Sjedili su pred diskontom, pijuckali pivu iz flaše i promatrali prolaznike. Park je bio udaljen desetak metara, staza je dovodila, odvodila ljude i pse prema prometnicama, zgradama, tramvaju i parkiralištima. Zgrade u kvartu su bile većinom peterokatnice. Bila su u sklopu naselja i tri visoka nebodera, uz njih jedna sasvim nova zgrada. Trgovački centri preko puta parka. Njih trojica nisu voljeli ogromne nove trgovine. Dok stigneš do kraja reda...nahodaš se i bogovski naživciraš! A što bi uopće kupovali tamo kad u njihovoj maloj trgovini uzmu potrebno! Tu je bio i stari diskont pića, koji svojom oljuštenom bojom odudara od ostatka kvarta. Njihova omiljena trgovina. Kao da je zaglavio u prošlosti, ali još nije potpisao kapitulaciju. Još odolijeva novotarijama. Klupica uz stražnji zid utočište je neprilagođenima. Skupe se tako njih nekoliko, prokomentiraju utakmice, politiku i kritiziraju sve po redu. Često pričaju o stvarima iz prošlosti, više nego iz sadašnjosti. Uglavnom se svi slažu da je prije bilo bolje. Budućnost ne spominju, nemaju dugoročnih planova. Ne žele pričati o temama koje im izazivaju tjeskobu. Dva kompića, Žac i Tom najduže sjede tu, nekad pola dana provedu na toj klupici, tek malo prošeću da izravnaju leđa. Često im se pridruži Frenki, golubar. Golubovi su ih i sada okružili bez imalo straha. Znali su da im slijedi porcija izmrvljenog kruha, navikli su na taj obrok. Ponekad oni samo sjede, nekada se rasplamsa živa rasprava...Druženje je ovisilo o raspoloženju, ponekom piću, a najviše o vremenu. Nitko od njih nije volio kišu. Čak ni golubovi.
