućanstvu. U garaži i na tavanu. Kao... trebat će mi još to; od toga ću napraviti ovo i ono, prebrusit ću, prefarbati i bit će to super stolica, polica, stalaža za cvijeće, svijećnjak, maa...sto ideja, a često ne bude ni „ovo“ ni „ono“ već završi na hrpi glomaznog otpada u kvartu ispraćeno tužnim pogledom vlasnika, još uvijek u dvojbi oko ispravnosti okrutne odluke o konačnom odbacivanju. Ipak, odvojena je manja količina stvari za koje je procijenjeno da nam doista NIKADA neće trebati: plastična kanta s puknutim dnom, tepih koji je stvarno od sebe dao sve što jedan tepih može dati, bor kojeg je polomio snijeg, dvije, tri hrđave kante sa starim čavlima, hrđavim, ne znam otkuda su se uopće našli tu... mali  „Sony“ televizor koji je  odradio 25 godina bez kvara, jedino su mu boje  reducirane (još radi ako ga se klepne po pravom mjestu!), suncobran s rupicama, kak bi naši domaći rekli „prepiškan“ od utjecaja sunca i paljenja granja sa bliskih, susjednih parcela; vrući pepeo koji je padao s neba  napravio je extra rupičasti uzorak za provjetravanje, ali nije odbačen zbog rupica, već je puknuo mehanizam za otvaranje.  Dakle, bačene su doista neupotrebljive stvari i  još uvijek je ostalo materijala  za niz godina laganog odbacivanja. U mnogim, naizgled nekorisnim predmetima, drijemaju uspomene. Miruju one, ali kada ih dotaknemo probude se i ne daju se izbaciti. Puno nam vremena treba da se pomirimo s time da im je sasvim dovoljno mjesta ostalo u srcu i da nije nužno da nam se svaka  uspomena u konkretnom, opipljivom obliku doslovno stropošta na glavu pri svakom ulasku na tavan ili podrum pa da kao posljedicu susreta sa starom uspomenom imamo upadljivu, novu uspomenu u vidu masnice ili čvrge na glavi.

Eh.., sad, kad jednom odbacite svoje stvari na gomilu, vi više nista vlasnik istih jerbo se dežurni sakupljači starih stvari (jako vole željezo, a naprosto obožavaju bakar) momentalno samoprozovu  vlasnikom cijele gomile otpada, pa tako i vaših stvari! Postoji doduše jedna opcija da povratite svoju, zabunom odbačenu stvar, možete ju otkupiti. Jer, „naši prijatelji Romi“  iliti „cigići“ dežuraju na svakom sakupljačkom punktu (dežurstva su tu zbog konkurencije) i fotografskim pamćenjem memoriraju svaku donešenu stavku vrlo uspješno, čak i u sveopćoj gunguli! Njihov posao se razvija na licu mjesta: željezo i bakrene žice počupane  iz odbačene  bijele tehnike na jednu stranu i to nema da se dira, to ide u vozilo „prijatelja Roma“, za ostalu robu, zavisi. Navest ću jedan slučaj a takvih je  situacija koliko voliš: Dolazi susjed X i istovari svoje pune tačke na hrpu otpada. Dežurni kolekcionar prekopa malo, brzinski sortira robu i sjedne ponovo pod rupičasti suncobran koji je privremeno osposobljen slojem izolir trake na mehanizmu za otvaranje. Dolazi susjed Y, istovari svoj otpad i pogled mu padne na netom odbačenu limenu bačvu koju je dovezao susjed X. Pomisli.. gle, pa meni bi dobro došla još jedna takva bačva, vidim čitava je, malo prefarbam i služit će za sakupljanje kišnice na udaljenom vrtu. I dok on pregledava bačvu uključuje se samoprozvani vlasnik hrpe, kolekcionar starog željeza i dobaci : „dvajst kuna i nosi!“  ..Susjed Y se začudi: „  dvadeset kuna je previše, dam ti deset !“  U taj čas stiže ponovo susjed X, sa drugom, identičnom bačvom i susretne susjeda Y te ga upita : „Sused, ak trebaš još bačvu, evo ti i ova, uzmi  odmah na svoje tačke da ne istovarujem na kup!“ Susjed Y  veli: „Ne znam, već sam skoro  kupil jednu, možda mi bu dosta ta jedna “ Susjed X prepoznavši svoje, doduše, sada već tuđe vlasništvo, u čudu pita : „od koga bi kupil bačvu, pa ja ti ju dam ovak, kaj bi ju kupoval ?!“ U to se javi, par metara udaljen,  samoprozvani novopečeni vlasnik svih odbačenih predmeta i ozbiljno ukori susjeda X : „Nemoj ti da mi kvariš pos'o, od čega ću ja da živim ako se ti tako ponašaš?! Nema džabe!“ Tako je to, jednome otpad - drugome biznis ! Ovaj slučaj  okončan je kompromisnim rješenjem na zadovoljstvo svih upletenih protagonista jer ovi naši „cigići“ osim poslovnog duha imaju ipak i malu dozu potrebnih diplomatskih vještina.                   

U dane sakupljanja otpada naš kvart je  ostao bez signala na Tv-u. Netko je preko noći otuđio bakrene dijelove i žice sa Tv repetitora koji se nalazi na obližnjem brdu. Nije se otkrilo tko je to bio. Repetitor je bio osposobljen za rad u rekordnom roku i trenutno radi, a naši „prijatelji Romi“ će nas vjerojatno i u buduće učestalim obilascima naših ulica pravovremeno  upozoriti kako  se bliži datum čišćenja podruma i tavana te odvoza glomaznog otpada.