Lantanin blog : rujna 2013

Nedjelja na Hreliću

Obično nedjeljom ujutro krećem šumskim stazama prema vrhu Medvednice, ali prošle nedjelje nisam krenula put Sljemena. Sin i njegova djevojka su odlučili posjetiti Hrelić, zanimalo ih je kako izgleda najveći „buvljak“ kod nas i pozvali su mene da im se pridružim na tom, može se slobodno reći, izletu..Znaju da volim boraviti na otvorenom, a ako se nešto zanimljivo vidi i kupi u toj ogromnoj „butigi“ na otvorenom, to je onda bonus. Ja sam bila kao neki vodič, ipak sam ja bila na tom sajmu razne rabljene robe više puta, no u zadnje tri godine, niti jednom. Na Hreliću ionako nema velikih promjena. Novost su jedino betonske kocke s brojem; prodavači plaćaju iznos prema kvadraturi zauzetog pošljunčanog tla na kojem izlažu svoju robu namijenjenu prodaji. To im je izlog i trgovina u jednom. Sam Hrelić kao sajam rabljene robe postoji nekih četrdesetak godina otprilike, a posjećuju ga i mnoge poznate osobe iz svijeta umjetnosti, estrade ili obični anonimni građani. Svi ljubitelji toga sajma se svakim novim posjetom nadaju pronalasku nekog zanimljivog predmeta, slike, knjige ili pak nekom dobrom a jefinom komadu odjeće.

U nedjelju se održava već dugi niz godina na ovoj lokaciji i sajam rabljenih automobila koji je uvijek dobro posjećen, a mnogi ljudi iskoriste priliku kada se već nađu na Jakuševcu da svrate i na sajam rabljenih stvari. Parkirali smo se na ogromnom pošljunčanom parkiralištu koji se naplaćuje 10 kn. Pečenjara od lima na rubu parking zone je bila u punom pogonu; dva odojka su se već okretala na ražnju i miris pečenja se širio već u rano jutro.

Pogled mi je zapeo na vrhu „jakuševačke planine", koja nije ništa drugo nego veliki deponij gradskog otpada. Od kada sam ja zadnji puta bila ovdje, prije neke tri godine, nešto se promijenilo…Ili se meni učinilo. Nije stvar samo u novim objektima sagrađenim u podnožju tog umjetnog brda...i samo brdo izgleda drugačije. Zeleni se; sa strane koja prati tok Save nizvodno; izgleda malo bolje nego što je izgledalo prije par godina. Šarenilo plastične otpadne ambalaže na jednom dijelu brda i usamljeni bager na vrhu upozoravao je da smo ipak u zoni odlagališta otpada. Tako je na neradni dan. U zraku se još nije osjećao neugodan miris; no bilo je sedam sati kada smo stigli; kada u podne prigrije sunce na ovom ravnom platou bez ijednog drvca, to je već druga stvar…

Posjet sajmu rabljenih stvari je zanimljiv sam po sebi. Velika je razlika između mirnih staza perivoja nekog dvorca, mira zelene šume ... i ove vreve sačinjene od tisuću ljudi koji se odjednom nađu na relativno malom prostoru. Moram priznati da koliko god bilo naporno hodanje do vrha Medvednice, manje umara od gužve na ovakvom mjestu. Koncentracija u svoj toj živopisnoj gunguli počinje popuštati nakon dva- tri sata i tada je najbolje napraviti predah ili krenuti kući jer se lako može dogoditi da kupite nešto što vam sigurno nikada neće trebati, na uporni nagovor nekog od brojnih prodavatelja. Kako vrijeme odmiče, oni koji nisu ništa prodali postaju još sve dosadniji u prizivanju i nagovaranju kupaca. Što se ugostiteljske ponude tiče, ima svega, ako niste jako probirljivi...ono što se obično može pripremiti na takvom mjestu. Bude tu kotlovine, kobasica, odojaka na ražnju pića raznog i turske kave, ima i instant kave. Nismo bili gladni, sok i vodu smo ponijeli od kuće da uštedimo vrijeme.

Ovo mjesto je doista čista suprotnost polupraznim fensi trgovinama koje mame raznim „akcijama“ koje su rijetko kada prave akcije

U ogromnoj galeriji živopisnih likova koji nedjeljom dolaze na Hrelić, jedan je bio živopisniji od ostalih. Muškarac prosijede, duge kose, vezane u rep nam je zapeo za oko. Na glavi je imao zanimljiv kaubojski šešir, no osim zanimljivog šešira njegova majica je bila glavni krivac za privlačenje pozornosti. Na leđima crne majice su se šepurila ogromna slova koja su tvorila ovakav natpis „ Kiss my ass and goo to hell“ Gdje li je samo nabavio, možda upravo u jednoj hrelićkoj butigi na otvorenom? Pomislih kako valjda nema osobe koja barem jednom u životu nije poželjela obući takvu majicu; no, mi smo vlasnika te majice ipak zaobišli u širokom luku. Prodaje se u tim butigama pod vedrim nebom doista sve i svašta: od mednog pripravka kojem je rok odavno istekao, stare tablete, polu potrošene kreme za vene ili kompot sumnjive kvalitete. Rakija, vino, sve reklamirano kao domaće. Odjeće, torbica i cipele kakve nigdje drugdje nećete naći, pa možda niti vidjeti. Sunčanih naočala, razne plastičarije ima jako puno. Jedan stariji prodavač istaknuo je pak natpis iznad mesnog doručka na kojem je na komadu kartona napisao da vrijedi do 2017.godine (?!) Kakva je to konzerva i što li je u njoj?! Nismo provjeravali.

Postarija žena vrlo crne, očigledno obojene kose gleda sa svojeg zakupljenog prostora na kojem su nabacane hrpe odjeće. Hrpa je dugačka oko 4 metra, a visoka pola metra. Jedna mlađa žena počne malo- pomalo prekapati po hrpi, ali ne nalazi ništa odgovarajuće veličine, boje ili kvalitete. Prodavačica se odmah ljuti i prigovara povišenim tonom : „Ma vidi, samo kopa po robi, a ništa ne kupuje…znam je tebe, ti samo prekopaš sve a nikada ništa ne kupiš. Ajd, idi dalje…“ Druga žena se pobunila: „ Otkud znam ženo božja što imaš ako ne smijem pogledati, neću valjda ove muške hlače i poderanu košulju uzeti, šta će mi to?“ Prepirka se nastavila, no, brzo je prešla u povjerljiv razgovor pomirljivijim tonom, jer znaju se one; možda ovako raspravljaju svakog tjedna, tko će znati?

Sijedi proćelavi muškarac od kojih šezdesetak godina prodaje nešto alata, prilično loše kvalitete i dobro načetog hrđom i uz zbirku alata prodaje kipić od plavo bijelog porculana, kako kaže, za 500 kuna, ni manje ni više. Kip smijem slikati, dapače, ali on sam se izmiče i kaže: „Ma kip može, ali ja na sliku, jok, imo bi problema!“ Kako nas kip Kineza nije zanimao čak niti za 10 kuna nastavili smo šetnju s razgledavanjem ponude. I vidim knjige, malo prekopam i gle…ruski klasik koji nam spada u omiljene pisce; dvije knjige, tvrdi uvez, solidno izgleda 1. i 2. dio i pitamo: „Jel može ovo za 15 kuna ?“ „Ma to je 20 kuna, vidiš da ima sve listove… „ kaže mladi crnomanjasti prodavač. „ Ne znam, ako može za 15 uzeli bi, ako ne, onda ništa“, rekoh ja i odložim knjige, a on odmah vikne za nama : „Ajde, daj 15 kuna!“ Uzeli smo knjige sasvim zadovoljni ovom kupovinom. Malih polica i malih drvenih škrinjica nisam vidjela,ali zgodna košarica s dvije ručke kupljena je za 10 kuna. Još kada ju prefarbam, bit će prikladna zaa…ah… već za nešto!

Zgodni tekstili na jednom „štandu“, primjećujem zgodan brokat lijepih pastelnih boja, ali primijetila ga je i gospođa koja ga je odmah kupila za svega 10 kuna…Ovako na daljinu se čini se da je dobro prošla.

Stare knjige raznoraznih autora i sadržaja mogu se ovdje naći, kao i stari udžbenici koji sigurno nikada više neće biti korišteni niti u jednom nastavnom programu. Pregazilo ih vrijeme i to bagerom.

Prodavači ovdje knijgu cijene isključivo po cijelim koricama i broju stranica. Naslovi i imena pisaca ne igraju nikakvu bitnu ulogu.Tu se može jeftino pronaći poneka dobra stvar.

Prodavači antikviteta i kupci koji su u potrazi za nekim vrijednim komadom za sitne novce, svi su tu, ali meni se čini da je ove nedjelje bio mali broj antikviteta, a priličan broj nekih, uglavnom njemačkih ukrasa, posuđa, satova, pepeljara, lustera i svijećnjaka masivnih, pomalo grubih. Mnogi ljudi koji prodaju svoje rabljene stvari ne vole se fotografirati, bude im neugodno, ali ima i onih koji se nude za fotografiranje, kažu otprilike: Što se ja imam koga sramit, pa ja uživam ovdje, meni je tu lijepo, malo popričam, prodam ili ne prodam i opet ću doći zbog društva i ugođaja; za tjedan dana, obavezno…Ne dolaze samo Zagrepčani ovamo, dolaze ljudi iz obližnjih gradova na primjer iz Koprivnice, Bjelovara, Karlovca, Siska, Varaždina i tako dalje…Svi se nadaju da će prodajom nečega što im stoji na tavanu ili u ormaru zaraditi koju kunu. Često se ne proda ništa, kažu, a ima nedjelja kada se proda dosta stvari. Tko će znati o čemu ovisi kakva će biti prodaja…ili kupnja? Ponekad to ovisi o čistoj sreći.

Prijatelji Romi vole razgovor, ali ne vole se fotografirati na „radnim mjestu“ . Strah od kamera i fotoaparata. Mnogi nemaju dozvole boravka, a osobni dokumenti i adrese prebivanja, sve je to diskutabilno. Primjetili smo da nailaze dva policajca u uniformi i vidim da je prodavačica koja se donedavno cjenkala s hrpe rabljene odjeće, odskočila na stazu i pravi se da da ona s tom robom nema ama baš nikakve veze. Fiskalizacija ovamo nije stigla, nikada i neće. Računi se ovdje ne izdaju, roba se eventualno može zamijeniti za neku drugu stvar. Dakle, što si kupio, kupio si.

Prodavač koji prodaje nekakav brončani odljev, portret Josipa Broza i Danteovu bistu ima u svom asortimanu i kamene sjekire, afričke maske, drvene čaplje, lampuše… On započinje svoju priču pokazujući upravo na Tita koji se smjestio između drvene maske i Danteove biste : „Evo, gledajte samo!. Ma ja njega nedam samo tak', on je bil moj predsednik! Jožek je bil pravi, a sad, sad govoriju da je bil lopov i ovo i ono! Kad je umro, svi su plakali i tulili, a sad pljuju po njemu! A ti drugi, oni nisu lopovi?!Kak da ne. Jožek je bil moj predsednik, i ne dam ga …za manje od 30 kuna! Vi slobodno slikajte, ja nemam šta skrivati, sve je to moje, sve pošteno! “

Robe od igle do lokomotive. Malo je robe, doduše, koja nema neki feler, a taj feler zna biti tako zamaskiran da ga nećete primijetiti dok ne stignete kući. Doma se pak čudite kako vam je takva očigledna greška promaknula.

Kod jednog drugog prodavača bijele i razne druge tehnike, potencijalni kupac jednog pojačala pita ozbiljno da li pojačalo radi i kolika mu je snaga, a prodavač, prijatelj Rom, začuđenom kupcu pruža odvijač uz riječi „ Evo ti šrafenciger, pa ti rastavljaj i vid' unutra kakav je, šta da ti drugo kažem ?!“ Može se fakat i dobro nasmijati "biserima" prodavatelja.

Sva sila razne odjeće, djevojke u potrazi za kakvim zgodnim komadićem odjeće koji bi upotpunio kombinaciju, nešto originalno,jedinstveno; dečki u potrazi za nekom zanimljivom starom LP pločom, možda da upotpune zbirku nekih starih hitova omiljenih evergreen izvođača? Ploče postaju ponovo popularne, pomalo...Sakupljači stripova, numizmatičari, bikeri u potrazi za dobrim komadom motorističke opreme po prihvatljivoj cijeni. Zna se tu naći i dobrih, zanimljivih stvarčica. Cjenkanje je također ono što daje poseban čar ovoj kupovini jer nema većeg gušta kad kupite nešto za 20, još bolje za 10 ili čak 5 kuna; još ako se kupljena stvar može korisno upotrijebiti, maa…to je uživancija! Fotografirala sam ono što mi je bilo zanimljivo, ili što su prodavači dopustili, izostalo je dosta zanimljivih stvari koje prodaju Romi jer oni nipošto ne žele da ih se fotografira. Gospodin koji izrađuje drveni namještaj, prave masivne stolice, police i tronošce, voli se slikati i ponosi se svojim eksponatima.. Sve on to sam izrađuje i nema što skrivati, kaže…Kvaliteta je to.

Kako vrijeme odmiče oni koji nisu ništa prodali postaju još uporniji u prizivanju i nagovaranju kupaca. Tako je i mene stala nagovarati gospođa da kupim neku jaknu 4 broja preveliku očigledno. Ja sam zastala tek da malo odmorim, već smo bili pomalo umorni i krenula ona odmah u pripasavanje.: „ Ma, ko stvorena za vas, a rukave lako potfrknete, ovaj flekić vam nije ništa, to mi sa sad tu valjda zamazalo, ide vam to bez problema dolje!“ Na moje odbijanje i komentar oko veličine i boje ona je samo odmahnula i rekla : „ Ma to vam se sad nosi, baš vam ta boja paše, a ako mislite da vam je široka, pa si lako pripašete kakav remen i malo stegnete u struku. Evo, imam ja tu dva, dajte si pogledajte, no…“ To dosađivanje je postalo prenaporno za živce i tad sam shvatila da je vrijeme za veći odmor. Sin se pak našao u sličnoj situaciji kad je slučajno bacio pogled u smjeru neke kutije s teniskim lopticama pokraj koje je bila složena trenirka. Crnomanjasta prodavačica ga je odmah krenula uvjeravati kako je ta trenirka upravo njegov broj i razvukla ju je pred njim što je otkrilo da trenirka ima utkane ružičaste cvjetiće po donjem rubu. On je komentirao da se radi o ženskom odjevnom predmetu i da to njega ne zanima, misleći da je to dovoljno dobar argument da spriječi daljnjje nagovaranje prodavačice, ali ova se nije dala smesti već je rekla : „ Ma kakva ženska, to se nosi, to je točno saliveno za tebe.“ Nakon uvjerljivog dokaza u vidu cvjetova i broja, konačno je prestala uvjeravati kako je to muška trenirka i rekla : „Pa šta onda, prebaciš nešto preko toga i tko te vidi !“ Nije uspjela u nagovoru pa se čak i uvrijedila. A ja sam si mislila kada bi kupovali sve što nam nude, da bi najbolje bilo da si svi kupimo po jedan pončo s kojim bi onda maskirali te pripasane stvari i išli bi po svijetu prekriveni pončom i ljeti i zimi.😂

Prodavač rabljenih tastatura, digitriona, novih „prevoditelja“ za 10 kuna… nudi svoju robu. Kupili taj jedan famozni „prevoditelj“ ali prodavač me podsjetio na Delboya iz serije „Mućke“ pa ionako ne očekujem puno. Čovjek nam garantira da radi, iako nije nikada isprobao jer nema baterije, hmm... reklo bi se da smo tih 10 kuna upravo poklonili Delboyevom dvojniku.

Na kraju ovoga izleta mi smo bili zadovoljni. Umorni također. Sunce je oko pola 12 već jako prigrijalo pa smo krenuli kući. Obišli smo Jakuševac, prošli pokraj zanimljive crkve obložene drvom, a kuće pored kojih smo prolazili sve od reda su sređene, dapače impozantnih kvadratura što i ne čudi kada znamo iz medija da se do 2012. g. godišnja ekološka renta stanovnicima Jakuševca isplaćivala po 1 kvadratnom metru stambenog prostora 675 kn, a po metru kvadratnom poljoprivrednog zemljišta oko 15 kn. Uglavnom, vidjeli smo mnogo novih stvari, kupili dvije tri stare. Doći ćemo ponovo, zaključak pri odlasku s ovog živopisnog second hand- shopping cenra na otvorenom.

zvjezdanas80@gmail.com