4. godine od potresa u Zagrebu...6sati 24 min. 22.3.2020. 5,5 po Richteru
Prisjećanje na taj traumatični ožujak 2020-te godine
Potres u Zagrebu, 5,5
Nedjelja…22.3.2020.
Markuševec je epicentar ovog, i stotine slijedećih potresa koji su slijedili...
Život kakav smo poznavali, život kojim smo živjeli ne postoji. Misli koje zaokupljaju sada su drugačijeg tipa. Uglavnom, kako preživjeti. Svedeni smo na bazu, osnovne potrebe. Strah je svakodnevica ovog novog, nevjerojatno izvrnutog i nelijepog života. Moglo bi biti i gore, mnogi kažu. Dobro smo prošli,za sada. Razbijeno suđe, pukotine po zidovima i popucali pregradni zidovi, pokoji otpali komad žbuke po kući nije ništa bitno. Naravno, uvijek može biti gore. Kada ta spoznaja i zamišljanje novih katastrofa preplave um, trgnem se i zahvalim Bogu što nije gore. Jer, nekome je već sada to“gore“. Mladi život je prekinut, budućnost za nju više ne postoji. Draga mila dušice, tako mi je žao! Netko leži teško bolestan i nepokretan, ozlijeđen, nakon serije potresa koji je postao glavni izvor straha i užasa. Netko više uopće nema dom, zidovi su potpuno izbrazdani pukotinama i kroz njih se vidi unutrašnjost doma koji sada to više nije. Više nikada i neće biti jer kuću treba srušiti, prije nego se sama uruši i poklopi nekoga živoga. Pa bi tako i taj postao mrtav kao njegova kuća. Popraviti ruševinu što je natopila višednevna kiša i snijeg, uništila ono malo nade da se može popraviti za život, stanovanje. Potrebno će biti napraviti novu, nekako, s naglaskom na ako, ako.. Uspomene preplavljuju, ali se brzo rasplinjuju. Strah i neizvjesnost zauzele su primarno mjesto. Oči, ruke traže ono nešto vidljivo, opipljivo. Ljudi u kući urušenog dimnjaka, raspuklih zidova… Možda su iz naselja koje im je privremeni dom došli pogledati svoje stvari, spasiti što se da, pomoć u vidu grupe mladih ljudi je stigla da barem dio namještaja, slika i uspomena pokupe prije potpunog uništenja. Očiju punih suza domaćini pregledavaju pogledom opasne raspukline u stropu, u zidovima. Brzo. Ne se dugo zadržavati, ne zna se hoće li zatresti baš sada ponovo. Dovoljno je malo da se uruši strop. - Gle…ova razbijena slika prekrivena žbukom i ciglom je slika s našeg obiteljskog izleta! Vidi, smijemo se uz more, mladi i bezbrižni. Ili…gledaj našu kuhinju, u njoj je tisuće jela pripremljeno za nas, za našu djecu, naša obitelj koja je tu rasla. Žena kroz suze se prisjeća … kolike kolače sam to ispekla, koliko kava i čajeva je ovdje popijeno…Juhice za nedjeljne ručkove, juhice za gripu i prehladu, gle posuđe i mikser ispod one hrpe žbuke, elementi su prevrnuti, razbijene čaše, tanjuri. Stvari…no nisu to samo stvari. To je dom. Srce doma je ranjeno. Dom je poslije života samog svetinja za ljudsko biće, za obitelj, za dijete koje traži i treba sigurnost i toplinu. Za mnoge je određeno…crveno, rušiti. Žuti još imaju nade, ali sve je usporeno zbog sveopće paralize normalnog, do sada poznatog načina djelovanja. A potresi nisu prestali, svako toliko se zatrese tlo. Korona virus pak ne da životu da živi punim plućima, taj mali virus, taj vrag upravo želi zavući svoje odvratne pipke tamo gdje disanje počinje i staje. Njegova je podmukla i opaka zadaća da napravi ono što nitko ne želi…da zaustavi život. U tijelu čovjeka, u životu grada, sela, u svijetu općenito. Na dugi trenutak je i uspio, zaustavio je svijet i prioritet je postalo što nitko nije još prije godinu dana niti u najluđim snovima mogao predvidjeti. Osim možda poneki dežurni katastrofičar iz neke opskurne sekte koji svakog dana, već xy godina, očekuje smak svijeta. E, pa i takav jednom dođe na svoje. Ono što je najgore a zadesilo nas je je upravo strah, potican svakodnevno od svih mogućih medija. Naš zapravo najveći strah trenutno je od novog potresa, onog od preko 6 stupnjeva kakav je zadesio Zagreb 1880. Stari ljudi su govorili da u Kašini vrag spava. Kad on mahne repom, ne bude dobro. Markuševec nisu spominjali, ali svi smo blizu. Svi smo Zagreb. Nema više spokoja. Nesigurnost je primarni osjećaj. Uselio nam se u srca. Strepnja za živote i zdravlje najmilijih, strah za njihovu budućnost. Strah nije dobar osjećaj, ljudi koji se boje laka su meta, ali u okolnostima prirodnih katastrofa i rata nemoguće ga se riješiti.
Zabrinutost za našu budućnost, općenitu budućnost
ovog malog, trećeg kamenčića od Sunca kojeg zovemo Zemlja. Koji nas i dalje vrti, trpi i podnosi. Ljudi su ipak jako žilava sorta. Idu dalje.
zvjezdanas80@gmail.com
