Vrućine su takve da se najbolje držati hlada ovih dana. Prisjećanje na pravu,hladnu zimu i jedan daleki Božić može pomoći u rashlađivanju. Barem u mislima.
Bor za pamćenje
Na sam Badnjak jedne smo davne godine muž i ja u kasne sate krenuli kupiti bor, ili jelku .Zašto nismo nekoliko dana ranije nabavili bor i lijepo bez stresa ?! Ahh, bila je to situacija da nas je poznanik koji se bavio nabavkom borova i obećao jedan vrhunski primjerak, ostavio na cjedilu. Bor namjenjen nama prodao je nekom drugom,ukazala mu se prilika, iako se kleo da će nam nabaviti bor kakav još nismo vidjeli. Na kraju ga i nismo vidjeli. Badnjak, nemamo bor…kam sad? Muž je morao ostati duže na poslu, tako da smo tek oko pet sati, po mraku krenuli kupovati. Sin je došao iz škole i išao s nama.
Snijeg je padao prethodnih dana, jako je zahladilo; ceste su bile slabo očišćene u gradu, a tek van grada! U samom centru gradu prava bljuzga u kombinaciji s ledenim nogostupima, kak to već izgleda. Sparkirali se na Kaptolu, na jedvite jade, otišli na Dolac, na Splavnicu , blizu poznate trgovine sa svijećama. Zimaa, led pod nogama, sve smo pocupkivali kak je zeblo za noge. I… pregledali borove, ali… kak da dobro vidiš u mraku?Procjena visine i širine od oka nije pouzdana metoda . I nikak prebrati, sve neki goluždravi, ili kak se činilo mali. Veli tad prodavač - Imam tam iza jednoga, taj je malo veći, ak imate mjesta možda bi vam taj bio dobar? Taj je poseban. Muž veli- Ma imamo, ima mjesta ! I odvede nas iza ugla da pokaže tog ljepotana –Evo ovaj tu, vidite kak je gust i bogat,;ma taj bi i u kapelicu pasal! I nama se učinio stvarno baš lijep, je bio gust i težak, ali procjena je bila da bude nekak stal u kuću. I kupili ga, čovjek zavezao, omotao sa špagom koliko se dalo…bio je i dosta smrznut kako se naknadno ustanovilo…ipak je vani. Ali, kaj je tu je. Sad je trebalo ići po auto, pa da ga nekak ubacimo u prtljažnik, a da onaj dio koji ne stane unutra dobro povežemo da to bude stabilno. Jee, ali…kako je auto bio preuređen da vozi na plin, u koferu je taj spremnik zauzimao više od pola prtljažnika . Kak sad? Na krov ne može bez nosača. I prodavač borova nam složi nekak to u prtljažnik, pol bora je virilo u koso van ali je sve pritisnuo vratima od gepeka i kakti ekstra čvrsto povezao . Krenuli mi s Dolca, kroz Novu Ves, pa na Medveščak. Vozi muž, sin na suvozačevom mjestu, ja otraga . Prolazi nas auto s desne strane, paralelno također prema Mihaljevcu i žena maše. Ja veselo odmahnem. Drugi auto …mašu dvojica, vozač i jedan gospon sa stražnjeg sjedišta. Ja velim svojima.…vidiš, vidiš kak svi ljudi na Badnjak srdačno i veselo mašu, pozdravljaju. Kad bi bar ljudi bili tak svaki dan! Treći auto, opet pokazuju na naš auto baš pokazuju kaži prstom prema natrag. E…sad je već bilo čudno i ja velim – Čuj, daj stani tu negdje, toliki ljudi nam mašu, meni je to ipak prečudno?! Jel ti svjetla rade? Stane on malo dalje sa strane. Kad mi van a bor uopće nije u gepeku, nek bome na cesti, šlajsali smo ga već možda od Nove vesi. Zato su nam mahali.I kak sad ga takvog od bljuzge i leda opet svezati kad su skoro sve špage popucale? Mogli smo ga i izgubiti, ne bi ni znali. Nekak smo ga s gurtnom od jakne stisnuli za poklopac gepeka i polako ko po jajima vozili do doma. A onda šok…bor je zapravo bio barem pola metra previsok, a tek širok? Morali smo otpiliti cijeli donji red grana i deblo koje su doduše već bile oguljene od šlajsanja po bljuzgavoj cesti. Znoj je tekao, pile su bile u akciji, sjekirom je trebalo priravnati deblo da stane u stalak. Deblo je bilo duplo deblje od stalka pa je trebalo drugi stalak nabaviti i to je potrajalo.Kad smo konačno uspjeli nasaditi taj bor, bilo je deset sati navečer. I bio je još sav smrznut, kad smo ga unijeli na jedvite jade( bio je težaak, strahota jedna), jedva ga osovili pa je usput izgrebao plafon i ostavio trag. Treba još vrh poštucati… da, daa. Postavili ga konačno ustanovili da je zauzeo više od pola inače dost velikog boravka. Lokve vode su se stvarale i cijelo vrijeme je trebalo skupljati vodu po podu. A dobro, sreća da nemamo parket...rekao je muž...pločice lako obrišeš. Pa smo brisali, brisali i brisali.I razmicali namještaj da se može proći. I jedino tada smo upotrijebili sav mogući nakit koji smo imali, čak i one zlatne i srebrne lance, girlande i apsolutno sve kuglice, a inače baš nismo ljubitelji velikog cinfranja, minimalisti, bi se moglo reći. Stvar je bila ta da se moralo zamaskirati ono kaj je bilo zguljeno u famoznom šlajs transportu. Šteta što nemamo sliku od tog „ljepotana“. Kad smo konačno završili s ukrašavanjem i svim popratnim akcijama, bili smo mrtvi umorni. Ali i baš sretni jer smo okončali tu neočekivano tešku operaciju prije ponoći. Brisanje poda se ponavljalo kako su se lokvice ponovo stvarale. Ne bude se brzo osušio, iglice mu ne budu padale…često smo ponavljali. Blaženo smo gledali u lampice i svo to blještavilo kojim je na koncu bio prekriven naš bor. Bilo je u međuvremenu drugih, boljih, elegantnijih borova koji su ukrašavali naš dom za Božić, ali taj od prije 23-24 godine, ne bude nikada zaboravljen.
